Ovog ljeta terasa nikšićkog hotela "Onogošt" nije bila ista. Jedno mjesto ostalo je vječno prazno. Prazninu je odlaskom ostavilo veliko ljudsko i književno ime. Na njoj nije bilo kao svih prethodnih ljeta Boža Koprivice.
Davao je on toj starinskoj terasi plemstvo duha, tu otmenost, tu gospodstvenu aurumistične harizme. Onako, na njegov način nalik polu rečenicama i asocijacijama toka svijesti, kao nedovršenim, ali lucidnim mislima i kulturološkim reminiscencijama, otvarao bi dijalog, teme, ideje, fenomene, spajajući vremena, prostore i ljude.
A i kada bi ćutao, to bješe za one koji su ga dobro poznavali, veoma govorljivo. Ćutnja kao metafizička poruka. Ćutnja kao sociološki esperanto. Oni koji znaju sa riječima znaju i sa ćutnjom. Trebalo je slušatu njegovu ćutnju, isto kao i učiti iz njegovog antičkog jedinstva duha i tijela, igre i riječi, etike i estetike.
Nikšićanin, Crnogorac, Jugosloven
Kao što to obično biva kod Nikšićana, bio je čitavim bićem u svom gradu, na njegovom, kako je znao reći, "mediteranskom trgu", u svojoj Vardarskoj, Karađorđevoj, Narodnih heroja, Ljubljanskoj ulici, u Sočici, ovjenčan mitom o gradu kojeg je i sam visoko uzdigao dajući mu onu pripadnost i ono neprolazno svojstvo bez kojeg nema grada.
Božo, kako je sam zborio - Nikšićanin, Crnogorac, Jugosloven. A Nikšića nema i ne može biti bez Boža Bote Koprivice. Jedino je tako prirodno. On je u temeljima nikšićke pisane riječi, bez koje nema priče o toj velikoj književnoj baštini, čije ime kroz vrijeme, za buduća vremena nosi Božo, od milošte Bota - dramaturg, književnik, ljevičar, antifašista, erudita... esejista, čiji i koji originalni žanr treba izučavati kao rijedak primjer izraza moći ljudskog duha.
Otišao je u prostor onog veličanstvenog sjećanja u ime čije je ljudske i civilizacijske vrijednosti ispisao antologijsku hroniku esejističko - književne riječi.
Božo - Bota Koprivica, pisac, ljudska biblioteka - čitalačka i stvaralačka, koja je strogo i pažljivo studirala ko će biti u tom biranom društvu rukopisa, emocija, matičnih izvoda te kolektivne memorije.
Dribling i tijela i duha, do smrti
Od rođenja do smrti dribling, i tijela i duha.
Sociologija igre čiju je dramaturgiju, čiju je himnu, čiji je bluz on ispisao. On odigrao. Između zemlje i neba, tamo visoko gdje "samo bogovi mogu obećati". Estetika tijela i estetika riječi.
Neuhvatljiv i originalan, uvijek držeći loptu u svojim nogama, baš onako kao na crvenoj šljaci Partizanovog pomoćnog terena kada je na prijemnom treningu omladinaca predriblao čitavu odbranu i dao gol. Svjedočiše tome njegovi prijatelji Nikšićani i Cetinjani koji su godinama kasnije pričali o toj majstoriji.
Putanja njegove lopte, lopte kao metafore života, uvijek je bila virtuozno laboratorijska. Po dijagonali od Puškaša do Kiša. Sve u pokretima, od čari fudbala do čari riječi.
"Volej i sluh" ili možda "Kiš, Borhes, Maradona" i naravno "Dribling 1001 noć" - književne i bravure i gravure, originalnog žanra, kao što je on bio jedan od najoriginalnijih nikšićkih fudbalera. Savršenstvo magije duplog pasa književnosti i fudbala. Ostaće generacijska sjeta koja je Botu, da ga povreda nije spriječila, zamišljala vođom velikog fudbalskog tima.
Njegov dribling - baletska minijatura između Šostakoviča i Mocarta.
Narativni triling - fudbal, košarka, pozorište
Ostaju kazivanja Željka Cerovića, košarkaškog juniorskog virtuoza, Botinog velikog Prijatelja, i njihovi dugi razgovori u podgoričkom Lovcu, nikšićkom DIT- u... Veliko Nikšićko. I kreće narativni triling - fudbal, košarka, pozorište.
