Postoji li ona, uopšte i šta je otrežnjujući trenutak nakon kojeg će oni od čijeg glasa, od čije ruke i od čijeg razuma zavisi budućnost Crne Gore reći - dosta je - i nakon koje će stati na crtu rastućem fašizmu u Crnoj Gori ako to nisu polomljene prostorije Islamske zajednice u Pljevljima; ako to nisu grafiti u beranskim Haremima ili ulica Ratka Mladića u istom gradu; ako nisu to ni Pljevlja u kojima se Bošnjaku - muslimanu Harisu Đurđiću osporava pravo da kao musliman bude šef lokalne policije; ako to nije podgorički aerodrom na kojem se Crnogorac Nebojša Šofranac, usput novinar, najgrublje vrijeđa i psuje zbog svoje nacionalne pripadnosti a zatim ogrće zastavom druge države uz činjenicu da je glavni akter tog fašističkog pira savjetnik ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta; ako to nije činjenica da nam ta ista ministarka za direktoricu škole u Pljevljima imenuje deklarisanu protagonistkinju četničkog pokreta i ideja; ako to nije ...; ako to nije ...; ako to nije ...?
Da se, možda, ne čeka trenutak da nam počnu obilježavati kuće nakon što smo svi, u Crnoj Gori u kojoj svako svakoga zna, koji ne mislimo svetosavski već obilježeni?
Ili se čeka da nas počnu privoditi i isleđivati jer nismo dio njihovog projekta srpskog sveta?
Čeka li se da psihoza straha zbog toga što drugačije mislimo dostigne neizdrživi nivo pa da počnemo napuštati i ostavljati im svoju babovinu, djedovinu, ...?
Čeka li se da nas počnu trpati u logore jer smo drugačiji, drugi, nenjihovi?
Čeka li se da nas počnu fizički mučiti?
Ubijati?
...
Šta se to, još, čeka pa da neko od onih što "neće dati (građansku, antifašističku, nezavisnu i prozapadnu Crnu Goru)" kaže - dosta je?
Šta to ne vidi Božena Jelušić a vidi cipcijela Crna Gora, region i svijet?
Koja je koprena na očima Suade Zoronjić pa ne vidi da je fašizam u najvećem zamahu nakon Drugog svjetskog rata i da će njeni sunarodnici ići u škole kojima upravljaju poštovaoci četničke ideologije koja je kriva za toliko stotina hiljada smrti?
Koja je dubina sna Srđe Pavićevića da ga ni sve češći fašistički ispadi koalicionih mu partnera i njihovih uličnih podržavaoca ne mogu probuditi?
Šta to Miloš Konatar "neće dati" ako sve što se moglo dati već dato?
Vide li, oni, uopšte, kuda vode Crnu Goru; razumiju li količinu destrukcije krhkog građanskog društva u Crnoj Gori i težinu posljedica te destrukcije; shvataju li opasnost koju fašizam sa sobom donosi i imaju li trunke društvene odgovornosti pred istorijom Crne Gore, pred njenom budućnošću i pred ovim njenim narodom različitim u mnogo čemu ali ne i u pravu na osnovna ljudska prava?
Živimo li postfašizam?
Gaspar Miklos Tomas, mađarski filozof i teoretičar fašizma savremeni fašizam naziva postfašizmom koji nalazi svoju nišu u novom svetu globalnog kapitalizma vrlo lako, bez uznemiravanja dominantnih političkih formi izborne demokratije i zastupničke vlasti.
Istovremeno kao njegovu ključnu karakteristiku vidi neprijateljstvo prema univerzalnom građanskom statusu svakoga, bez obzira na bilo koju različitost.
Pa ako je ovo tačno, a držim da jeste jer je današnji fašizam upravo to i upravo takav, šta je ono što se u Pljevljima onomad desilo do klasični fašizam koji se ogleda u jednoj čvrstoj i neskrivenoj netrpeljivosti spram Harisovog univerzalnog građanskog statusa a sve zbog njegove nacionalne pripadnosti; šta je verbalni i fizički atak na Nebojšu Šofranca do izliv fašizma na drugačijeg, drugog i drugačije mislećeg ili šta je četnička ideologija koja je najednom postala preporuka za svako napredovanje u državnoj birokratiji do fašistička ideologija!?
Shvataju li utemeljivači nove Crne Gore, makar oni što se deklerativno zalažu za građansku Crnu Goru, da ruše temelje građanske Crne Gore i da na tim temeljima grade fašističku Crnu Goru, premda mi ovaj epitet nikako ne ide uz trinaestojulsku Crnu Goru i zato se devastira i taj njen najsjajniji odraz u ogledalu istorije!?
Zadnji trenutak za antifašističku Crnu Goru
Možda je ovo zadnji trenutak da se politički odgovorni ljudi iz svih partija koje misle dobro građanskoj i antifašističkoj Crnoj Gori batale političke taštine, da prestanu da afirmaciju svoje pobjede traže u potonuću poraženih jer bi se njihova pobjeda mogla pretvoriti u kolektivni, društveni poraz koji ćemo svi dugo pamtiti i da se okupe oko onoga što su naše zajedničke, civilizacijske vrijednosti.
U tom smislu je nužno otvaranje odgovornog, demokratskog političkog dijaloga svih antifašističkih i građanskih snaga u društvu; angaživanje cjelokupnih političkih, umnih i moralnih društvenih resursa te okupljanje oko onoga što je dobro za skoro sve one koji žive u Crnoj Gori kako bi se sprovele korjenite promjene postojećeg stanja, neophodne za iskorak u izvjesniju budućnost.
Samo se takvim političkim stavom, lišenim svakog vida revanšizma, ličnog i političkog antagonizma, partikularizma i nacionalnog egoizma potvrđuje istinska i zajednička odgovornosti za sudbinu naroda, društva i države i samo takav stav vodi Crnu Goru u klub razvijenih, demokratskih društava.
Ima li na današnjoj političkoj sceni takve lične, društvene, političke i državničke odgovornosti veliko je pitanje na koje će vrijeme pred nama dati odgovor ali ne bude li je bilo bojim se da nam se, svima, loše piše.
Ono u šta jesam siguran je da je građanska i antifašistička Crna Gora u apsolutnoj politički podijeljenoj većini koja nije funkcionalno sposobna da se kao većina legitimiše i ujedini u interesu građana i države Crne Gore i da nazadnu ideologiju vrati na društvenu periferiju kojoj ona i pripada.
Neka ovo bude još jedan apel za prevladavanje razuma nad politikom i, nije na odmet da ponovim, ličnim taštinama, antagonizmima, partikularnim interesima i nacionalnim egoizmima.
