Pitanje identiteta, prije svega nacionalnog, uvijek je aktuelna tema u Crnoj Gori koja se posebno nađe u fokusu pažnje javnosti u godini popisa stanovništva kao što je tekuća 2021. Manipulacije istorijskim činjenicama i terminima iz sociologije, od strane političkih i njima bliskih društvenih aktera, intenziviraju se i postaju dio svakodnevice.
„Dukljani, Zećani i Crnogorci stvarani su u srednjevjekovnom balkanskom „pretapajućem kotlu“ (engl. melting pot). U njemu je stvoren, a poviješću brušen i učvršćivan specifični crnogorski narodnosni mentalitet, koji je osnova svih razlika Crnogoraca prema komšijskim narodima. Od vremena knjaza Danila, oni su stupili u tegobni i neizvjesni proces prerastanja u modernu naciju. Istim putem se kreću Srbi, Hrvati i Bošnjaci“, kazao je u intervjuu za Portal Analitika predsjednik crnogorskog PEN centra, profesor dr Milenko Perović.
Prema riječima Perovića, dvojni identitet Crnogoraca koji mnogi u našoj zemlji zagovaraju ne postoji. Postoji, kako je istakao, samo klimavi identitet pojednih Crnogoraca, zasnovan na „neznanju, gluposti, povodljivosti ili sitnoj računici“.
ANALITIKA: Termini etnija i nacija često se upotrebljavaju kao sinonimi. Da li je ispravno staviti znak jednakosti između ova dva pojma?
PEROVIĆ: Ovi se pojmovi nikako ne mogu izjednačiti. Pojam etnije je novijeg datuma nastanka. Skovao ga je britanski istorijski sociolog Entoni Smit. Namjera mu je bila da stari naučni spor o pojmu nacije između etnoloških i politikoloških škola primordijalizma i konstruktivizma obogati tvrdnjom da postoji kontinuitet između modernih nacija i predmodernih naroda. On je tvrdio da su rijetke moderne nacije koje ne počivaju na starim etničkim (narodnosnim) podlogama. Ipak, pojam etnije treba ostaviti po strani, jer odvlači pažnju od onoga bitnoga.
Ono što smatram bitnim izložio sam u svojoj sintetičkoj koncepciji nacije. Suprotno većini teoretičara nacije koji su navodili jedan ili nekoliko činilaca njenog nastanka smatramda svi bitni elementi koji konstituiraju građansku epohu, u manjoj ili većoj mjeri, djeluju u stvaranju konkretnih modernih nacija. Uslov svih uslova da nastane neka nacija je da svi ti elementi postanu predmetom političkog interesa u modernoj građanskoj državi. Ovaj uslov izrazio sam odredbom: Nacija je politički narod!
Ono što smatram bitnim izložio sam u svojoj sintetičkoj koncepciji nacije. Suprotno većini teoretičara nacije koji su navodili jedan ili nekoliko činilaca njenog nastanka smatram da svi bitni elementi koji konstituiraju građansku epohu, u manjoj ili većoj mjeri, djeluju u stvaranju konkretnih modernih nacija. Uslov svih uslova da nastane neka nacija je da svi ti elementi postanu predmetom političkog interesa u modernoj građanskoj državi. Ovaj uslov izrazio sam odredbom: Nacija je politički narod!
Narod je oblik ljudske zajednice u predgrađanskim epohama povijesti. Nacija je oblik zajednice ljudi u građanskoj epohi. Prije građanske epohe nacije nijesu postojale! Zbog toga, tautološki je iskaz „moderna nacija,“ jer nema nacija prije modernog vremena. Nacija je narod koji je bitne strane svoje egzistencije učinio svojim političkim interesom. U ekonomskoj sferi društva u građanskoj epohi vlada goli individualizam. Iz nje su istisnute sve tradicionalne forme kolektivnog života (rod, ceh, klan, kasta i narod), a održavaju se samo oni oblici zajedničkosti koje nalaže logika kapitala, tj. robno-novčana tržišna privreda.
