Predstavnici hrvatske manjine u Srbiji „upoznali“ su ovih dana region sa sadržajem gramatike “S reči na dela”, za učenike osmog razreda u toj zemlji, gdje se navodi da srpski, slovenački, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslovenskih jezika, a da "Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski i crnogorski".
Da je riječ o apsurdnoj, naučno potpuno neodrživoj i netačnoj tezi pokazali su i podaci istraživanja Fakulteta političkih nauka u Podgorici iz jula ove godine, prema kojima 51 odsto građana naše zemlje govori crnogorskim jezikom, dok je udio onih kojima je maternji srpski sa, godinama stabilnih, 45 procenata, opao na 35.
Dakle, ispada da su se „bezočnoj krađi“ srpskog jezika pridružili skoro svi, a ne tek neki pripadnici crnogorske nacije, a uz njih, sudeći prema rezulatima posljednjeg popisa u Crnoj Gori iz 2011, i određeni broj pripadnika manje brojnih naroda, kako vole da nazovu, „srpske Sparte“.
PRITISAK „VUČIĆEVE VLASTI“ IZAZIVA REVOLT
Rezultate pomenutog istraživanje predstavili su nedavno na naučnoj konferenciji Cetinjski filološki dani predavači sa FPN-a, Olivera Komar i Nemanja Batrićević.
Profesorica Komar je tom prilikom istakla da je više istraživanja, zaključno sa onim iz 2019, pokazivalo svojevrsnu stagnaciju u odnosu na brojke koje su dobijene popisom iz 2011. Podsjetimo, tada se 37 odsto građana Crne Gore izjasnilo da govori crnogorskim, a 43 odsto srpskim jezikom.
Kako je navela, na osnovu podataka od prije dvije godine, dalo se zaključiti da crnogorski maternjim smatra 38 odsto populacije, dok je srpskim govorilo 45 procenata od ukupnog broja stanovnika Crne Gore.
Komentarišući ovaj ohrabrujući porast broja građana koji govore crnogorskim jezikom, i to za više od 10 procentnih poena, uz istovremeni pad broja govornika srpskog za gotovo isti udio, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, Adnan Čirgić ocijenio je kako nema sumnje da je pritisak aktuelne „Vučićeve, Srpskome svetu podaničke vlasti“ ubrzao proces osvješćivanja Crnogoraca. Ali, i ne samo njih.
„Aktuelna crnogorska vlast negira sve vrijednosti koje baštini postreferendumska Crna Gora. Ako ih javno ne negira, onda ih prećutkuje. Nije mi poznato da je bilo ko od onih koji se zalažu za pravo Crne Gore da sama standardizuje svoj jezik i nazove ga svojim državnim imenom ikad negirao pravo Srbije da sama standardizuje svoj i nazove ga srpski“, kazao je Čirgić u razgovoru za Portal Analitika.
S druge strane, kako napominje, iz Srbije i njenoj velikodržavnoj politici podložnih udruženja i pojedinaca svakodnevno se negira crnogorski jezik i njegova standardnojezička norma. Sasvim je, kaže, prirodno da takva kampanja kod jednoga dijela građana izazove revolt.
Objašnjavajući brojke iz 2011. godine kada se tek nešto više od trećine stanovništva izjasnilo da govori crnogorskim jezikom, Čirgić podsjeća da je popis stanovništva rađen neposredno po usvajanju Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika, svega koju godinu nakon ustavnoga definisanja crnogorskoga jezika kao službenog.
„Ni procrnogorske političke partije niti državne ustanove uoči toga popisa nijesu se bavile promovisanjem crnogorskoga jezičkog identiteta. S druge strane, kampanja koju su vodile Vijesti, neki profesori Univerziteta Crne Gore iz Nikšića i udruženja bliska Crkvi Srbije dala je 'rezultate'. U međuvremenu osnovan je Fakultet za crnogorski jezik i književnost, čija je misija izučavanje i afirmacija crnogorskoga jezika“, navodi naš sagovornik.
Takođe, ističe Čirgić, u potonje dvije godine sve je izraženiji velikosrpski diskurs, sve je jači pritisak institucija srpskoga sveta na Crnu Goru i taj pritisak, kako je kazao, očito daje rezultate.
PITANJE IDENTITETA CG ZAVISI OD AMBIVALENTNIH
Kako je tokom prezentacije na Cetinjskim filološkim danima naveo predavač na FPN-u, Nemanja Batrićević, “ljudi vremenom mijenjaju način na koji definišu sebe i to rade na osnovu kulturnih obrazaca, među kojima i jezik“.
Prema njegovim riječima, kada razmišljamo o jeziku i naciji kao kategorijama u kojima dolazi do svojevrsnog ukrštanja istraživanja iz prethodnih godina pokazuju da imamo tri grupe: Crnogorce koji govore crnogorskim jezikom, Crnogorce koji govore srpskim jezikom i Srbe koje govore srpskim jezikom.
„Dvije od tri te kategorije su prilično koherentne po pitanju nacije i jezika. To su Crnogorci koje govore crnogorskim jezikom i Srbi koji govore srpskim jezikom. Ove dvije grupe imaju veoma izdefinisane stavove prema državi Crnoj Gori, njenoj istoriji, trenutno aktuelnim političkim pitanjima, nacionalnom identitetu i tome slično“, kazao je Batrićević.
