Antonio Baldaći je od 1917. do 1931, a i kasnije intenzivno sarađivao sa independističkom crnogorskom političkom emigracijom kako u Italiji, tako i širom Evrope i svijeta. Sa Jovanom S. Plamencem razišao se tokom 1923. godine, kad je intenziviran pogubni i besmisleni raskol u okviru crnogorske političke emigracije i podržavao je crnogorski pokret otpora u egzilu čiji je korifej u SAD, od tada, bio bivši ministar kralja Nikole Milo M. Vujović.
»Crnogorski glasnik« («Montenegrin Herald«) iz Detroita (list kojeg je uređivao Miro Mitrović, a koji je bio zvanični organ »Crnogorskog potpornog saveza« i »Crnogorske narodne/slobodne stranke seljaka i radnika« Mila M. Vujovića), s razlogom je Baldaćija smatrao jednim od najvećih prijatelja Crne Gore i predstavljao ga je u najboljem i najljepšem značenju - kao ličnost koja je neizmjerno zadužila Crnu Goru i učinila grandiozne stvari za njeno pravo, slobodu i čast.
21U tom smislu, »Crnogorski glasnik« iz Detroita, u tekstu pod naslovom »Prijatelji Crne Gore«, pisao je 7. maja 1925. o botaničaru dr Antoniju Baldaćiju, profesoru Univerziteta u Bolonji, da je jedan od rijetkih prijatelja Crne Gore i crnogorskog naroda i potom zabilježio sljedeće:
»Nabrajati sve ono što je prof. Baldaći uradio za Crnu Goru nije moguće, jer nabrojati samo njegova naučna djela u kojima govori o Crnoj Gori, značilo bi zauzeti cio prostor našega lista.
Prof. Baldaći je još kao đak univerziteta učinio prvi naučni put po crnogorskim planinama 1884. godine. To prvo putovanje ovog pionera nauke bilo je upravo vjenčanje sa crnogorskim krševima, jer od tog dana njegova ljubav nije prestala, već naprotiv rasla i vezala se sve jače za ljude, narod i gorde planine naše domovine.
U Crnoj Gori nema planine na koju se nije ispeo, nema ravnice koju nije obišao, nema izvora sa kojeg se nije napio hladne vode-a mislimo, da nema i drugog čovjeka koji poznaje kao on geografiju, botaniku i faunu Crne Gore, jedini koji se s njime bi mogao takmičiti u poznavanju Crne Gore, mogao bi biti pok. Pavle Rovinski.
Dr Pero Šoć
Prof. Baldaći se nije zaustavio na proučavanju onoga što smo rekli, on je isto tako proučavao naš narod i njegovu dušu, on je ušao u svaki kraj i selo, a noćio je sa našim čobanima po čađavim kolibama sniježnih Komova i Durmitora; naučio je naš jezik a upoznao život i običaje, upoznao je istoriju i narodnu pjesmu. On je prvi na talijanskom jeziku preveo djelove »Gorskog vijenca«, baš u prvim danima, kad je iz botanike napisao prvu studiju o našem cvijeću - on je to začinio sa neuvelim cvijećem besmrtne poezije našega Njegoša.
No prof. Baldaći se nije zaustavio na čisto naučnom radu.
On je vrlo mnogo, osjetno i svojski učestvovao u teškim i tužnim događajima našeg političkog života posljednih godina. Onoga dana, kad se je onako nečovječno nepravda ljudi dotakla naše svete i vjekovne slobode-plemenita duša ovog naučnika je bolno jauknula.
Svaki čin nepravde nanešen Crnoj Gori, bio je jedan oštri udarac u dušu i srce ovog velikog sina velikog naroda; njegovo oštro pero je podiglo odbranu, njegova aktivnost je počela rad i on nije prestao i neće, dok Crna Gora ne dobije pravo oduzeto joj brutalnom silom« [1].
Taj tekst, posvećen Baldaćiju, pomenuti list završava riječima: »Hvala ti ponositi sine lijepe Italije, ti si dostojni potomak Velikog Macinija, a dostojni drug naših mučenika-živio nam« [2].
Spomenica Božićnog ustanka
U rečenom tekstu, ponovljen je i sadržaj pisma dr Antonija Baldaćija upućem 1924. godine Crnogorcima u SAD, koji su se okupljali oko »Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika« i lista »Crnogorski glasnik«.
To pismo je objavljeno u navedenom tekstu, a prije toga je posebno publikovao »Crnogorskom glasniku«, u broju 63, od 1. septembra 1924. godine.
