Prema njegovim riječima javna je tajna da je bivša vlast, u procesu osvješćivanja nacionalnog identiteta, na svim poljima kreirala svoju elitu. Tako je, kako kaže, vlast osim finansijske, formulisala i umjetničku elitu, koja je na raspolaganju imala privilegije i prostore u kojima su dugo suvereno vedrili i oblačili.
„Međutim, zakleti u vrijednosti građanske, nezavisne Crne Gore, od privilegovanih od 30. avgusta ni traga ni glasa. Ta glasna šutnja, u trenutku kada zemljom maršira katapultirani fašizam koji opet negira našu baštinu, sve nas je iznenadila. I što se dešava? Paranoja elemenata nove vlasti, između njih i nas umjetnika koji smo ostali vjerni ideji građanske, antifašističke Crne Gore, samo bez iznenadne gluvonijemosti i sa motivom da se za te ideje borimo mimo partijskih knjižica i privilegija, stavljaju znak jednakosti“, istakao je Marunović.
ANALITIKA: Do kakvih je promjena trebalo da dođe u CG, a do kakvih je zapravo došlo?
MARUNOVIĆ: Crna Gora je odavno bila zrela za jednu radikalnu evolutivnu stepenicu, u sveobuhvatnom smislu. Sve je očigledniji bio jaz između onoga što je vizija sa jedne i realnost sa druge strane. Htjeli smo da postanemo Luksemburg, a svaki tender je bio štelovan. Zaklinjali smo se u evropski sistem vrijednosti, a dok su trajale integracije paralelno je sazrijevao klerikalizam, sve dok nije pojeo i državu i integracije. Dok smo se nacionalno osvješćivali, pa tako kanonizivali etno karakteristike poput čojstva i junaštva, nagrađivali smo poltrone i špijune, a marginalizovali dobre đake i talente, uhljebili klimoglavce a sistemski ubijali kritičko mišljenje.
Tokom svega, politička ponuda je postajala sve gora i gora, u parlament su sve lakše uspijevali da uđu likovi iz zone polusvijeta, i tako prljav politički ambijent je otjerao ili obeshrabrio gotovo svaku pristojnu osobu da se uključi u politiku, i snagom originalnosti, harizme, talenta, vizionarstva, utiče na društvenu političku higijenu.
Dakle takve smo otjerali, a dovoljno je da upalimo random sjednicu parlamenta da nas neke ličnosti koje tamo sjede još iz epohe prošlog milenijuma podsjete u kojoj mjeri smo bolno osuđeni na sudbine neostvarenih ambicija, neostvarenih individua, kojima supruge i ljubavnice, uprkos bezbrojnim izbornim porazima, na izmaku snaga pumpaju ego budućih lidera u toku predigre ili kuvanja ručka, svejedno.
Dočekali smo, vjerovali ili ne, nešto u što su i ljubavnice odavno počele da sumnjaju, da se te ambicije ostvare, samo zbog toga da bi formu demokratije u kojoj se vlast ponekad promijeni, i mi sproveli. Kada je trodecenijska nesmjenjivost vlasti došla na naplatu kao imperativ međunarodne javnosti, kao alternativa su ostali mahom samo fosilni recidivi poraženih politika iz 90-ih, rebrendirani parama iz Rusije i Srbije, te su uspjeli da preko noći sa potpune margine civilizacije, iz političke kliničke smrti, postanu elita.
Pa recite mi molim vas, koja bi to politička principjelnost bila snažnija od ushićenja koje te obuhvata dok hitaš kuci, i nakon 40 izgubljenih izbora, sa vrata usklikneš: draga, postala si gospođa ministarka!
ANALITIKA: Na kakvu principjelnost mislite?
MARUNOVIĆ: Na onu koja dozvoljava koaliranje sa svim onim protiv čega su se neke partije svim bićem borile, na onu koja na leđima može da ponese kompromise veličine negacije sopstvenog naroda i na one zbog kojih možeš da ne participiraš u vladi one vlasti čije su dvije trećina tvoje. Na primjer.
ANALITIKA: Da li je aktuelna Vlada adekvatan odgovor na probleme s kojima se crnogorsko društvo suočavalo godinama unazad?
MARUNOVIĆ: Nijesam od onih ljudi koji će navijati da vlast sa kojom se ne slažem, donosi loše odluke sa lošim posljedicama. Nekoliko kadrovskih rješenja za ministra me prijatno iznenadilo i na trenutak ulilo nadu da će ipak neke stvari početi da se rješavaju.
Međutim, u toj mjeri je snažna klerikalno – obavještajno - finansijska struktura koja suštinski vlada, da je nezavisnost pojedinaca u sistemu vlasti nemoguća, u odnosu na njihove apetite moći i uticaja. Ako je država krenula sa opštom reinstalacijom sistema, ona nema smisla ako i dalje neće biti jednake šanse za sve. Koncept ekspertskog je odmah odbačen, upravo zbog nedostatka političke volje za njim.
