Nešto od tog zanosa dotaklo je i mene kada sam prije gotovo šezdeset godina doputovao u Njujork i ugledao s broda džinovsku statuu Slobode sa siluetom oblakodera na Menhentnu u pozadini. Na pijedastalu statue, kada sam je kasnije posjetio, pročitao sam ugraviran sonet Eme Lazarus, američke pjesnikinje, koji skraćen u mojem slobodnom prevodu glasi: “Dajte mi vaše umorne i siromašne željne slobode; vaše gomile beskućnika, koje, odbačene sa vaših obala, bura nosi u moje naručje. Ja sam njihov svjetionik nade u slobodnoj zemlje”.
JAKA VLADA NIJE RJEŠENJE, VEĆ PROBLEM
Tih godina poslijeratna generacija Amerikanaca izgrađivala je u punom zamahu jednu novu urbanu civilizaciju, jedno novo bogato industrijsko društvo, pod neobično povoljnim geopolitičkim i ekonomskim uslovima. Energija optimizma prosto se osjećala u vazduhu. Nezaposlenost gotovo nije postojala. Banke su lako odobravale kredite za nekretnine, ako si imao hiljadu dolara gotovine kao početni ulog. Formirala se brojna i snažna srednja klasa, koja je postala oslonac ekonomije i stabilnosti društva. Rasponi prihoda bili su relativno mali, a socijalna davanja su se redovno povećavala. Do 1980. godine paradigma tog liberalizma bio je jaki politički centar za održavanje ravnoteže aktivnosti regulisanog kapitalizma, uz dobru saradnju vlade, biznisa i radničkih sindikata.
No, kako se to kod nas kaže - sve do jedne ure.
Početkom osamdesetih godina došli su na vlast republikanci, sa predsjednikom Reganom na čelu. On je smatrao da se vlada suviše upliće u ekonomsku i biznis politiku. Velika socijalna davanja, posebno kuponi za hranu, ne samo da opterećuju budžet, već predstavljaju i opasnost za društveni poredak, jer socijalizam ulazi na mala vrata u političke i društvene strukture. Lansirao je slogan - Jaka vlada nije rješenje, već problem. Nastupa era neoliberalizma u kojem se primjenjuje logika slobodnog tržišta na sve aspekte života. Sprovodi se agresivna spoljna politika uz promovisanje demokratije i ljudskih prava, često upotrebom vojne moći. Veoma bogatom sloju građana i džinovskim korporacijama porezi se drastično smanjuju, a regulacije i kontrola nad njihovim poslovanjem praktično potpuno eliminiše. Sve se prepušta “nevidljivoj ruci” slobodnog tržista.
Najbogatiji čovjek svijeta, Voren Bafet, izjavljuje da njegova sekretarica plaća više poreza od njega!
Benefite od primjene nove tehnologije i povećanje produktivnosti ekonomije koristi samo malom broju građana. Postaje očigledno da se neoliberalizam, kao ideologija individualizma, suprotstavlja razvoju istinske demokratije. Finansijski slom 2008. godine najavljuje gubitak njihove moći, ali neke banke na Volstritu danas su veće i uticajnije nego ikad ranije. Prioritet im je porast akcija na berzi, a ne zapošljavanje ljudi, dok tri četvrtine živi samo od plate, a gotovo polovina nema nikakve usteđevine. Po njima, slaba vlada donijela je više ličnih slioboda, a narod poručuje: nikad nijesmo bili toliko slobodni i toliko bespomoćni kao danas! Bogati postaju sve bogatiji, dok se plate čak smanjuju. Amerika počinje da se definiše kao oligarhija, a ne demokratija: "Nation of the rich, by the rich and for the rich" kako se cinično parafrazira Linkoln. Cijene nekretnina rastu vrtoglavom brzinom.
Moj sin, i pored diplome magistra na prestiznom Stanford univerzitetu, nije mogao kupiti kuću u oblasti đe se rodio! Individualizam i pohlepa šire se kao zaraza. Amerika ulazi u period pogubnih političkih i društvenih podjela kroz konstantne sporove dvije političke partije. Republikanci većinom u senatu blokiraju redovnu isplatu vladi iz budžeta i dolazi do paralize. Rezultat je dvocifrena inflacija, a trasira se put za dolazak na političku pozornicu Donalda Trampa i njemu sličnih.
