Možda sam Bog zna odakle je Amfilohije Radović izvukao Zdravka Krivokapića i namijenio mu ulogu, ni manje ni više nego premijera Crne Gore, države koja je pred vratima EU. Znao je stari mačak da Krivokapić nije dorastao zadatku i da je njegovo trajanje usko ograničeno njim samim. U pozadini ove priče se moguće krije neka druga, u koju je teško povjerovati. Ali ipak, nikad se ne zna i niko pravu istinu neće saznati. Makar ne u potpunosti.
A nagađanja, sa malo ili malo više logike, su dozvoljena svima. Možda je baš to bio cilj mitropolita, da pokaže bezciljnost, neprincipijelost, nestručnost, neznanje svake vrste, netransprarentnost, lažljivost, karakter, međusobnu mržnju i trku za otimačinom, lični profit, nepotizam. Mada, i da je nekoga drugo postavio iz ešalona istih fizionomija, ne bi bilo vidnije razlike.
Ko je znao Amfilohija znao je da mu se na pleća može dosta toga natovariti, ali glupost sigurno ne. Zato ovo što je učinio svakako nije to. Pa kako je onda moguće da takav čovjek izabere ovakvog Krivokapića za bilo što?
Kad bolje promislimo razumjećemo da je moguće. Da, upravo Kriokapića za predvodnika. Smišljeno i ciljano.
Amfilohije nije bio po volji ni zvaničnoj srbijanskoj politici. a ni onoj vjerskoj koju je predvodio Irinej. On im je bio trn u oku. Autoritet, prijek i odlučan Risto Radović je gradi svoju crkvu u Crnoj Gori unutar moćne Srpske pravoslavne crkve koja to nije posmatrala blagonaklono. Mitrpolija Crnogorsko primorska je bila autonomna a Amfilohije, kao njen poglavar i vrhovni autoritet, bio neprikosnovena ličnost.
Amfilohije nije bio po volji ni zvaničnoj srbijanskoj politici. a ni onoj vjerskoj koju je predvodio Irinej.
Ako je mogao da se suprostavi Beogradskoj patrijašiji i nedozvoli joj da mu se miješa u samoproklamovanu jurizdikciju, mogao je valda da predvidi da Zdravko Krivokapić nije adut koji zavrjeđuje pažnju. Ili, možda je upravo on adut sa kojim je mitropolit namjeravao da realizuje projekat?!
Dugogodišnja vlast jednog čovjeka, bez obzira na očigledne zasluga za prosperitet Crne Gore i njen evroatlanski i evropski put, počela je da smeta i stranim faktorima. Onima kojima je predsjednik Đukanović smetao kao državnik i autoritet sa kojim nijesu mogli da kalkulišu i sklapaju dilove i dogovore. Oni su se, pomognuti pojedinim domaćim snagama, političkim i medijskim, okrenuli njegovim protivnicima. Naravno, svoje mjesto i ulogu u svemu tome vidjela je i Srpska pravoslavna crkva, koja je nastojala po svaku cijenu da se stavi na čelo kolone. Amfilohije joj nije dao. Postavio je sebe i svoju mitropoliju. Počelo je obaranje ruku. Litije koje je predvodio mitropolit crnogorsko-primorski davale su rezultat.
Političari, posebno oni čelni prosrpski, razumjeli su da im je uzaludna svaka rabota bez aminovanja crkve i njenog šefa u Crnoj Gori. Zato pristaju na dogovor i prihvataju kompromis da crkva izabere čelnika najače predizborne opozicione liste, a da će oni zauzvrat dobiti skoro ništa.
Tako je i bilo. Amfilohije Radović je izonio Zdravka Krivokapića. I dok su analitičari, stručnjaci za društveno-politička i vjerska pitanja postavljali sebi pitanja ko je čovjek i đe se do sad krio, izbori su završeni. Jedan više u parlamentu na strani Amfilohija značio je odlazak DPS-a u opoziciju.
Oni manje zaboravni sjetiće se da je sve dizgine poslije proglašenja rezultata izbora preuzeo Amfilohije. Postavio je za mandatara Krivokapića a o sastavu nove vlade na primanju k znanju pozvao Abazovića u manastir Ostrog. Tu je Dritan saznao ko će biti ministri i koja je njegova uloga u ovoj priči. Demokratski front je ostao kratkih rukava. Po volji sopstvenog autoriteta i bezpogovornog vrhovnika.
