Fjaka, dalmatinska riječ, dobro je poznata Crnogorcima. To je ono razdoblje ljetnoga vreloga dana kad se ne može i ne mora činiti ništa. Leškari se ili meditira, drijema ili ispija kava, ogovaraju susjedi ili političari, proklinje teška sudbina koja eto ipak dopušta fjaku.
Vani je kaos, kaos posvuda. Od trgovine i ekonomije do politike i informatike. Zaklon od kaosa svaki će sredovječan čovjek potražiti za debelim zidinama svoje kuće ili u vrtu male morske vile koju je podigao na kredit, za mraka, za socijalizma.
Sada gleda s blagonaklonošću na to doba. Ne daje klincima da rogobore protiv, kako oni kažu, komunizma. Prema ovome, on je bio sirotinjska majka. Svaki je šljaker imao godišnji i trinaestu plaću da plati porodici i sebi ljetovanje na moru. Usto, malog fiću, vikendicu negdje u brdima, pravo na sedmično radno vrijeme od 40 sati, pravo na slobodan vikend, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, osiguranu mirovinu. Sada je za sve sam odgovoran.
Koliko uplaćuje u mirovinski fond toliko mu je mala ili velika mirovina. Mnogi su nezaposleni, znatno više nego prije. Odlaze iz svojih matičnih zemalja u države EU. Tamo ih ne čekaju med i mlijeko. Čekaju radne i boravišne dozvole poprilično, radni uvjeti su teški, stanovanje skromno. Ako žele nešto zaraditi moraju se dobro pomučiti. Usto, obično prvu godinu žrtvuju svladavanju jezika. I kako onda da nadoknade tolike gubitke, najprije onaj što nisu s obitelji.
U svijetu koji se raspada, onako kako se gotovo pred našim očima rasipa evropska civilizacija, malo je utjehe u duhovnosti. Možda je još samo pruža crkva i vjera za one koji su spremni da je prime. Pokolebane su vrijednosti vjere i svijet bez Boga ukazuje nam se svakodnevno u svojoj moralnoj golotinji.
Jedini koji se kako tako snalaze u tom kaosu vrijednosti, svojstava, kategorije, jedini koji donekle opstaju, to su poete i filozofi, to su pjesništvo i filozofija.
U prostoru našeg svakodnevnog svijeta, u zemlji koja je mala i još nedovoljno prepoznata po svojim vrijednostima, svaki se korak politike i političara prati. Iako to nije zahvalno, iako dobra i valjana opažanja nemaju veći utjecaj, ipak se povremeno čuje i uzvratni više ili manje jasan odgovor.
Dva istorijska događaja
Primjerice, nedavni posjet hrvatskog ministra vanjskih i evropskih poslova Gordana Grlića Radmana Boki nije bio u diplomatskom tonu.
On je podsjetio Crnu Goru da je se nimalo ne tiče Jasenovac i nema nikakve potrebe za takvom Rezolucijom. Naprotiv, kao uteg na vagi predložio je da se Crnogorci pobrinu za Rezoluciju o Božićnom ustanku. Time je izjednačio dva događaja koji se ne mogu nikako povezivati. Koncentracijski logor u Jasenovcu funkcionirao je kao masovno stratište komunista, Srba, Roma i Židova više od četiri ratne godine. Rata koji je bio svjetski. O broju žrtava historijska nauka se još nije usuglasila. Brojka se kreće od 700 hiljada do 50 hiljada. Znalci kažu da je Jasenovac bio gori od Aušvica.
50Jasenovac nije samo hrvatsko negativno nasljeđe, ono je svjetska kataklizma svakog humanizma. On je ostao neoslobođen od partizanske vlasti do ljeta 1944. iako je slobodni teritorij bio vrlo blizu, odmah preko Save. Zašto nije oslobođen, pitamo se danas ponovo sa zebnjom kome je to odgovaralo.
U Božićnom ustanku - nakon stvaranja kraljevine Jugoslavije - koji je trajao deset godina, od 1919. do 1929. sudjelovalo je oko 4.000 Crnogoraca, a vlasti su zapalile preko 5.000 kuća komita. U zatvorima je, u tome periodu utamničeno oko 3.000 Crnogoraca, dok je ubijeno oko 2.000 ustanika.
Emigriralo je od kraja 1918. godine preko 3.000 Crnogoraca, koji su se protivili aneksiji Crne Gore, i znatan dio ostao je u emigraciji. Ovaj je događaj najprije historijsko negativno naslijeđe Crne Gore i srpske politike. Obje su politike bile neprimjerene: srpska koja se ponašala ekspanzionistički i crnogorska koja je u tom vremenu bila nerealna, iako oslobodilačka. Kako se mogla Crna Gora izdvojiti iz veće državne zajednice koju su činile, Srbija, Hrvatska i Slovenija? Makedonija i Crna Gora su u novostvorenu državu ušle bezimene kao oktroirane srpske teritorije.