NEUTRALISATI ČOVJEKA KOJI NIJE IDEOLOG
U toku prošle tri dekade američka politika bila je zatrovana kulturnim i društvenim sukobima između radničke klase u centralnim državama, đe žive uglavnom republikanci, većina bez visokog obrazovanja i priobalnog pojasa sa univerzitetskim centrima i intelektualnom elitom, kojima su bili amblem Bil i Hilari Klinton i Barak Obama. Kandidovanjem za predsjednika Bajden se, kao pristalica "New Deal"-a više nego nove ljevice, našao između dva tabora, pa se predviđa da će biti teško "trampovcima" da u veoma visoko ideološki orijentisanom vremenu neutrališu čovjeka koji - nije ideolog.
Ranije se Američka demokratija vrijednovala uglavnom po bogatstvu nacije, visokom standardu, i relativno slobodnim izborima. Kao i obično, kad se proces napretka odvija bez trzavica, malo ko zalazi detaljno u probleme, kao što je to presudan uticaj američkog senata, đe je svaka država zastupljena sa dva predstavnika, bez obzira na broj stanovnika, što nije baš mnogo demokratski. Onda je još za rezultat predsjedničkih izbora presudna odluka famoznog "electoral college" posebnog kolegijumakoji se bira gotovo u svakoj državi različito, a koji i dalje krnji istinske demokratske izbore započete u kongresu.
Ja sam već glasao u Kaliforniji, najbrojnijoj i najvećoj državi, ali je moj glas sedamdeset puta manje uticajan, nego što bi bio da živim u Vajomingu sa najmanjom populacijom, ako su u njoj prevagnuli glasačiiz tog kolegijuma. Dakle, desetine miliona glasača i pored toga što predstavljaju ogromnu većinu, svedeni su samo na počasne pobjednike, bez ikakvog uticaja na njihove životne probleme i svoju budućnost. Kongres je jos 1969. godine izglasao ogromnom većinom ukidanje "electoral college", ali je to senat odbio. Isto tako, danas je značajna većina za kontrolu vatrenog oružja i povećanja minimalnih penzija, ali se ništa ne dešava, jer republikanci imaju većinu u senatu. Mi imamo, kako kaže jedan komentator, "democracy by coincident" đe prevladava mišljenje većine jedino kad se podudara sa mišljenjem bogatih, što stvara indignaciju i beznađe kod mnogih. Zato u Americi rijetko kad glasa na predsjedničkim izborima više od polovine onih koji na to imaju pravo.
POMJERENA GRANICA SLOBODE PONAŠANJA
Postoji u Americi još jedan faktor koji je, po mojem mišljenju, veoma važan za društvo u cjelini. Radi se o članu u američkom Ustavu, po kojem je svaki čovjek rođen sa izvjesnim prirodnim pravom, koje mu niko ne može oduzeti ili otuđiti. Metod njegove primjene u praksi je često prepušten slobodnoj interpretaciji. Granica između dozvoljenog i nedozvoljenog često se tumači kao "ničija zemlja". Po prirodi stvari taj prostor zaposjednu najviše beskrupulozni i agresivni, koji u svakoj prilici vole da testiraju koliko daleko mogu ići u "natezanju" zakona. Većinom su to bijeli supremacisti i profiteri raznih boja, koji u civilizovanom svijetu egzistiraju na marginama zbivanja u društvu, dok su danas u trampovoj administraciji u "mainstream" i kontrolišu i najvažnije državne aktivnosti. Ovakvo stanje stvara bezbroj konfliktnih situacija, pa kao rezultat imamo danas u Americi milion i po advokata i više od dva miliona zatvorenika. Postavlja se pitanje kako Japan, koji je isto tako industrijski razvijena zemlja, može uspješno funkcionisati sa ukupno trinaest hiljada advokata, manje nego što ih ima samo u Čikagu!