Ono što je, ističe, suštinski relevantno za budućnost nacionalnog i pitanja jezika u Crnoj Gori jeste što će se dešavati sa kategorijom ljudi koji imaju nacionalno ambivalentnu identifikaciju, tj. sa onima koji se izjašnjavaju kao nacionalni Crnogorci, ali govore srpskim jezikom.
ARGUMENTI PROTIV Ś I Ź UVIJEK POLITIKANTSKI
Batrićević je naveo da je, kada je riječ o odnosu prema crnogorskom jeziku, neophodno istaći stav prema standardizovanju upotrebe slova ś i ź.
„Crnogorci koji govore srpskim jezikom i Srbi u Crnoj Gori imaju gotovo identičan stav prema ovoj jezičkoj specifičnosti i svega njih šest do sedam odsto je prihvata, dok se među Crnogorcima koji govore crnogorskim jezkom radi o cifri od nekih 50 procenata“, kazao je Batrićević, ali i naglasio da su posljednji podaci o prihvatanju dodatnih slova iz 2016. godine.
Ističe da upravo ovi podaci najbolje govore o tome kolika je stigma nametnuta crnogorskom identitetu u jezičkom smislu.
„Veliki broj ljudi ima otklon od promjene azbuke iz razloga što smatra da je to neka vrsta novotarije koja zvuči na način koji nije intelektualan i dio ove stigme svodi crnogorski jezik na nešto što nije svojestveno nekome koje u kulturi ili ko se bavi intelektualnim radom“, naveo je Batrićević.
Osvrnuvši se na pitanje prihvatanja slova ś i ź od strane onih koji govore crnogorskim jezikom, dekan FCJK Adnan Čirgić napominje da prethodna vlast nije učinila gotovo ništa, za razliku od ostalih zemalja koje su nakon raspada Jugoslavije obnovile svoju državnost, da promoviše pravo na sopstvenu standardizaciju i sopstveno ime jezika.
„S druge strane, vođena je neviđena kampanja protiv crnogorskoga jezika u samoj Crnoj Gori, prije svega u Vijestima, a predvodili su je neki profesori nikšićke katedre za crnogorski jezik, koji su danas u koaliciji s kleronacionalističkim snagama u Nikšiću. Stoga je ohrabrujući podatak da je polovina onih koji smatraju sebe govornicima crnogorskoga jezika saglasna s time da slova ś i ź treba da budu dio crnogorske standardnojezičke norme“, ističe Čirgić.
Prema njegovoj ocjeni, to ujedno govori da Crna Gora ima pravopis usklađen s potrebama svojih građana, tj. korisnika jer taj pravopis, podsjeća, omogućava ravnopravnu upotrebu i jotovanih (śeme, śesti) i nejotovanih oblika (sjeme, sjesti).
„Ako je odnos prema ś i ź među korisnicima toga pravopisa zaista takav, onda je to jedno od boljih rješenja u tome pravopisu. Ujedno moram istaći i ovo. Ma što se o tim fonemima/grafemima govorilo u našim medijima potonjih desetak godina, argumentacija protiv njih nikad nije izašla iz sfere politikantstva“, istakao je naš sagovornik.
Takođe, on je naglasio da nije riječ o „novim slovima“ već o grafemima koji se u crnogorskoj dijalektologiji koriste vijek i po, a jednako toliko traje i rasprava o tome treba li im dodijeliti standardnojezički status.
NE PRISTAJATI NA ASIMILACIJU
Čirgić navodi da je teško odgovoriti na pitanje što je potrebno uraditi u budućnosti kako bi se uklonila stigma sa jotovane verzije crnogorskog jezika jer su, kako kaže, u Crnoj Gori na vlasti oni koji razgrađuju sve njezine vrijednosti i svaku nacionalnu prepoznatljivost.
„S druge strane, prethodna vlast nije uradila što je morala na stvaranju jakih institucija. Zato većina tih institucija ili ćuti ili služi ovoj kao što je služila onoj vladajućoj klasi. Razlika je „samo“ u tome što prethodna vladajuća elita nije bila kleronacionalistička“, podvukao je sagovornik Portala Analitika.
On ističe da je u narednom periodu neophodno djelovati u skladu s naučnom istinom, a ne u skladu s inferiornom sviješću i očekivanju većih centara iz okruženja.
„Afirmisati sopstvenu kulturnu baštinu. Ne pristajati na asimilaciju. Ne finansirati jalove institucije. Ne trošiti novac na projekte koji ne doprinose ni društvu ni nauci. Raditi ono što se ovđe po pravilu nikad nije radilo. Razvijati saradnju s evropskim i svjetskim slavističkim centrima“, poručio je dekan FCJK.
Na kraju, teško se oteti zaključku da su, u najmanju ruku kontroverzni, potezi premijera Zdravka Krivokapića (200 posto Crnogorca) i ministarke prosvjete Vesne Bratić (žene-četnika) doveli do ubrzane konsolidacije identiteta nacionalnih Crnogoraca.
Slično onome kako je, prije nešto više od jednoga vijeka, srpska okupacija Crne Gore za posljedicu imala promjenu svijesti Crnogoraca onoga vremena koji su se do tada smatrali dijelom srpskog nacionalnog bića.
S toga, gledajući posljednje podatke o broju govornika crnogorskog jezika, ne možemo a da se ne sjetimo crnogorskih komunista u Sovjetskom savezu kojima je, sada već daleke 1920. godine, u ličnim dokumentima, u rubrici gdje se upisivala nacionalnost stajalo čitko i jasno – CRNOGORAC.