Na kraju, odsustvo Demokratskog fronta iz vlade je kao kompromis u konačnom koštao mnogo više, zato što je masovno instaliranje njihovih kadrova po dubini, po principu nagrada za vjernost i raspodjele pijena, obesmislio borbu za pravedno društvo u kom će institucije voditi sposobni, a ne podobni. To je na primjer direktna refleksija problematičnog karaktera koalicije na vlasti, što ideološka različitost dovodi do trulih kompromisa koji ih svodi u istu ravan problema bivše vlasti, samo što ova uz sve te elemente nosi i snažnu radikalnu nacionalističku misiju, čije interese dijele i druge države.
ANALITIKA: Prethodna vlast gradila je jednu kulturni scenu, nerijetko favorizujući određene umjetnike na osnovu političke pripadnosti, jer su umjetnici lično davali otvorenu podršku partijama. To je često kritikovao dio opozicije koji se nazivao građanskim. Kako gledate na odnos tih ljudi danas prema vrijednostima koje su podržavali?
MARUNOVIĆ: Javna je tajna da je bivša vlast, u procesu osvješćivanja nacionalnog identiteta, na svim poljima kreirala svoju elitu. Tako je vlast osim finansijske, formulisala i umjetničku elitu, koja je na raspolaganju imala privilegije i prostore u kojima su dugo suvereno vedrili i oblačili. U samom početku tog društvenog procesa, dakle definicije nacionalnog kulturnog identiteta, događale su se neke fantastične stvari, a taj period mnogi pamte kao zlatni period crnogorske kulture.
Nova zgrada nacionalnog teatra glamurozno započinje svoj život legendarnim sezonama sa velikim projektima, svjetskim rediteljima, regionalnim zvijezdama i nikad ponovljenim budžetima. Rezultat je bio takav da je Podgorica bila relevantna pozorišna adresa, tek svršeni studenti glume i režije, sa tek osnovanog Fakulteta drmaskih umjetnosti uskaču u velike projekte, a svi smo se nakako školovali na toj inerciji zlatne faze Crnogorskog narodnog pozorišta. Nije bilo mnogo drugačije ni u drugim umjetničkim esnafima.
Kako je konkurencija rasla velikim brojem školovanog kadra, počelo je sa formiranjem klanova, koji su svoje linije ka budžetima ostvarivali ličnim konekcijama i bliskošću sa elitom, a u jednom trenutku se jasno napravio jaz izmedju onih povlašćenih i ostalih. Bez obzira na taj elemenat nepravde, da budem sasvim otvoren, rekao bih da je to očekivani model jedne tranzicione atmosfere u kojoj je dijagnoza odsustvo etike te vrste, kao kolektivnim sindromom, da ne govorimo o odsustvu javnog kriterijuma ocjene estetskih vrijednosti, ukusa, generalno kvaliteta umjetničkog rezultata, kritike i odgovornosti u tom smislu.
Međutim, zakleti u vrijednosti građanske, nezavisne Crne Gore, od privilegovanih od 30. avgusta ni traga ni glasa. Ta glasna šutnja, u trenutku kada zemljom maršira katapultirani fašizam koji opet negira našu baštinu, sve nas je iznenadila. I što se dešava? Paranoja elemenata nove vlasti, između njih i nas umjetnika koji smo ostali vjerni ideji građanske, antifašističke Crne Gore, samo bez iznenadne gluvonijemosti i sa motivom da se za te ideje borimo mimo partijskih knjižica i privilegija, stavljaju znak jednakosti.
Dakle oni isključuju mogućnost da biti građanski profilisan umjetnik-suverenista, ne znači apriori da si uhljebljeni miljenik elite. Na primjer ovaj “dvorski umjetnik”, kako me znaju oblijepiti etiketom ravnogorski “prijatelji”, tek juče je, nakon gotovo 10 godina od jako uspješne diplomske predstave, dobio šansu i započeo tek drugi projekat u CNP-u.
ANALITIKA: Vi ste diplomirali predstavom „Koza, ili ko je Silvija“, koja se dugo igrala u CNP-u i postala jedna od najomiljenijih predstava crnogorskoj publici. Kako to da Vam uspjeh tog projekta nije obezbijedio raniji angažman u pozorištu?
MARUNOVIĆ: Zaista vjerujem da je to pitanje primjerenije umjetničkim direktorima pozorišta. Ali, to je praksa koja je odraz generalnog stanja u zemlji, i taj fenomen ne treba adresirati isključivo odgovornim političkim adresama, već je to pitanje etičkog kapaciteta umjetničkog esnafa i društva u cjelini.
