Jedna od najpoznatijih komitskih, gerilskih grupa u crnogorskoj oslobodilačkoj borbi od 1919. do 1929. godine bila je ona koju su sačinjavali: Savo Ristov Raspopović, Milutin-Mujo Bašović, Petar Tomašev Zvicer, Miloš Kovačević, Jovo Savov Krivokapić, Golub Andrijin Vujović, Labud Jovanov Bigović, Radovan Jovanov Bigović, Stevo Ivov Božović, Ilija Đukić i Krsto-Kićun Popović.
Pomenuta komitska grupa poginula je junački, nakon duže borbe sa neprijateljskim gonećim odredima, sačinjenim od strane srpske vojske i žandarmerije i domaćih paramilitarnih formacija.
Novina crnogorskih rodoljuba u progonstvu, koji su našli utočište u Sjedinjenim Američkim Državama, oficijelni organ “Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika” - “Crnogorski Glasnik”, koji se izlazio u Detroitu, u broju 52 od 1. marta 1924. godine objavljuje sljedeću verziju njihove pogibije, za koju moramo reći da se u mnogo čemu razlikuje od brojnih drugih ondašnjih službenih, neslužbenih i ostalih verzija tog krvavog i tragičnog događaja. Dakako, pomenuti tekst uzimamo kao istorijski izvor publicističkog karaktera i kao jedno od svjedočanstava pogibije čuvenih crnogorskih gerilskih ratnika za slobodnu i samostalnu Crnu Goru i dugodišnjih dosljednih boraca protiv velikosrpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore izvršene krajem 1918. godine. Navedeni tekst integralno glasi ovako:
“KAKO SE DESILA POGIBIJA USTAŠA? - izvještaj uzet iz jednog privatnog pisma”
Jedan od naših prvaka primio je 6. februara pismo iz B…, pisato 21. januara, u kome, između ostalog, se opširno govori o pogibiji Raspopovića sa društvom.
Ime i veći dio pisma ne možemo publikovati radi onog, koji piše, a koji se već danas nalazi u vučjim žvalama, te publikovanje njegovog pisma bilo bi dovoljno, da u najmanju ruku pođe u zatvor koji mjesec dana.
Pismo glasi:
“Znam da ti je milo čuti od ovud sve, pa evo ugrabih priliku da ti se javim, pošto sam izašao izvan, a pravo ti reći, iz Crne Gore ti ne bih smio pisati. Ja sam doša u B…., ima tri dana, i čisto sam dušom dahnuo kad sam priješao granicu naše Jugoslavije, pa iz toga vidiš kako nam je.
O Crnoj Gori ti nemam što reći što ne znaš - nesreća i muka, moj dragi brate, kakve još nijedan narod na svijetu nije podnosio. Navalili su porez i prirez, da se zaludu muči i seljak i trgovac; sve poniješe u takse. Za nas postaju naročite takse, koje svaki dan podižu, samo da bi se ovaj narod raseljavao. Hoće da nas rasele, te da bi barem tako uništili postojanje i ime Crna Gora. Ali, vaistinu, narod neće ni da se seli, no trpi muke, nasilja, poreze i zatvore- i opet ustaje vezan za ovaj nesrećni kamen, od kojega nas ne može ništa odvojiti, pa ni smrt.
Znam da ste čuli za nesrećnu pogibiju Sava Raspopovića i drugova mu, t.j., čuli ste da su ih pobili srbijanski žandari, što nije istina. Baš zato hoću i da ti opišem taj nesrećni slučaj onako, kako mi ga je ispričao jedan, koji je bio prisutan, i koji mi je to na veliko povjerenje pričao.
Njih je neko špijao, da će da dođu u Rubeže kod Nikšića (ali ko je ovaj ne znavaše ili mi ne htjedoše reći). Zato su srbijanske vlasti bile na vrijeme pozvati okolnu žandarmeriju i iznenaditi ih 28. decembra ujutro u 7 sati. Kuću, u kojoj su bili nesrećni ustaši, opkolili su sa pet redova žandarmerije ušančene onako na brzu ruku; ali pošto su ih ustaši bili opazili, to nijesu smjeli jurišati na kuću, već su otvorili paljbu iz pušaka čim je bila zora. Iz kuće nije mogao izaći ni jedan, jer nije bilo zaklona, već čista poljana, a već oko 9 sati pristupilo je pojačanje žandarmerije sa dva mitraljeza. Vojske i žandarmerije bilo je oko 850 ljudi. Ustaši su se junački branili , pucali su oprezno i gađali izvrsno. Jedno odjeljenje žandarmerije, koje se je sa zapadne strane bilo privuklo na 7-8 metara od zida od kuće, odbiveno je ručnim bombama, od kojih su poginuli 8 žandarma i jedan narednik, a 6 teško ranjeni. Oni su se isključivo branili bombama i puškama. Negđe oko 2 i po sata po podne prekinuli su pucati potpuno. Vojska je bila u pripravnosti, misleći, da će oprobatiizlazak iz kuće, da bi se probili. Tako je nastao jedan tajac od 10-15 minuta – ni žandarmerija nije pucala. Od jednom se je u kući čula pucnjava revolvera, i to vrlo brzom paljbom; odmah su se otvorila vrata i na njima je izašao jedan ustaš, koji je bio digao desnu ruku naviše i vikao: Živjela Crna Gora! Ali ni jedan korak nije učinio, a već je pod plotunom žandarskog olova pao, ubiven sa preko storinu zrna. To je bio Petar Zvicer.
