Jedno od nezaobilaznih imena među antifašističkim aktivistima u regiji, iz niza razloga je Daško Milinović. Novosadski radio voditelj, takoreći polovina dugovječne jutarnje emisije “Alarm sa Daškom i Mlađom", višedecenijski aktivista, poznavaocima regionalnog panka poznat i kao frontmen nekadašnjeg sastava “Red Union”, ranije i jedan od ključnih aktera časopisa “CKM”, prepoznatljiv je po oštrijem jeziku, katkad i političkoj nekorektnosti – doduše, prema pojavnim oblicima šovinizma i radikalnog desničarskog djelovanja.
Zbog suprotstavljanja svemu što bi se moglo okarakterisati kao fašizam modernog doba, Milinović je već godinama hronično izložen prijetnjama i napadima, od kojih se posljednji dogodio tokom proljeća.
Baš zato, djelovalo je kako je on nezaobilazan sagovornik ovog 13. jula – za priču tokom koje će manje riječi biti o prošlosti, a više o sadašnjici. Vremena narodnih heroja koji su u prošlom vijeku porazili fašizam, daleko su iza nas, a njihov suparnik, reći će Milinović, i danas je sveprisutan u regiji.
Raspad Jugoslavije bio je oružana privatizacija
Tokom razgovora, pokušali smo dobiti odgovore na pitanja šta je antifašizam danas, koliko je krajnja desnica opasna prijetnja po regiju, a bilo je vremena i da čujemo njegove ocjene o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Očekivano, bili su to odgovori bez kalkulisanja i podilaženja.
Utisak je kako Crna Gora 13. jul slavi uz posve razbuđen nacionalizam i šovinizam. Primjeri gotovo da se nižu na dnevnom nivou, a revizijom se otvoreno žele baviti i pojedini državni funkcioneri – što je u crnogorskim okvirima, ipak, novost. Naš je sagovornik saglasan sa tim kako je stanje identično u Srbiji i u ostatku okruženja.
Izuzetno je važno da se Crna Gora odupre fašizmu. U suprotnom, upašćete u mrak iz kojeg nema izlaza.
“Nije to ništa novo. Nacionalistički i revizionistički narativ je konstanta od početka devedesetih, a u Srbiji je počeo i ranije – to tvrdim jer veoma dobro znam. Raspad Jugoslavije, zapravo, nije bio ništa drugo do oružana privatizacija. Zato je uništavanje antifašizma bilo neophodno, kako bi se, jednostavno, sproveli planovi koji se tiču povratka na ekonomski poredak kakav je postojao u Kraljevini. To je njihov ideal i na tome i dalje non stop rade. Režimi u svim državama bivše Jugoslavije su manje ili više na toj liniji. No, Crna Gora iz nekih razloga najviše njeguje sjećanje na antifašističku borbu. Kada je riječ o nama u Srbiji, gotovo da smo prokazani kao politički ekstremisti, upravo zbog odnosa prema antifašizmu”, ističe Milinović.
Stvorena klima u kojoj fašisti dobijaju krila
Zbog stavova i aktivizma, naš je sagovornik u kontinuitetu suočen sa prijetnjama i napadima. Posljednji se dogodio u aprilu – nasilnici su ga prvo su pratili danima, a onda su, naoružani palicama, nasrnuli na njega. Taj je događaj bio i povod antifašističkog okupljanja u Novom Sadu.
“Napadači su bili zaista smotani, a sreća je i u tome što imam višedecenijsko iskustvo sa takvim šljamom. Režim Srpske napredne stranke nije direktno odgovoran za taj i slične napade, ali definitivno jeste posredno, jer sistemski stvaraju klimu u kojoj fašisti dobijaju krila. Oni osjećaju da je ovo njihov momenat i da im okolnosti u zemlji idu na ruku. I nijesu u krivu”, smatra on.
Djeluje kako su u novijem periodu ‘klimatske prilike’, o kojima Milinović govori, polako zahvatile i Crnu Goru. Najsvježiji primjer dogodio se prilikom projekcije filma Borisa Malagurskog u podgoričkom hramu, kada je grupa vjernika pokušala da napadne članice feminističke grupe “Bogougodnice”.