Gubitak zajedničkosti života ljudi u ekonomskoj sferi kompenzira se novom zajedničkošću u političkoj sferi. U njoj narod kao tradicionalna zajednica ljudi dobiva potpuno novi povijesni i društveni kvalitet, jer biva učinjen pretmetom političkog interesa. U predgrađanskim društvima narod je opstojao kao pseudo-biološka kategorija (ono što se narodilo), dok u građanskom društvu on postaje politička kategorija. Ne počiva više na inerciji pripadnosti kolektivitetu, nego svoju pripadnost čini predmetom svoga slobodnog izbora. U tome je ključ svih razlika između naroda i nacije.
ANALITIKA: Kako se ova Vaša postavka može primijeniti na Crnogorce i okolne narode?
PEROVIĆ: Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci zakasnili su s ulaskom u modernu građansku epohu. Ni do danas nijesu razvili one elemente modernog građanskog života koji bi ih izveli na sigurni put postajanja nacija iz naroda! Pod uticajem evropskih tokova, ovi narodi su od početka 19. vijeka nastojali da se konstituišu kao nacije, ali bez stvaranja potrebnih društvenih i duhovnih uslova. Tu se korjeni tragična, često krvava komedija zabune ovih naroda. Njihovi „nacionalni ideolozi“ (prije svega, u Srba i Hrvata), apstrahujući od povijesne realnosti, počeli su proglašavati nacijama svoje stare tribalne zajednice, iako se te zajednice do 19. vijeka nijesu bile učvrstile ni kao narodi, nego su trajale kao heterogeni i disperzivni etnički entiteti.
Sve što je bilo jače htijenje ovih „nacionalnih radnika“ da stvore i konsoliduju svoje nacije, one su se sve više učvršćivale kao tribalne organicističke zajednice posvađane s vremenom i prostorom. Pod oznakom nacionalnih ideologija, oni su nesvjesno krijumčarili ideologije organicističkog tribalizma, očajnički pokušavajući da shvate (od Ante Starčevića do Dobrice Ćosića) zašto se kod tolikog truda sve više udaljavaju od željenog cilja da od Hrvata, odnosno, Srba načine moderne nacije! More krvi koje se prolilo u 20. vijeku na Balkanu potiče ove komedije zabune. Po nesreći, još uvijek je premnogo onih koji bi joj i dalje rado dopisivali nove činove!
ANALITIKA: Ipak, mnogi su Crnogorce dugo smatrali dijelom srpskog etnosa koji je usljed istorijskih okolnosti stvorio sopstvenu državu i time se formirao kao zasebna nacija. Prema ovoj tezi crnogorski preci Dukljani bili su ogranak Srba koji su se krajem 6. vijeka doselili na Balkan.
PEROVIĆ: Ta dva stava počivaju na lažima koji su stari proizvod srpskih škola istorijskog revizionizma. Mit o srpskom porijeklu Crnogoraca davno su u tirinte razlupale seriozne istorijske, politikološke i etnološke nauke, kako crnogorske, tako i srpske. Ko ne vjeruje, neka čita Konstantina Porfirogenita i popa Dukljanina. Ko i dalje ne vjeruje da je to samo opaki mit, neka se upozna sa srpskom kritičkom istoriografijom Ilariona Ruvarca, Stojana Novakovića, Sima Ćirkovića i drugih. Neka čita Špira Kulišića i Radoša Rotkovića.
Crnogorci nijesu Srbi u etničkom, političkom ni nacionalnom smislu. No, povijesna egzistencija ova dva naroda je „rođački“ isprepletana. Prvo, Crnogorci i Srbi su „rođaci“ po vjeri. Nemanjići su Zeti kao okupiranoj zemlji nametali grčku (romejsku, vizantijsku) verziju hrišćanstva sub specie pravoslavlja.