Havarija
Ove sedmice došlo je do havarije na elektrodistributivnom sistemu, koju je uvjetovalanestala struja na sat i po vremena. No nije se to osjetilo samo u Crnoj Gori, gdje se desila eksplozija na dalekovodu. U zemljama regije došlo je do ovog zastoja u distribuciji električne energije. Vreli dan, prvi dan ljeta, najduži dan godine. U Hrvatskoj su bile bez struje čitava Dalmacija sve do Kvarnera i dio Slavonije. U Albaniji primorska regija. U Bosni u najvećem dijelu zemlje.
Eto, ispade da nas struja spaja: kad padne napon, uvjetovannezgodom, svuda gdje je mrežni energetski sistem umrežen i jedinstven, prouzrokuje nestanak električne energijeu gotovo čitavoj regiji. Htjeli ili ne, razlikovali se politički ili gospodarski, jedinstveni energetski sistem nas spaja! Ne možemo nikako pobjeći jedni od drugih.
Kaos u elektrodistribuciji, makar nakratko, dao nam je za misliti koliko bi bilo lakše kad bi se i na ostalim razinama privrede ujednačila odgovornost i raspodjela baznih, temeljnih kategorija: sloboda kretanja i rada, ekosustav, trgovina, proizvodnja hrane, energije, etc.
Pjesnik i filozof
Dotle, ostaje nam kao utjeha ljetna fjaka. Na ljetni solsticij, ravnodnevnicu, kojom započinje ljeto, sklanjamo se u naša prohladna utočišta: promatramo stvarnost iznutra, zaštićeni debelom hladovinom. Svijet djeluje mirnije i udobnije. Ne opiremo se ničemu i skloni smo pomirenju. Zato dvojica dežuraju u kaosu trenutaka: pjesnik i filozof.
Pjesnik sam je kaos. Kaos mu je ethos, kaos mu je habit, kaos mu je svijet. On teško može promišljati. Previše je plah, sklon krajnosti. Ide, kao pelivan, rubom žice, kao što stalno izviđa rubove stvarnosti. Zaklinje se danas u ideje prevrata, sutra ih pobjedonosno odbacuje. Prividno, vjeruje u ljubav, a nevjeran je kao mornar. Skrasio bi se, da mu pomisao na dom nije mučna. On, Vječni Žid, od protejske je, neuhvatljive vatre i od nomadske rase. Samo putuje, izmiče i uzama i Šeherezadama.
U zemlji koja je mala i još nedovoljno prepoznata po svojim vrijednostima, svaki se korak politike i političara prati
Dotle, neki filozof, bježi pred pogromima, nastanjuje mansarde i brusi leće. Dok strpljivim, finim rukama majstora reže kristal, duh mu kazuje da jest tek kroz mišljenje. Možda ga u tom času prolazi lagana drhtavica niz kičmeni stub, možda srce bubnja pred uhodama, ili strepi pred zrcalom od prvih sjedina. On se, prisilno distanciran od svijeta, isključuje iz stvarnosti, i, premda duboko rezigniran onima koji je tvore, prepušta vladavini mišljenja. Jer tu je on u podjednakoj mjeri i osamljeni nastavljač velikog traga svojih prethodnika.
Filozof dobro zna da ta stravična utroba zbilje, stvarnost je sama. Iako nema dar crtanja, njegov duh tako je pronicljiv i svijetao, tako strog i jasan, kao kristalno staklo leća koje brusi. Zna on dobro da tom svjetlošću on je vrlo blizu tami, onoj tamikoja je nepovratna tamnica duha, tama ludila.
On se ipak odlučuje, u času kad ostavlja pribor rezača stakla, uzeti pero i pisati Etiku. Debelu kao opeka, apodiktičnu kao biblijske knjige. Jer vjeruje da se kaosu može dati okvir, forma, mišljenjem i spoznajom. On se naravno, time, bori protiv kaosa. Jer, misliocu je kaos stran: on je druga, mračna strana kozmosa. Svemirskog reda koji je u svakom od nas i u srcu svemira podjednako. No, neuređenost ljudskih odnosa enigma je koja je za znatiželju filozofa najdraža igračka.
On će, svom silinom svoje strasti mišljenja pokušati u kaosu naći neki skriveni, tajni smisao. Čak i onda kad mu bude izmicao kao topla zvijer mreži, on će svojom suptilnom logikom antietičara pokušati u paradoksu od kojeg je kaos sačinjen, vidjeti neki amblem katastrofe. Znajući da ako dobro ne navije svoju unutrašnju duhovnu uru, svoj sat razum, sve će se raspasti, kao u rukama traljavog urarskog pomoćnika.
A kad jednom uhvati ritam gibanja koje bujice u ime kaosa budu naplavljivale, on će biti taj burevjesnik, koji će u zrnu propasti znati naći klicu budućega. I kad spasonosno bude malo koliko i bubamara, on će iz te pređe, iz dudova svilca, umjeti sačiniti novo ruho zbilje.
Dotle će pjesnik u jednostavnu odijelu i otrcanim cipelama, zapažati da mirišu ljubice, ili, da je večernja boja neba jednaka boji jorgovana. I ako su išli različitim putevima, filozof dugim i zamršenim, a pjesnik prečacima tercina, oni se sastaju na onoj dijagonali gdje vrijeme i mjesto potvrđuju neupitnu jasnoću, bistrinu poimanja, kristalnu strogoću spoznaje, gnoze.