Sjećaju se dva barda na godine kada su na turniru jugoslovenskih gradova u Nišu 1965. u finalu pobijedili Kvarner iz Rijeke, gdje je Željko bio najbolji strijelac. Ili sjećanje na juniorsko prvenstvo SFRJ gdje su na čelu sa trenerom, profesorom Vojom Jovanovićem pobijedili Olimpiju i Jugoplastiku, a u finalu izgubili od kraljevačke Sloge, za koju je igrao veliki Duci Simonović.
Sjećanje ide do dvorišta nikšićke Gimnazije "Stojan Cerović" i imena društva sa kojim su igrali basket – Bale Baletić, Gašo Vukajlović, Duško - Žuti Mijatović. Veličine vječne tišine. Nebeska petorka. U sazvježđu ljudskih i košarkaških visina i veličina.
Nikšić, početna tačka neprekinutog kretanja
A u epicentru razgovora, naravno Nikšić, odlasci na plažu Manitovac i između ostalog i ostalih, Botino sjećanje na duh nikšićkih oriđinala, poput Jova Džade... Nikšić, početna tačka neprekinutog kretanja. Nostalgijom u đir, od Vardarske, pa do rivala malog fudbala. Pa redom ko je bio u timu... ko polutka, a ko plej....
I tako razgovor između sjećanja i Botine upitanosti i zagledanosti u Nikšić, njegovo duhovno i vrijednosno sjutra, u Nikšić koga pamti po kulturi, gospodstvu, manirizmu i patriotizmu. Po vrlim ljudima. Kosmopolitama. Građanima.
I posle svega ostaju nam Botina djela i riječi koja će nadživjeti buku svakog (ne)vremena.
Partizanovac i sportski i civilizacijski
I da, niko kao Bota, taj partizanovac i sportski i civilizacijski, nije pričao tako nadahnuto, tako slikovito o Galićevom driblingu ili majstorstvu Velibora Vasovića, pa nadahnutog slova o Jusufijevoj lucidnosti, Šoskićevim bravurama, ili o gorostasu Branku Rašoviću... i ne samo njima... dug je to niz. Fudbalski i književni. Boemski. Urbani. Pjesnički. Strast i eros.
Tu alhemiju životnog logosa i erosa, imao je, sa njom znao i rukovao samo Bota. Baš kao u fudbalu njegovi miljenici Garinča, Tostao, Žerson i Pele. Nit i niz, prije i poslije, samo bi sa Botom bio (d)očaran.
Konačno, za njega važe riječi koje je Oden napisao povodom Frojdove smrti: "Nama on više nije osoba, već čitava klima mišljenja".
U ime te klime koja nam vidno nedostaje, klime koja nas je ljudski, misaono, duhovno, stvaralački lucidno držala u emancipatorskom sazvježđu visina, vrijednosti i vrlina, sa kojih se ne pada, treba se pokloniti i poštovati, biti zahvalan za svaki provedeni tren sa njim, za svako sjećanje i riječ koju nam je ostavio.
Ostaće vječno prazna stolica na terasi Onogošta
Bota - kulturuloško sazvježde duhovnog univerzuma u kojem lopta, kako je govorio, ima božanski oblik.
Ostaće vječno prazna ta stolica na terasi hotela "Onogošt", baš kao i ona na Danima Mirka Kovača u podgoričkom Book caffeu, gdje Bota bijaše traženi i rado očekivani najupečatljivi besjednik, ili ona stolica na ulcinjskom sportskom "Mundijalu prijateljstva".
Tek, njegov dres - boja pobjede i slobode, etike i estetike, ostaje visoko na nebesima a književna riječ velikim imenom velike biblioteke. Takva originalnost kosmogonijski je dar koji se jedino i samo u autentičnosti traje i prepoznaje.
Bota - sa boemsko-prosvjetiteljskom dimenzijom doživljaja svijeta, knjige, fudbala, čovjeka i kafane, ostaje uzvišenim imenom epohe kojoj je na ponos pripadao.
Srećne i vječne su terase, gradovi, prostori i vremena, na i u kojima su ovakvi ljudi boravili i besjedili, jer upravo i između ostalog, kako je znao reći Bota: "Harizmu imaš ili nemaš, ta bolest nije prelazna".
Bota - više od harizme i više od riječi.
