U vremenu globalne okupacije virusa koji razara respiratorne organe, Crna Gora na čelo zdravstva postavlja pulmologa. Priznajte, to nema ni u Njemačkoj. Posebno je hrabrilo što se aktuelna ministarka zdravlja već dokazala u borbi protiv novog korona virusa primjenom revolucionarne metode koju su tokom početka pandemije otkrila dva genijalna zdravstvena stručnjaka, dr Boris Džonson i dr Donald Tramp.
Ministarka je uoči svog naimenovanja primijenila Džonsonovu metodu „kolektivnog imuniteta“ i dozvolila ulazak više desetina ljudi na infektivnu kliniku Kliničko-bolničkog centra Crne Gore bez ikakve zaštite, kako bi na vječni počinak ispratili svog mitropolita. Potom je, bez ikakva apela, pulmologe i doktore u crnim mantilima i zlatnim krstovima mjesto stetoskopa posmatrala kako primjenjuju recept primarijusa Trampa, uz jednu bitnu supstancijalnu izmjenu.
Umjesto domestosa, ferija i sone kiśeline koje je on predlagao, naši su dokazani stručnjaci za plućne bolesti pričešćivali ljude istom kašikom. Rezultati su bili iznenađujući, toliko dobri da su je kandidovali za ministarsko mjesto.
Od svog naimenovanja ministarka zdravlja počinje da razmišlja o promjeni taktike i uključi se u manje revolucionarne tokove medicine. Umjesto kolektivističkog, mističnog katehi-metafizisa s escajgom visokoga sjaja, prihvatila je novi i jednostavniji način borbe – pelcovanje.
No, pregovori oko nabavke vakcine ne idu željenim tokom. Kako stvari stoje nabavka vakcine za Crnu Goru neizvjesnija je od sapunice Grizmanovog prelaska iz Atletika u Barselonu ili kad je Lusesita dvjesta epizoda čekala da se Gustavo rastavi od Anheline kako bi ispoštovala kantovske zakone donja Modeste.
Po planu vakcinacije koji nam nikad nije dosljedno prezentovan, jer nikome nije jasno ni kad ni koliko vakcina ćemo nabaviti, ostaje nam da naslućujemo tempo operacinalizovanja vakcinacije. Od Savindana do Ilindana, od Ilindana do Nikoljdana, od sad za 10 godina. Uglavnom, biće. Priznajte da ova strategija vakcinacije crnogorske Vlade neodoljivo podśeća na taktiku Draže Mihailovića iz Drugoga svjetskog rata. Neka se rat riješi na velikim fronotvima, pa ćemo se mi uključiti u likvidaciju virusa kad on bude najmanje snažan.
Elem, da ne ispadne puko kritizerstvo neophodno je novoj zdravstvenoj politici uvažiti bitne promjene koje je sprovela, naročito u polju medijske politike.
Umjesto dosadašnjih akademskih beśeda dr Senada Begića u kojima je svako ko je htio mogao naučiti puno o korona virusu, načinu borbe i sprečavanju njegova širenja te epidemiologiji uopšte, aktuelne pres konferencije Ministarstva zdravlja i Instituta za javno zdravlje transformisale su se u nešto nalik na sastanke žandarmerijske stanice na graničnom prijelazu kod Kumanice.
Postava govornika nekako je narodskija i bliža puku, dosta je bilo ispraznog i izvještačenog akademizma koji je trideset godina forsirala odnarođena kriminalna grupa.
Siguran sam da će se rezultati koje smo u zdravstu postigli prethodna dva mjeseca u udžbenicima istorije za desetak godina opisivati kao vjekovni napredak, „zlatno doba“ zdravlja i narodnog veselja. Dosadašnja praksa crnogorske zaostalosti mjerila se postignućima malih sistema. Tako smo se komparirali s Luksemburgom, Andorom, Lihtenštajnom, Maltom.
Sad se već mjerimo s velikom Srbijom, koja prema riječima jednog od lidera Demokratskog fronta napreduje „ogromnim koracima naprijed“ zahvaljući politici Aleksandra Vučića. I tačno je to, nije Vučić „posljednji evropski Lukašenko“ kako krsti Dritan predśednika Crne Gore, kao da je Bjelorusija u Polineziji. Kod Vučića nema kohabitacije. Postoji samo naprijed. Napredno.