Crnogorci nijesu Srbi u etničkom, političkom ni nacionalnom smislu. No, povijesna egzistencija ova dva naroda je „rođački“ isprepletana. Prvo, Crnogorci i Srbi su „rođaci“ po vjeri. Nemanjići su Zeti kao okupiranoj zemlji nametali grčku (romejsku, vizantijsku) verziju hrišćanstva sub specie pravoslavlja. U njoj se pravoslavlje ukorijenilo kao „srpska vjera,“ na isti način na koji su vjeru koju su im nametnuli Grci (Romeji) Srbi nazivali „grčkom vjerom.“ Još je Vuk tu vjeru zvao „grčkim zakonom.“ Drugo „krvno rođaštvo“ Crnogoraca i Srba nastaje od sredine 18. stoljeća, kada su se Crnogorci počeli masovnije doseljavati u Srbiji. Taj proces traje do danas. Veliki broj današnjih Srba u Srbiji su crnogorskog etničkog (narodnosnog) porijekla. Napokon, treće „rođaštvo“ je političkog karaktera i traje od 1918. godine do danas. Ono nastaje u valovima konverzije etničkih Crnogoraca u nacionalne (političke) Srbe. Od pada socijalizma, ovaj proces je osnažen čak i konverzijom nacionalnih Crnogoraca u nacionalne Srbe. O obimu ovih „rođačkih“ asimilacija svjedoče rezultati popisa stanovništa u Crnoj Gori i Srbiji od 1991. godine.
ANALITIKA: Zar stav o srpskom porijeklu Crnogoraca nijesu dijelili Njegoš, kralj Nikola i Milovan Đilas?
PEROVIĆ: Nijedan od njih nije bio naučni istraživač. Nijedan od njih nije imao na raspolaganju potrebne povijesne činjenice da bi donosio čvrste zaključke o povijesnom trajanju Crnogoraca. Oni nijesu bili ni crnogorski, ni srpski nacionalni ideolozi. Nijedan od njih nije bio pošteđen od neznanja, predrasuda i podlijeganja ukorijenjenim mitskim predstavama. Uz to, njihove stavove svako je tumačio kako mu odgovara. Za Njegoša srpstvo je religijska odrednica pravoslavnog hrišćanstva, ne nikako etnička niti nacionalna odrednica. Za kralja Nikolu srpstvo je dijelom religijska odrednica, dijelom parola za političko ujedinjavanje balkanskih pravoslavaca (po mogućnosti, s pijemontskom ulogom Crne Gore i kuće Petrovića). Ni njemu crnogorsko srpstvo nije etnička ni politička kategorija. Đilas u svom pamfletu o crnogorskom nacionalnom pitanjuspaja mitološku konstrukciju o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca (bez nuđenja jednog jedinog dokaza za tu tezu) s političkim programom nacionalne konsolidacije Crnogoraca.
ANALITIKA: Što kaže moderna nauka o etničkom porijeklu Crnogoraca?
PEROVIĆ: Savremena genetička istraživanja DNK haplogrupa narugala su se svim nacionalističkim mitologijama. Narugala su se ona i svim lažnim tvrdnjama srpstvujuće „nauke“ u Srbiji i Crnoj Gori, pokazujući kako teza o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca nema apsolutno nikakvog osnova. Ovđe bih ukazao na naučna istraživanja Željka Musovića. U njima se na naučno utemeljen način dokazuju etnogeneze današnjih stanovnika Crne Gore.
On navodi da je 60 odsto svih stanovnika današnje Crne Gore starobalkanskog (I2a haplogrupa) i śevernoafričkog porijekla (E1b). Deset posto je keltskog porijekla (R1b). Deset posto ljudi potiče od kavkasko-mediteranske haplogrupe (J2a i J2b). Slovenska haplogrupa (R1a) zastupljena je sa sedam posto. Germansko-normanska haplogrupu (I1a) ima pet do šest posto ljudi. Crna Gora je prošarana i ljudima koji nose uralsko-azijsku, sibirsku, kavkasko-alpsku i „indijsku“ haplogrupu. Zaključak je jednostavan. U Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini etc. ne postoji nikakva„srpska“ haplogrupa, kao što ne postoji ni crnogorska ni hrvatska ni bošnjačka haplogrupa.
Zaključak je jednostavan. U Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini etc. ne postoji nikakva „srpska“ haplogrupa, kao što ne postoji ni "crnogorska", ni "hrvatska", ni "bošnjačka" haplogrupa.
ANALITIKA: Ko su onda Crnogorci?
