Ma, ko to kaže da teme iz kulture nisu za masovno medijsko konzumiranje?! Ovih je dana od jednog kolumnističkog priručnika za opšta mjesta ukusa, inspirisanog stavom profesorke likovnog o jednom spomeniku slavnog autora posvećenom jednoj slavnoj ženi, javna debata dosegla pozornost koju dobijaju samo najvrelije političke teme.
Vidite da možemo biti kulturna nacija, samo kad hoćemo! Samo kad malo dnevnog nivoa govora mržnje, politikanstva, kritizerstva, etiketiranja, zamjena teza, izvrtanja konteksta i spinovanja usmjerimo na - ličnosti i teme iz kulture.
Ovih je dana, nakon svih asimptomatičnih nacionalista, tempiranih bombi iz temelja države, mapiranih, dopunjenih i onih koji će tek postati „ekstremisti“, mula, terorista, patriJota, gradžanista i ostalih “pripejd boraca za Crnu Goru”, nakon evropskih umjetnika Popovića i Glamočaka, na red za revidiranje društvenog statusa došla i moja malenkost. Takva su vremena, što da se radi. Ni po babu ni po stričevima, nego po Branu Mandiću, kao ultimativnom kriterijumu za status ukusa, normalnosti, bitnosti, važnosti, mjerila talenta, ljudskosti, ne samo vas već i vaših očeva, vašeg DNK kvaliteta... ama svega pod kapom nebeskom, u “oslobođenoj” Gori Crnoj.
Kakav neslavan krah jednog nekada solidnog kolumniste
Nije problem autorovo osjećanje lične superiornosti kao Velikog arhitekte u tom kafkijanskom, nadrealno tlačiteljskom, procesu Koncerna u poslu kreiranja nove realnosti, u kojoj je svakome namijenjena nova vrijednost. Nije problem ni to što je nesrazmjernost njegovog ličnog doživljaja svojih kapaciteta sa stvarnošću dosegla žanrovsku jednakost samog Kafke, ali vidite, bogomi, jeste problem kada uzmete da nekog bez ijednog jedinog argumenta, brutalno izvrijeđate jezikom ulice, prostotom kakvu nismo gledali do sad u javnom prostoru, još od skupštinskog transa Frontovaca u koji su padali pred predsjednikom Đukanovićem.
Nije vulgarnost na moj račun nešto na što nisam navikao, iskreno. U svoju kolekciju, samo u proteklih neđelju dana, mogu da upišem makar još pet strašnih epiteta i to s više adresa. Neki od njih stižu od srpskih dobrovoljaca sa ukrajinskog ratišta, a neki od kolumniste Vijesti. Za ovo izdanje izdvajam:
- na šovinistički način kombinovanu, lingvističku mutant alegoriju: Šiptogorac! Po reakcijama na internetu, ova nova izvedenica je već hit, a trivia je da je autor – srpski dobrovoljac u Ukrajini - kreirao dok je specijalno za “ovakve poput nas” oštrio bajonet.
- “blentava poza kao norma opšteg ukusa”, “nacionalni prdoklač”, “budala koju treba ućutkati”. Posrnuli kolumnista, vjerovali ili ne, OVIM me riječima kvalifikuje, a nezavisni dnevnik Vijesti ga doslovno prenese. Iako mi nije jasno misli li na moju ulogu kao reditelja, producenta, kolumniste, roditelja, sina, građanina, u jedno sam siguran: u svakom iole pristojnom, bazično civilizovanom društvu, nakon ovakvog teksta bi uvaženi bio izopšten kao kolumnista, izgubivši šansu da ga iko ikad više ozbiljno doživi.
Znam, znam… Pitate se što je to u autoru ovih riječi toliko lično i što to proizvodi toliku mržnju? Iskreno, bio sam i sam prilično šokiran i u nedoumici čitam li komentare o sebi na In4s-u ili kolumnu Posrnulog? Ovdje nema razlike, osim ograničenja u karakterima, pa se posrnuli kolumnista razmahao u svojoj dijagnozi zvanoj “Danilo Slobov Marunović”. I tu se krije ključ!
Toliko dehumanizujuće propagande, toliko podmenutih nogu, zaustavljenih karijera…
Insistiranje na provincijskoj, geografsko-kulturnoj odrednici u kojoj sam ja Slobov sin, a u kojoj je on “nešto” u tri ulice, njemu obezbjeđuje važnu okolnost da dijalog ostane u tom vonjavom mikro svijetu. Svijetu u kome su Vijesti kao medij buzdovan koji ljudima prijeti, koje prevaspitava, prepada i ucjenjuje.