ANALITIKA: Prepoznati ste kao umjetnik koji „bez dlake na jeziku“ komentariše društvene procese. Da li očekujete neke vrste pritiska od formalne vlasti i da li ste slične izazove imali u toku vladavine prošle garniture?
MARUNOVIĆ: Ranije, u toku vladavine bivše vlasti, ste bili „kažnjivani“ od strane neostvarenih, sujetnih, birokrata-poltrona, koji su te prilike, dakle kritičkih osvrta na pojedine fenomene, koristili kao povod za obračun sa vama, iz krajnje ličnih motiva, animoziteta lične prirode, a sve u ime zaštite države. Dakle, nijeste – tj. makar ja nijesam, dolazio u priliku da vam sistem blokira karijerne prilike, ali su to predano radili sitni pioni, koji su u okviru svojih kafkijanskih, kancelarijskih bastiona provincijalizma, imali dovoljno sredstava da vam naprave problem.
Danas nam neka dešavanja, u odnosu na neke glasne, procrnogorske intelektualce, nude povode da zaključimo da sa visokih adresa, iz revanšističkih motiva, ti intelektualci mogu lako postati žrtve namjerne marginalizacije. Takvi primjeri će donijeti više štete vlasti, kreirati totalitarni imidž i atmosferu straha, odmazde, gušenja slobode mišljenja... Vjerujem da će pronicljivost i dobra procjena u tom smislu ipak pobijediti niske strasti, i da će u atmosferi doboke podijeljenosti, makar na primjeru sektora kulture, društvene elite pokazati da ono što danas definitivno ima konture revanšizma, nije ništa drugo do trenutno nesnalaženje, nedostatak dobre komunikacije i posljedica neuhodanosti novih kadrova i institucija.
Znamo koliko je osjetljivo i zvučno pitanje pritiska na umjetnike, u očima partnera sa zapada. Na primjer, ruska anti-Putin umjetnička trupa Pussy Riot, sa kojom sam imao priliku da sarađujem, doživjela je planetarnu afirmaciju, nakon što su članice benda bile uhapšene, služile zatvorsku kaznu i bile izloženi torturi, zbog subverzivnog performansa u crkvi.
Na kraju, ipak vjerujem da je upravo nama, ljudima iz kulture, dato da odigramo ključnu ulogu u neophodnom procesu pomirenja u Crnoj Gori. Postali smo svi robovi nekih duhova iz prošlosti, i dok god budemo dijelili ideju tolerancije i slobode, a prestali da zamjenjujemo teze, u kojima vjera u boga isključuje veličanje ratnih zločinaca, u kojima je crkva predana duhovnosti a ne političkim kampanjama, i u kojima patriota ne krade od države i krije se iza zastave.
Dakle, definitivno na ledjima umjetnika, stvaralaca, projektima koji će biti snažniji od zapaljivih govora političara, koji nas svjesno sluđuju zbog sopstvenih apetita, a za tu borbu nam je podrška institucija kulture neophodna, dakle podrška a ne izolacija. Međutim, ako nacionalna politka u kulturi krene istim putem, metodom instalacije „svojih“, samo drugačijeg nacionalnog i političkog prefiksa, sva ta priča o kreativnom ratu protiv balkanskih bolesti je nesuvisla. U svakom slučaju, pred donosiocima odluka je lak izbor, imeđu dva koncepta - fabrike talenata ili fabrike podobnika.
ANALITIKA: Postoji li na političkom nebu (mlađih) pojedinaca koji bi imali snage da takvu viziju Crne Gore sprovedu u djelu?
MARUNOVIĆ: Ja vidim nekoliko ljudi iz kompletne političke mreže koji bi imali šansu da naprave razliku. U Crnoj Gori su ljudi previše politički ostrašćeni, i nikad neće priznati da neko iz suprotne političke strukture vrijedi. Ili neće priznati, ili je od ostrašćenosti slijep pa to neće vidjeti.
Ja zaista mislim da je gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković, sa svojim impozantnim obrazovnim backgroundom, ličnom ideološkom dosljednošću i posebnim senzibilitetom i emocijom za grad koji vodi, političar jednog modernog formata koji ima sjajan potencijal, čistu prošlost i čije vrijeme tek dolazi.
Kandidat za gradonačelnika Nikšića, Sanja Damjanović, sa svojim impozantnim karijernim iskustvom bi mogla slobodno da se kandiduje za gradonačelnika Londona, a nadam se da će Nikšićani tu privilegiju prepoznati.
Ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović je čovjek kome vjerujem na osnovu njegovih naširoko prepoznatih ljudskih i profesionalnih kvaliteta. Isto mislim i za ministricu Srzentić. Postoji još nekoliko političara koji sazrijevaju u prave lidere, ali je problem što svi pripadaju drugačijim političkim profilima i što politička scena ne obiluje njima.