PEROVIĆ: Dukljani, Zećani i Crnogorci stvarani su u srednjevjekovnom balkanskom „pretapajućem kotlu“ (engl. melting pot). U njemu je stvoren, a poviješću brušen i učvršćivan specifični crnogorski narodnosni mentalitet, koji je osnova svih razlika Crnogoraca prema komšijskim narodima. Na sličan način, donekle od sličnih narodnosnih „sastojaka“ do kraja srednjeg vijeka stvarani su narodi Hrvata, Srba i Bošnjaka. I svaki od njih je povijesno izgradio svoj karakteristični narodni mentalitet. Povijesnim usudom, srpski narod je stvaran dva puta, jednom u ranom srednjem vijeku, drugi put dobrim dijelom u 19. i 20. vijeku. Sredinom 18. vijeka Srbija je imala šezdesetak hiljada stanovnika. Tridesetih godina 19. stoljeća imala je oko 600 hiljada. Tada niko Crnogorce ni pravoslavne Bošnjake ni pravoslavce u Hrvatskoj i Dalmaciji (većim dijelom ni u Slavoniji) nije smatrao Srbima po određenju ili porijeklu niti su se oni ośećali kao Srbi!
U Crnoj Gori prije 20. vijeka niko se u etničkom ni nacionalnom smislu nije ośećao Srbinom. Pojam Srbina imao je isključivo karakter religijske odrednice! Današnji Crnogorci, dakle, većim dijelom su rezultat srednjevjekovnog stapanja fragmenata navedenih naroda. Od vremena knjaza Danila, oni su stupili u tegobni i neizvjesni proces prerastanja u modernu naciju. Istim putem se kreću Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
ANALITIKA: U Crnogorskoj nacionalnoj izbornoj studiji (2016) i Strategiji simbolične izgradnje nacija na Zapadnom Balkanu (2014) tvrdi se da gotovo 30 odsto onih koji se nacionalno izjašnjavaju Crnogorcima na pitanje “Da li smatrate da su Crnogorci u suštini Srbi?” odgovara sa “Da”. Stavovi ove grupacije po pitanjima državnog statusa i simbola Crne Gore bliži su stavovima nacionalnih Srba nego ostalih nacionalnih Crnogoraca u Crnoj Gori.
PEROVIĆ: Ti podaci pokazuju učinke teških istorijskih opstrukcija u stvaranju nacionalnog identiteta Crnogoraca. S istom količinom sredstava i propagandnog rada među Crnogorcima se moglo ukorijeniti uvjerenje da su oni zapravo - Rusi ili bilo koji drugi narod! Nijesu samo Crnogorci žrtve takve opstrukcije, nego i Srbi! Opstrukcije dolaze od srpskog velikodržavlja i njegove želje da po svaku cijenu Crnogorce učine Srbima, a da Srbe konzervira u organicističkoj mitologiji izvan vremena i prostora. Srpsko velikodržavlje je načinilo nesagledive opstruktivne štete ostvarenju težnje da se stvori moderna srpska nacija. Već sto pedeset godina ono ju je projektovalo samo kao svoj instrument za teritorijalno širenje srpske države, bez ikakve ambicije da ona bude učinjena uređenom i savremenom državom.
ANALITIKA: Prema Vašem mišljenju, kolike su šanse da usljed otvorenih pritisaka iz Srbije na narednom popisu dođe do povećanja broja nacionalnih Srba, upravo nauštrb ove grupe s dvojnim identitetom unutar nacionalnih Crnogoraca?
PEROVIĆ: Mnogi Crnogorci ne znaju da je kentaursko samaštanje (Crnogorac, koji je i Srbin) tvorevina velikosrpske političke mitologije u službi posrbljivanja Crnogoraca i gutanja Crne Gore od strane „velike Srbije.“ Ne postoji „dvojni identitet.“ Postoji samo klimavi identitet pojednih Crnogoraca, zasnovan na neznanju, gluposti, povodljivosti ili sitnoj računici.“ Crnogorci koji vjeruju u besmislicu o „dvojnom identitetu“, ništa ne znaju o sebi i svom istorijskom identitetu. Oni služe kao antropološki materijal za pravljenje druge nacije i s radošću mu se kao materijal stavljaju na raspolaganje. Dakle, „dvojni identitet“ je jedna faza u procesu odnarođivanja i posrbljivanja Crnogoraca. Nikakve štete ne bi bilo što se crnogorske neznalice i kalkulanti konvertuju u Srbe, kad to ne bi ugrožavalo sve ono što su valjani Crnogorci stvarali tokom hiljadu godina!
