Prema istraživanju Udruženja “Roditelji” i NVO “Juventas” iz 2019. godine, svaki četvrti osnovac i srednjoškolac u Crnoj Gori je svjedočio vršnjačkom nasilju.
Tada je sa Ministarstvom prosvjete potpisan Memorandum o saradnji u prevenciji vršnjačkog nasilja, a donijete su i nove mjere za borbu protiv nasilja u školama - otvorena je linija za prijavu nasilja u školama, formiran nacionalni tim za praćenje pojave vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama, formirani su školski timovi za bezbjednost u svim školama. Školama je proslijeđeno uputstvo “Podjela odgovornosti i postupanje u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja i vandalizma”.
Međutim, izgleda da je sve ostalo mrtvo slovo na papiru. Naime, javnost je nedavno šokirao snimak na kojem je maloljetnik iz Bara, pred grupom dječaka, brutalno pretukao svog vršnjaka, dok je nepoznata osoba sve snimala telefonom.U jednom momentu je prišao još jedan maloljetnik i umjesto da pomogne, žrtvu je udario par puta. Nakon što se povukao, napadač je nastavio da ga tuče, dok su okupljeni scenu posmatrali, ne preduzimajući ništa da se nasilje zaustavi.
Žrtve vršnjačkog nasilja 42 maloljetnika: Kako nam je saopšteno iz Uprave policije, u prethodnoj godini 42 maloljetnika su bili žrtve vršnjačkog nasilja.
“Oni su bili žrtve različitih krivičnih djela od strane 41 maloljetnika”, kažu iz policije.
Nakon slučaja u Baru, iz Ministarstva prosvjete, kulture, nauke i sporta su poručili da je vršnjačko nasilje višestruk problem koji je potrebno sagledati sa psihološkog, sociološkog i pedagoškog aspekta.
“Svaka pojava nasilja među djecom ili nad djecom, bilo u školskom okruženju ili van njega, poražavajuća je kako za cijelo društvo, tako i za ministarstvo koje u svom fokusu ima obrazovanje djece i stvaranje sigurnog i podsticajnog okruženja. Na ovom polju je posljednjih godina mnogo učinjeno, no kao društvo moraćemo još da radimo na tome da svi koji su uključeni u ovaj proces uzmu aktivnu ulogu i dio svoje odgovornosti - počev od roditelja, škole, medija, same djece, pa do nadležnih institucija”, naveli su u saopštenju.
Po definiciji, vršnjačko nasilje se odnosi na one slučajeve u kojima jedan ili više maloljetnika, fizički ili psihološki moćniji, maltretira vršnjaka, a da takvo ponašanje prethodno nije ničim isprovocirano.
“Moramo ga razlikovati od izolovanih incidenata, jer se tu radi o namjernim negativnim postupcima koji su dugotrajni, dešavaju se dva-tri puta mjesečno i češće, stalno su usmjereni na istog učenika, uglavnom slabijeg”, objašnjava za Portal Analitika psihoterapeutkinja i diplomirana socijalna radnica Dijana Popović Gavranović.
Dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja to često skriva, jer se boji da će biti još gore ako nekome povjeri što mu se dešava, kaže Popović Gavranović.
“Stidi se, a zbog dugotrajnog nasilja ima iskrivljeni doživljaj sebe, često misli da će i samo biti okrivljeno ili da je krivo, zato ćuti i živi u nasilju, uz doživljaj prepuštenosti samome sebi. Zbog toga se djetetu koje je žrtva vršnjačkog nasilja ne smije reći da se to uobičajeno dešava u školama, da se ne obazire na vršnjačko nasilje. Kada nam se djeca požale, očekuju pomoć i treba da je dobiju odmah”, ističe Popović Gavranović.
Znaci da nešto nije u redu: Roditelji moraju obratiti pažnju na ponašanje djeteta, jer postoje znaci upozorenja da je ono žrtva ove vrste nasilja.
“Odbija da ide u školu - zaboli ga glava, stomak kada treba da krene u školu, traži da ga odvode i sačekuju roditelji. Dolazi kući bez svojih stvari, pocijepanih stvari, gubi stvari, džeparac. Pogoršava se školski uspjeh. Izbjegava zajedničke aktivnosti sa djecom, osamljuje se. Ima neobjašnjive modrice, ogrebotine. Promjene ponašanja i osjećanja. Izbjegava razgovor o promjenama koje roditelji/nastavnici vide ili o tome daje nelogična objašnjenja. Takođe, ako roditelji uvide da se njihovo dijete nasilno ponaša u školi, važno je da odmah potraže pomoć, prije nego što dođe do većih obrazovnih, socijalnih, emocionalnih i zakonskih poteškoća”, navodi naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, žrtva vršnjačkog nasilja doživljava veliki hronični stres, jer se nasilje u svakom trenutku može ponoviti.
“Razvijaju se strijepnja, strah, doživljaj djeteta da mu niko ne može pomoći, odnosno bespomoćnosti i nesigurnosti. Dolazi do izmijenjenog doživljaja sebe, uslijed ponavljajućeg povrjeđivanja, poniženja, nametnute krivice, što rezultira gubitkom samopouzdanja i samopoštovanja.
Žrtve vršnjačkog nasilja otežano obavljaju svakodnevne i društvene aktivnosti, prestaju da se bave školskim i vanškolskim aktivnostima, napuštaju školu, “žive” samo na internetu.
Dolazi do poremećaja pažnje, koncentracije, pamćenja i poremećaja navika”, kaže ona.
Nasilno dijete šalje poruku odraslima: Osim žrtvi, pomoć je potrebna i nasilniku. Ako mu niko ne pomogne, primjena nasilja za njega može postati uobičajeni način rješavanja intrapsihičkih i interpersonalnih konflikata.