Do ove tačke ključanja, mnogo je toga objašnjivo. Ali, zašto Krivokapić, koji je upravo u tim prvim danima pokazivao anticrnogorske sklonosti? Provocirajući do tada prilično uspavane Crnogorce, Krivokapić ih je mobilisao svojim klanjanjem, ljubljenjem ruku svakom popu koga sretne, uzimanje iz jedne kašičice u jeku pandemije, lizanjem oltara, i svime što nije imamanetno našem čovjeku.
Da li je to slučajno?
Vjerujem da nije!
Kao što nije ni formiranje ekspertske vlade u kojoj nema nikoga od eksperata. A sve to je dobro znao Amfilohije, idejni tvorac ovakve koncepcije, koji je malo dalje u pozadini čuvao zadnji adut za vrijeme koje će neumitno doći. Za pola godine, ili najviše godinu.
Na njegovu žalost preduhitrila ga je smrt. I kako to obično biva nakon odlaska autoriteta, u prvim mjesecima žal i suze. Narikače i kuknjava. Bilbordi đedu na kojima se zaklinju u odanost njegovim idejama i njegovom putu, ubrzo je zamijenio veo zaborava, nepominjanja učitelja i tvorca. Sad bi mnogi kazali da je Amfilohije pogriješio. Da nije dobro konstruisao političku građevinu koja se raspada u temelju. Ne mogu od gologa straha da se ne zamjere crkvi, koja to isto misli, ali se boji da protiv sebe ne okrene onaj preostali dio vjernika zakletih Amfilohiju.
Sjetićemo se nadalje, da je bilo razgovora između Mila i Amfilohija, ili se takva vijest kao probni balon puštala u etar, da se napravi Crnogorska crkva od Mitropolije CP i da na njenom čelu bude Amfilohije. Mnogi tu ideju nijesu smatrali ozbiljnom, ali je ona, u svojoj osnovi, sa dijelom dodavanja ingerencija od strane vlasti, mogla da zaživi. Naravno, podrazumijevalo se i da Amfilohije učini zahtjeve prihvatljivim.
Kao što je i očekivao, novi su na najbolji način pokazali koliko su stari, bez obzira na brojne greške, korupcionaške afere, osionost pojedinaca, bolje rješenje i koliko je važno ne dozvoliti ovima da duže o bilo čemu odlučuju
Strani faktor je, na samom početku, dao bezrezervnu podršku Krivokapiću. Samo da više nije Milo dominantan. Da se vlast promijeni. Biće svakome bolje. A Milo, na opšte čuđenje onih koji ga malo znaju, u istom danu izbornom prizna nezvanične rezultate i učini ih konačnim, proglašavajući istovremeno i novu crnogorsku opoziciju. Bio je to trenutak kada je zanijemila Crna Gora. Makar ona njena polovina koja se sa ovom, još uvijek aktuelnom vladajućom, ni u čemu ne slaže.
Milo je proglasio kohabitaciju i pustio nove da rade.
Kao što je i očekivao, novi su na najbolji način pokazali koliko su stari, bez obzira na brojne greške, korupcionaške afere, osionost pojedinaca, bolje rješenje i koliko je važno ne dozvoliti ovima da duže o bilo čemu odlučuju. Počela je da propada ekonomija. Urušavala se privreda, kultura, zdravstvo. Vanjska politika je upropaštena. Brendovi su nam nestajali jedan za drugim. Montenegro erlajnz, Sveti Stefan. Pala je ljaga na Crnu Goru zbog mnogih gluposti koje su radili njen premijer i vladajuća garnitura. Vrh je zaposlio sve svoje koje je imao. Dao im vozila, avione, kamione. Postali su zaštićeni od svega što čine. Ministar policije je bio njihova uzdanica. I druge instutucije u kojima su čvrsto držali sve poluge.
Sve je to sa strane posmatrao Milo. Sigurno da mu nije bilo milo što se rastače sistem, što država tone, ali kako drugačije pokazati narodnu i onima koji su do ovakvih promjena doveli Crnu Goru, da ova crna rupa koja se zove vlast nema dna i da opasno prijeti da usisa našu državu. Pustiti ih da čine to što čine, dokle to ne postane suviše opasno za Crnu Goru. I sad je dosta!
Danas to svijet vidi.
Vlada Zdravka Krivokapića broji posljednje dane. Koliko god još bude trajala, neće prezimjeti. Što će se potom dešavati, priča je koja ide ipak u samo jednom pravcu. Kojem, neka svi sami razmišljaju. Imali su oglednih primjera na pretek.
Na kraju ipak pitanje za razmišljanje: Što mislite, da li je Zdravko Krivokapić bio projekat Amfilohija Radovića? Sa ovim ciljem i ovim epilogom?
Ko može da kaže odgovorno da nije?