To je, gospodo, školski primjer fašizacije društva! Jer, ko je posrnuli kolumnista mimo tog svijeta? Evo, čekamo ga da nam kaže koje to grandiozno djelo - umjetničko ili novinarsko - stoji iza njega, a koje mu daje za pravo da izriče vrjednosne sudove, ne ostavljajući ni procenat mogućnosti za bilo kakav dijalog i polemiku? Nikakvu! Mimo svijeta u kom ja nisam Slobov sin nego reditelj njegova se relevantnost završava, a počinje univerzum u kom je kao autor potpuno irelevantan. Neprepoznatljiv!
A sve je počelo kao pretenciozni traktat o (ne)ukusu, na koji je neko morao reagovati. Iako je sve u ovoj zemlji pošlo dođavola, valjda je ostala po koja “neućutkana budala” (kako čudno piše - nezavisni intelektualac) da odreaguje (hrabrih žena, srećom, evo imamo dosta), kad dripački počnu da čerupaju opšta mjesta elitnih umjetničkih vrijednosti ove zemlje. I svega onoga smjelog, lijepog, uspješnog...
Znate onu površnu, mizantropsku ocjenu svijeta, u kojoj pravi umjetnik mora oskudijevati u higijeni, životnom optimizmu, ljepoti, aktuelnosti, stavu o društvenim procesima, da bi (po njima) bio pravi umjetnik? To je svijet u kome se ne afirmiše ništa lijepo, kreativno, talentovano. Beskrajno negiranje, devalviranje i sprdanje sa svakom smjelošću. Svijet u kom se odvažnost ućutkava, a mizanropijom i cinizmom mjeri relevantnost.
Znam, nekima nije lako kad vide rijeke ljudi koji će na kraju odbraniti ovu zemlju
Jer, majka mu stara, pa kako neko može istim kontekstom izjednačiti litijaški trans, čija je posrnuli kolumnista nus pojava, i papu Jovana sa “lažnim sjajem kupola”, na koga ga Vojtila asocira. Taj “simbol” lažnog sjaja je genijalac koji je, prije nego je postao Sveti Otac, bio poeta, dramski pisac, glumac, muzičar, fudbaler, kajakaš, planinar, poliglota, kamenorezac, briljantni intelektualac… Sve, samo ne ekvivalent litijaške misli.
No, to su ozbiljne rupe u obrazovanju, a “lažni sjaj kupola” je, na primjer, jedan Mikelanđelo ili gotovo cijela renesansna baština planete. Po istoj freestyle zamjeni teza su Popović i Glamočak izvršili desant kiča.
Ako ikad kao kolumnista počnem da ličnim uvredama mamim aplauze luzera, to će biti znak da “okačim tastaturu o klin”. Kada moja kolumnistička “hrabrost” banalnošću bude šokirala pristojni dio čitalačke scene, a do „erekcije“ dovela prosječnog provincijskog hejtera kome se tekst takvim stilom udvara, tada je vrijeme da osnujem neki portal. Tipa - normalizuj tačka se. Da pokazujem ljudima kako se biva normalan. Jer ja to znam, za razliku od ostalih.
Valjda je luča normalnosti neprestana sumnja u sopstvenu, dok Posrnuli recimo nema tu dilemu. On je ministar "normalizacije", koji će nas okaditi normalnošću, tako što će izvrijeđati neistomišljenika. On je svoje mjesto između “dva nacionalizma” koncipirao tako da dodjeljuje sertifikate "normalnosti", ukusa, i kvalifikacija svih vrsta.
Toliko dehumanizujuće propagande, toliko podmenutih nogu, zaustavljenih karijera… Naravno, svi smo mi “budale i prdoklači” (kakva prostota od rječnika!), ali zašto ste onda svoj A tim upregnuli da piše o nama kad smo toliko nebitni, neznaveni, netalentovani i pogrešni po svakoj vertikali? Osim Posrnulog, na sličan način su o meni, ali i svima koje nisu kupili i ucijenili, pisali u buzdovan Koncernu - od vlasnika, urednika, do novinara istraživača-litijaša. Samo primjećujem, ovako nebitan.
Znam, nekima nije lako kad vide rijeke desetina hiljada ljudi koji će na kraju, kao i vazda, odbraniti ovu zemlju. I Dimitrije će ostati MAESTRO, novinari i aktivisti će ostati borci za ljudska prava a ne ekstremisti, a neki će u potajnoj želji da budu sa nama sagoreti od muke, dok zamišljaju svoje govore sa bina “najnovijih događanja naroda” u standardnim klišeima “zbog ljubavi prema Crnoj Gori, dužnost svakog njenog sina je…”. Kakav neslavan krah jednog nekada solidnog kolumniste.