“Ono neće razviti saosjećanje za žrtvu niti će shvatiti što nasilje čini žrtvi, kakvu štetu joj nanosi. U osnovi nasilja i okrutnosti je suštinska nemoć osobe da ostvari svoju volju i da dobije mjesto među drugima koje joj pripada shodno njenim potencijalima. Vrlo često su djeca koja se ponašaju nasilno i sama bilažrtve fizičkog zlostavljanja i nasiljau školi ili u porodici”, pojašnjava psihoterapeutkinja.
Dijete koje se ponaša neprimjereno šalje roditeljima i nastavnicima - poziv u pomoć.
“Strpljivi roditelji i drugi odrasli, koji mu prilaze sa razumijevanjem, ne reaguju neprijateljski na djetetovo ponašanje, uključuju djecu u postavljanje pravila ponašanja, objašnjavaju im što od njih očekuju i koje su posljedice nepoštovanja pravila i na pravilan način vrše nadzor, zasigurno, sprječavaju nasilno ponašanje”, navodi naša sagovornica.
Značajnije od kazne je odgovarajući psiho-socijalni i pedagoški rad koji dovodi do toga da dijete koje je pogriješilo, uvidi grešku.
“Tada on želi i ulaže trud da se izvini i popravi se, to radi zato što iznutra vjeruje da je to u redu, a ne zato što su mu to odrasli nametnuli. Istovremeni rad sa djetetom koje je žrtva nasilja, omogućava da dijete koje je pretrpilo štetu bude zaštićeno, da dobije izvinjenje, odgovarajuću nadoknadu i da oprosti, da se osnaži za samozaštitu, odnosno da sva djeca dobiju ono što im je potrebno i da se bolje međusobno razumiju. Time su šanse za ponavljanje nasilja mnogo manje”, ističe Popović Gavranović.
Prema njenom mišljenju, važnu ulogu u vršnjačkom nasilju imaju djeca “posmatrači”, koji na zlostavljanje reaguju pažnjom i smijehom, čime podstiču i odobravaju nasilje.
“Iako se osjećaju loše i teško im je da gledaju zlostavljanje, plaše se da izađu iz grupe, jer rizikuju da i sami postanu žrtve nasilja. Zato ćute i igraju ulogu za koju procjenjuju da je bezbjednija. Veliki je broj tzv. posmatrača, stoga zahtijevaju posebnu pažnju, kako bi usvojili pozitivne vrijednosti i ohrabrili se za aktivno učešće u sprječavanju vršnjačkog nasilja”, kaže psihoterapeutkinja.
Kako vaspitati djecu? Prema njenom mišljenju, postoji više problematičnih stilova vaspitanja djece, a jedan od najgorih je - autoritarni.
“To je odnos koji se zasniva na moranju. Roditelji traže bespogovornu poslušnost i poštovanje starijih/autoriteta, primjenuju jaku kontrolu prijetnjama i kažnjavanjem. Postavljaju velike zahtjeve, često kritikuju, ističu negativne osobina djeteta. Njihovo dijete je kod kuće poslušno, preplašeno, povučeno, a izvan kuće povučeno, nepovjerljivo, razdražljivo, uvijek nesigurno što treba da uradi… Postaje izrazito poslušno ili izrazito neposlušno. Ako su roditelji skloni kažnjavanju grešaka vikanjem i fizičkim kaznama, djeca postaju sklona neprijateljskom ponašanju prema drugoj djeci, često slabijoj od sebe”, objašnjava ona.
Dodaje da nije dobar ni popustljivi vaspitni stil, jer roditelji pružaju djetetu veliku emotivnu toplinu, ali ne postavljaju granice, ne sprovode kontrolu, ne disciplinuju dijete.
“Njihovo dijete ima pozitivnu sliku o sebi, zadovoljno je, ali i podstaknuto na razmaženo, impulsivno, hirovito, agresivno ponašanje (kada ne dobija ono što želi). Očekuje da ga svi prihvataju bez obzira na to kako se ponaša. Zbog toga ima probleme u učenju jer nema samodisciplinu i probleme zbog neprimjerenog ponašanja u školi i društvu”, objašnjava naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, naročito je problematičan zanemarujući vaspitni stil, koji nastaje kada se roditelji ne bave djecom, već su preokupirani sobom.
“Daju djeci mnogo slobode i ne prave jasne granice u pogledu onoga što je dobro, a što loše. Očekuju da drugi preuzmu odgovornost za vaspitavanje njihovog djeteta. Dijete koje se na ovakav način vaspitava nema samokontrolu, u riziku je od neprihvatljivog ponašanja prema sebi ili drugima, često upada u probleme, koji se mogu nastaviti i u kasnijem uzrastu”, ističe ona.
Zbog sve većeg korišćenja novih tehnologija, mobilnih telefona i kamera na njima, često se dešava da se snima sam čin nasilja. To ostavlja posebnu traumu na žrtvu.
“Značajno je pokazivanje odgovornosti internet platformi za vršnjačko nasilje, kroz uklanjanje svih nasilnih sadržaja, kao i odgovornost korisnika društvenih mreža da prijavljuju stranice koje takve sadržaje objavljuju. I, da ne zaboravimo da smo mi odrasli kreirali zajednicu, uključujući i onlajn zajednicu, u kojoj danas žive djeca, da kreiramo i društvenu reakciju prema nasilju u bilo kojem životnom prostoru, a djeca žive i ponašaju se - po uzoru na nas. Zbog toga, prevashodno odrasli treba da pokazuju svakodnevno, ličnim primjerom toleranciju različitosti, kulturu dijaloga, uvažavanja, razumijevanja, zajedništvo i saradnju, netoleranciju nasilja”, zaključuje Popović Gavranović.