“U Crnoj Gori skoro sav fašizam i ulično nasilje generiše Srpska pravoslavna crkva, a logistički u tome pomaže zvanični Beograd. Zato je izuzetno važno da se Crna Gora tome odupre. Jer, u suprotnom, upašćete u mrak iz kojeg nema izlaza”, poručuje Milinović.
Vičimo dok možemo
O antifašizmu u znaku kojeg protiče proslava 13. jula, uprkos pokušajima revizije, sve je jasno. Bio je to početak puta na čijem su koncu okupatori i njihovi kolaboranti pobijeđeni oružjem u gotovo mitskim borbama. Danas, međutim, sve je prisutnije pitanje na koji se način u modernom vremenu možemo suprotstaviti pojavnim oblicima fašizma.
“Antifašizam, prije svega, nije antisocijalni ekstremizam već socijalna dužnost. Društvena obaveza. Antifašizam nije čak ni politička ideologija, nego jednostavan sistem vrijednosti koji prethodi politici. Građani moraju uvijek biti spremni za obračun sa fašizmom, i to, po mom mišljenju, apsolutno svim sredstvima. O vrijednostima antifašizma nema diskusije”, decidan je Milinović.
Dok god postoji fašizam i prijeti, moramo mu se suprotstaviti na sve načine. Što mu se ranije suprotstavimo, cijena po društvo je manja.
On ukazuje i na apsurd današnjice, sažet u tome da uticajne političke snage otvoreno propagiraju fašizam.
“Tek nakon što se uvjerimo da su svi na političkoj sceni antifašisti, možemo ulaziti u ozbiljne polemike. Dok god postoji fašizam i prijeti, moramo mu se suprotstaviti na sve načine. Što mu se ranije suprotstavimo, cijena po društvo je manja. Kad stigne do avijacije i artiljerije, kasno je i skupo. Zato, bolje vičimo dok možemo, ako treba i ako je kasno za vikanje – zaustavimo ih i pesnicama. Jer, ono što ide poslije pesnica, ako fašisti ojačaju, a što govorim na osnovu sopstvenog iskustva… nije dobro”, smatra Milinović.
Neka vrsta nove Jugoslavije kao posljednja šansa
Na pitanje da li vjeruje kako je pred našom regijom bolje vrijeme, novosadski aktivista imao je spreman odgovor.
“Nažalost – ne. Za Srbiju je kasno. Ona je prošla tačku bez povratka i, ko zna, nastavi li ovako, možda je u narednom vijeku neće ni biti, kombinacijom raznih faktora. Mnogi narodi i države su tokom istorije nestajali, bez nasilja i ratova. Jednostavno, nijesu se snašli. Jedina tanka šansa za sve nas je neki vid ujedinjenja, ali na zdravim osnovama i bez hegemonije. Neka vrsta Jugoslavije koja je bukvalno posljednja šansa pred nestanak svih naših naroda u mutnoj vodi kapitalističke periferije”, ocjenjuje on.
Nijesu Milinoviću strane ni političke prilike u Crnoj Gori. Kako ističe, mnoge pojave ga i te kako zabrinjavaju.
“Teško mi je da gledam bujanje četništva u Crnoj Gori. A teško je i je primijetiti da za deceniju i po nezavisnosti nije stvoren državotvorni duh koji neće biti vezan za jednu partiju ili za jednog čovjeka. Nevjerovatno je da nije u međuvremenu stvorena realna lijeva ili makar građanska opozicija vladajućoj plutokratiji koja neće prezirati Crnu Goru. Ljudi su stalno primorani da biraju između burazerluka Đukanovića i četništva i srbovanja svih ostalih. I jako je porazno vidjeti da se opredjeljuju za četništvo, kao da nijesu vidjeli kuda to vodi. Nemam veze sa vašom državom, ali volim Crnu Goru i želim joj da se iščupa iz projekta ‘Srpskog sveta’ u koji je guraju”, zaključuje Daško Milinović.