Na vratima se više nije pojavio niko, a malo docnije zavikao je jedan ženski glas: za Boga ne pucajte, mrtvi su svi!
Dva žandarma i jedan oficir počeli su se primicati sa zapadne strane, krijući se između lješina poginulih drugova. Ali kad su viđeli da više nema pucanja, i kad je na kraju i ženska, koja je kukala i zapomagala izašla na prag od kuće, jedan od žandarma se je približio vratima i viknuo: mrtvi su!
Vojsci je naređeno da ostane na položaju, a jedan policijski činovnik, četiri oficira žandarmerije i deset vojnika su pošli unutra, da utvrde isljeđenje.
U kući je bilo deset poginulih, a jedanaesti, pred kućom. Utvrdilo se je: Ustaši su se branili, dok im je nestalo municije i bomba, a kad im je ovo nestalo, polomili su puške, a revolverima sve poubijali jedan drugoga, samo da ne padnu u ruke tirjanima. Kako su ubijali jedan drugoga, Zvicer je ostao živ, pa ne htijući ubiti sam sebe, a držeći za svaki slučaj revolver u lijevoj ruci, izašao je na mušket, vičući:
Živjela Crna Gora!
Među žandarmerijom i vojskom bilo je 28 mrtvih i oko 45 ranjenih, ali što se najstrožije krije i čuva, da se ne znade.
Evo, moj dragi brate, ovako ti je bila pogibija nesrećnih boraca i mučenika koji su junački i muški zanijemjeli.
Imam ti napomenuti i to, da kad su uljegli u kuću, onako su ih mrtve mrcvarili, boli bajonetima i tukli kundacima; izbucali su im haljine i pljuvali ih. Ovo je dostojno djelo bratoubilačkog oružja.
Ovđen sam našao desetak tvojih pisama za unutrašnjost, koja ću ponijeti samnom i predati, kao god i listove. Kumim te i molim, ne gubite vrijeme, organizujte se što priđe… - a i ovamo svak vidi da smo na pragu velikih događaja, znaš li što očekivamo od vas tamo, te ako ste Crnogorci i ako vas još išta veže sa nesrećma Crnogorskog naroda, radite brzo i pametno, da ne bude dockan…”.
Pismo produžava o drugim političkim stvarima, koje se za sad ne mogu publikovati.
Mi s naše strane ne dodajemo ni jedna riječi kao komentar ovome pismu - ono je isuviše jasno. Reći ćemo samo toliko: grehota se je ne odazvati očajnom glasu braće!”.
Takođe, list “Crnogorski Glasnik”, iz Detroita, god IX, broj 56 od 15. maja 1924. godine, na strani 3 objavljuje pismo supruge Sava Raspopovića, nakon njegove pogibije, Petrane Raspopović, napisano u Rimu 10. marta 1924. godine, u kojemu ona, u članku pod naslovom “Javna zahvalnost”, kao udova ovoga crnogorskog heroja navodi, sljedeće:
“Uredništvu Crnogorskog Glasnika, Detroit, Mičigen.
Slava dičnim Crnogorcima, koji su u tuđini pored svih muka i prepona, kao i onima na domu, koji vjerno i viteško brane zastavu Otadžbine. U toj svetoj borbi vaša Organizacija ne zaboravlja one, koji se žrtvuju i žrtve ništa ne žale, kad znadu da borba neće prestati, kad je vode borci i patrioti, zagrljeni bratskom slogom.
Vaš poštovani list kavaljerski je branio i poštovao mog pokojnog muža i njegove drugove.
Brojevi vašeg lista utjeha je u crnogorskim porodicama.
Isto tako ne mogu propustiti priliku a da ne zahvalim vam na pažnji, koju ukazaste meni i mojoj djeci u pozivu, koji ste oštampali u 53 broju vašeg glasila.
Ovdje je stanje očajno za izostale Crnogorce. Zauzimanjem dobrih ljudi jedva sam se spasla. Prilike su takve da se moram što prije povratiti u Crnu Goru, to sam primorana vas izvijestiti, da svaka pošiljka od braće Crnogoraca, ako bi koja bila, bi bilo za mene dockan, ako to ne bi što prije bilo.
Meni sve što budu braća Crnogorci iz Amerike poslali, poslužiće mi mjesto krova, i za nasušni hljeb za prve dane, dok se povratim u popaljeni i ocrnjeni dom.
Ali sve prosto, samo neka pobijedi vjekovima slavna Crna Gora”.
“Crnogorski Glasnik”, u istome broju, poziva crnogorske egzilante-rodoljube da pomognu materijalno porodicu Sava Raspopovića, -suprugu mu i tvoje đece (dvije kćerke i sina) koja je vrlo oskudno živjela u progonstvu u Rimu (Italija). U vezi s tim Uredništvo “Crnogorskog Glasnika” tada, u navedenom broju, apeluje ovo:
“Ne oglušite se, Crnogorci, na gornju izjavu; odvojite od vaših zalogaja i pomozite djecu heroja Sava Raspopovića”.