ANALITIKA: Kako vidite poziciju manjinskih naroda u Crnoj Gori?
PEROVIĆ: Osim Albanaca koji su se davno konsolidovali kao autohtoni balkanski narod, kao i Srba koji su nastajali etničko-nacionalnom konverzijom od Crnogoraca, u Crnoj Gori postoje autohtoni narodi Bošnjaci, Muslimani i Hrvati. Kao u Crnogorci, ova tri naroda nalaze se u procesu nacionalne konsolidacije. Oni su nastali iz iste narodnosne supstancije iz koje su nastali Crnogorci kao narod. Djelovanjem religijskih, kulturnih i povijesnih činilaca oni su se davno učvrstili u svojim narodnim subjektivitetima. Porijeklo ih čini najbližim etničkim rođacima s Crnogorcima. Razlike ih čine samosvojnim narodima i daju im mogućnost da se uspostavljaju kao savremene nacije.
ANALITIKA: Na posljednjem popisu 2011. godine nacionalnim Crnogorcima izjasnilo se gotovo 13.000 muslimana i više od 5.600 katolika. Koliki je potencijal crnogorske nacije da nadraste crnogorski etnos i da obuhvati i pripadnike manjih etničkih zajednica prisutnih u Crnoj Gori?
PEROVIĆ: Čak i kad bi to bilo moguće, nema nikakve potrebe ni svrhe da Crnogorci bilo koga asimiluju. Nijesu to činili ni u povijesti, nego su sami bili objekt svojatanja i asimilacija. Istinski najvrednije u narodnosnom i nacionalnom supstratu Crnogoraca je sloboda kao centralna ideja smisla života. Bez nje crnogorska povjesnica ne bi bila onakva kakva je. Ne bi bilo čojstva ni junaštva. Samo narod odnjegovan u slobodnom duhu istinski može razumjeti da i svaki drugi narod želi slobodu, najprije da se nacionalno ośeća kako hoće, a onda i da slobodno živi u slobodnoj zemlji s drugim slobodnim narodima. Utemeljujuća snaga crnogorske nacije nije samo u slobodnom htijenju Crnogoraca da se održe kao Crnogorci, nego jednako u tome da svim silama brane pravo Bošnjaka da budu Bošnjaci, Muslimana da budu Muslimani, Hrvata da budu Hrvati, Albanaca da budu Albanci te domaćih Srba da budu Srbi, a ne nikakovelikosrbi!
ANALITIKA: Takođe, prema podacima posljednjeg popisa, tri četvrtine ateista u Crnoj Gori nacionalno se deklarišu kao Crnogorci. Što nam to govori o crnogorskoj naciji?
PEROVIĆ: Crnogorci su se povijesno utemeljili kao narod tako što su slobodu učinili rezultantom svih svojih duhovnih i političkih htijenja. Slobodu su učinili osnovom svoga kolektivnog mentaliteta. Religija je u tome imala ograničenu ulogu. Crnogorskom htijenju slobode, religija je bila jedan od slobodnih sadržaja. Procesi ateizacije Crnogoraca mogu se razumjeti prije svega kao manifestacije iste te povijesno duboko ukorijenjene navike slobode, koja bez težih konvulzija može postati indiferentnom prema religiji ili je svesti na običaje. Iz istoga duha slobode može se tumačiti održanje katoličanstva u primorskim krajevima Crne Gore, kao i prihvatanje islamske religije. Nije se dukljansko-zetsko narodnosno stablo povijesno razgranalo u pravoslavne, katoličke i islamske grane od prisile ili nevolje, nego od slobode izbora religijsko-kulturne paradigme života.