To Baldaćijevo pismo američkim Crnogorcima glasi:
»Ja sam vaš vjerni drug u borbi još od 1884. godine, kad sam prvi put pošao u Vašoj Otadžbini. Ali nikad nijesam mogao misliti da ću vidjeti mrsko nedjelo, koje je ovaj svijet učinio protivu Crne Gore, za čem osjećam svu gadost i grozotu ljudi i njihovog ništavila. Od kad je nasilje metnulo gvozdene lance na vašu svetu slobodu, ja vas pratim sa divljenjem, brigom i uzbuđenjem; nalazim se uz vas, sa svim žarom moje duše, dostojnim vaše svete i plemenite stvari.
Ja se nadam da će dan preokreta doći i osjećam da nije daleko. Radi toga moramo prikupiti našu snagu i naše napore, i neustaviti se pred ma kakvim teškoćama. Na našem teškom putu čuje se glas mrtvih - naše slavno pale braće. Mi hoćemo pobjedu, pa ma po koju žrtvu i ma koju cijenu - i zakunimo se još jedan put: dobiti ili umrijeti.
Moje uzdanje je tvrdo, kao što su tvrda naša brda i planine, po kojima sam preživio toliki dio svoje mladosti.
Neka je Bogom blagoslovljen čin, koji radite za Domovinu« [3].
Milo M. Vujović
Baldaći je ostvarivao kontinuiranu saradnju sa Crnogorskom vladom u Rimu dr Anta Gvozdenovića (1922-1925) i ministrima dr Perom Šoćem, Perom Vučkovićem, te novinarom i knjževnikom Borislavom S. Minićem.
U prilog promocije ideje o restituciji crnogorske državne nezavisnosti, Antonio Baldaći je sarađivao sa crnogorskim patriotom komandirom Krstom Vukovim Martinovićem, koji je živio i djelovao u San Marinu, te sa crnogorskim političkim emigrantima koji su se nastanili u Italiji, u prvom redu sa dr Krstom Nikovićem (Ferara), ali i sa Jovanom Čubranovićem, koji djelovao u Rimu, kasnije u Velikoj Britaniji i Irskoj.
Sa advokatom Vladimirom Đ. Popovićem, bivšim crnogorskim ministrom, jednim od najpoznatijih crnogorskih političkih emigranata i najdosljednijih boraca za nezavisnu Crnu Goru, Baldaći je intenzivno sarađivao sve do Popovićeve smrti početkom 1928. u Nici (Francuska). Antonio Baldaći je Vladimira Đ. Popovića smatrao velikanom i herojem crnogorskim, o čemu je napisao 1928. i poseban tekst [4].
Od 1927. do 1931. Baldaći je bio intenzivno u komunikaciji i saradnji sa Nikolom Petanovićem-Naidanom, vođom »Saveza za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru« iz San Franciska i urednikom »Crnogorskog ogledala«. Sa Petanovićem, Baldaći je bio u prepisci o čemu svjedoči i njegovo pismo Nikoli Petanoviću, koje glasi:
„Dragi moj gospodine Petanoviću,
Moji komplimenti za Vaš predivni magazin, koji je od velikog značaja. Želim Vam puno sreće. Možete računati na mene kao na jednog odvelikih prijatelja vaše zemlje, koju sam prvi put vidio 1884. godine.
Nijesam primio prvi broj naslova Crnogorsko ogledalo; zaista bih bio zahvalan da dobijem kopiju istog i molim Vas da mi šaljete sve buduće brojeve.
Želim Vam uspjehe u svim Vašim nastojanjima.
Srdačno Vaš,
Prof. Antonio Baldacci“ [5].
Kralj Nikola u egzilu
Baldaćijevu pisanu djelatnost u korist Crne Gore registrovalo je i promovisalo Petanovićevo „Crnogorsko ogledalo“. U tom smislu „The Montenegrin mirror“, juna 1927, u članku, „A New book on Montenegro“, piše sljedeće:
„Nova knjiga o Crnoj Gori.
Veliki prijatelj Crne Gore, profesor A. Baldaći iz Bolonje, poslao nam je kopiju svoje nove knjige, naslova: Le Montenegro Et La Comite International Croix-Rouge (Crna Gora i međunarodni savjet Crvenog krsta). Nevezano za sadržinu same knjige, sačuvaćemo je kao poklon koji nosi naziv profesora Baldaccia. Nije nam baš poznat jezik kojim je pisana, ali se nadamo da ćemo uskoro pronaći prevodioca i informisati našu Američku javnost o užasima i zločinima koji su učinjeni protiv Crne Gore od strane njenih varvarskih i neopisivih neprijatelja“ [6].
Antonio Baldaći je svesrdno podržavao djelatnost „Saveza za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru“ i „Crnogorskog ogledala“, na čijem se čelu nalazio Nikola Petanović-Naiad. U tom smislu je dr Baldaći pisao Petanoviću sljedeće:
„Bolonja, 15. oktobar, 1927.
Gospodin Nikola Petanović Naiad
Dragi gospodine:
Ne postoji ništa što prija i pomaže svijetu više nego ozbiljnost sa kojom se pioniri nose u njihovoj svakodnevnoj borbi. Divim se u „Crnogorskom Ogledalu“ snažnoj odlučnosti i ozbiljnostida se postigne ta nezavisnost, koju je Bog dodijelio narodu Crne Gore a koja je brilijantni primjer vjekovima.
Nikola Petanović
Crna Gora, sa svojom neiscrpnom i neuporedivom ljepotom, narodom koji voli slobodu, postala je simbol slobode, koja zrači svojim planinskim vrhovima cijelim Balkanom i Jadranom. „Crnogorsko Ogledalo“, koje se bori protiv zlog duha koji je napravio Versajski ugovor, koji je sramna šala, koji ubija tu nezavisnost, a ponosni smo što je vaščasopis sjeme takvog velikodušnog poduhvata.
Nadamo se da čovječanstvo neće izdaju uzeti kao pravilo za njegovo buduće ponašanje, i da će se boriti za tu nezavisnostza koju ljudi pitaju i zahtijevaju svim mogućim sredstvima i sa vjerom onoga koji se suočava sa smrću.
Građani Crne Gore koji poznaju vrhove i ponore svojih planina i sa kojih pružajuburne i silovite otpore, će svakako slomiti okove ropstva kojima im je Beograd vezao ruke. Beograd je prolio njihovu nevinu krv, spalio njihove domove, oskrnavio grobove njihovih heroja, uništio i bacio u prašinu njihovu istoriju, ali Božija ljutnja će ih stići.
Beograd nema više mira, a počinjeni zločini su ga prokleli, kao Juda, do izolacije kroz bičevanje i krv koja se sa svih strana sliva u Dunav i nosi ka moru. Beograd može biti na oprezu ali ne može izbjeći dan koji će donijeti ispaštanje. I Crna Gora strpljivo čeka taj dan. Na vrhovima Lovćena, Durmitora, Komova duhovi vaših hrabrih ratnika će se sastati, predvođeni Genciom i Teutom koji su se opirali Rimu i oni predvođeni Skenderbegom, oni koji su se borili sa Napoleonom, i konačno oni koje je vodio Nikola, Princ i Vladar koji se borio protiv Austrijanaca i Turaka. O, Iznevjereni Vladaru, koji se odmaraš u stranoj zemlji, a zaslužio si mauzolej na vrhovima Durmitora.
Poštujući svetu dužnost vašeg časopisa, a mislim da veoma malo Crnogoraca služi svojoj zemlji kao vi neka vaši napori budu praćeni srećom. Mi ćemo uvijek biti uz vas, a to znate od dana kada su Franko-Srbi napali Crnu Goru, da je naš Komitet učiniosve najbolje, potpuno svjestan svojih dužnosti. Za nas, vaše odobavanje za ono šta radimo, je čast.
Istrajte na sjajnom putu koji ste izabrali i prihvatite naše srdačne pozdrave.
Prof. Antonio Baldaći“ [7]
(Nastaviće se)
[1] „Crnogorski glasnik“ („Montenegrin herald“), Detroit, Mičigen, SAD, godina X, broj 73, 7. maja 1925, str. 1, članak „Prijatelji Crne Gore“.
[2] Ibidem
[3] Ibidem
[4] Antonio Baldacci, “Un heros montenegrin: Vladimir Popovich” (1928). Taj Baldaćijev tekst o Vladimiru Đ. Popoviću objavljen je i u : Antonio Baldacci, “Scritti Adriatici”, Bologna, 1943, 247-250.
[5] Original pisma je na engleskom jeziku.
[6] “The Montenegrin Mirror”,San Francisko, June 1927, Page Fourteen, „A New book on Montenegro“. Original je na engleskom jeziku.
[7] Tekst je u originalu na engleskom jeziku objavljen u:“The Montenegrin Mirror”, December, 1927, Page ten, Antonio Baldaći-Nikoli Petanoviću Naiad-u, Bolonja, 15. oktobar 1927.