Japan bi mogao poslužiti kao primjer i nama u Crnoj Gori, đe su se advokati namnožili kao pečurke poslije kiše i koji debelo naplaćuju za svoje usluge.
Američki konzervativci tu pomjerenu granicu slobode ponašanja i druge slično interpretirane slobode smatraju kao veliku vrlinu i osobinu nacije, koju druge nacije nemaju i nazivaju je "american exceptionalizm" dok suprotna strana tvrdi da se radi o metastazi individualizma.
Već dugo je prestalo biti interesantno kad mediji javljaju da je Tramp lagao u vezi ovog ili onog događaja. Međutim, kad je izjavio da je svijet ljubomoran na izvanredan uspjeh kojoi je Amerika postigla eliminisanjem posljedica od Kovid-19, a pogotovu kad mu u to vjeruje blizu červrtina građana, uprkos činjenici da im je zabranjeno putovanje u Evropu, jer je Amerika najugroženija dražava, onda je vrijeme da se američki narod ozbiljno zamisli. Amerika, koja je pokazala svijetu kako da se pobijedi nekada smrtonosni polio, danas sa predsjedničke govornice promoviše kuhinjska dezinfekciona sredsta, kao lijek protiv opake zarazne bolesti savremene civilizacije.
TVITUJEM, DAKLE POSTOJIM
Tramp je postao predmet ismijavanja u cijelom svijetu. Definišu ga kao osobu deformisanog mentalnog sklopa, za kojeg sve postoji i sve se dešava samo da zadovolji negov beskonačni egocentricni narcizam. Poznata kolumnistkinja Njujork tajmsa, Maureene Dowd kaže: Naša zemlja ide kroz biološku, ekonomsku i socijalnu konvulziju, dok Tramp neumorno šalje irelevantne poruke preko tvitera (u Crnoj Gori se to kaze: selo gori, a baba se česlja!) Neprešusni potok izmišljotina, pretjerivanja, hvalisanja, prostačkih uvreda, dubioznih i lažnih zahtjeva i optužbi. Ona se pita da li stvarni Tramp uopšte postoji, sem u okviru tvit medija, pa parafrazira Dekarta: "I tweet,therfore I am". Spreman je da slomi svaku vjeru u naše institucije i naš demokratski sistem, da bi sebe napravio tron na tim ruševinama - zaključuje Dowd.
Nije ni čudo da Srbi tako žarko priželjkuju njegovu pobjedu!
Mary Trump, klinički psiholog i šćer starijeg predsjednikovog brata, koji je umro u četrdeset drugoj godini kao alkoholičar, kaže: Moj ujak ima emotivnu zrelost trogodišnjeg djeteta. Izgleda mi kao da su milioni glasača namjeravali da preokrenu čitavu zemlju u makro verziju moje maligno disfukcionalne familije.
Mnogi se pitaju da li će Tramp mirno predati vlast ako izgubi na izborima. Može li lažov prihvatiti istinu, koja nije kompatibilna sa njegovom proždrljivom željom da dominira po svaku cijenu. Trampova strategija je pri kraju kampanje da odbacuje a priori sve optužbe ili daje bilo kakva objašnjenja, a rečeno je ko sve negira - sve priznaje. Nastojao je da što više podijeli i zavadi narod i države unutar federacije. Ja smatram ako je skandalozno vladao četiri godine, zašto bi sad očekivali da se on povuče bez skandala.
Tom Fridman smatra da izbori mogu biti kao "D-day" za američku demokratiju, kao kad su se američki vojnci iskrcali na plažama Normandije 1944. godine. Za njega nije isključeno da dođe do regionalnog građanskog rata niskog intenziteta. Đenerali pak upozoravaju Trampa da bi upotreba vojske protiov demonstranata, čak i ako ima pojava nezakonitog otimanja i nasrtaja na imovinu, u čemu učestvuju često i bijelci, a ne samo crnci, bio kraj demokratskog ustrojstva države. Vojska ima obavezu po Ustavu da brani američki narod od spoljnog neprijatelja i napadača, a ne da čuva unutrašnji red i političke prvake.
Sve ovo najavljuje da smo možda vec na rubu provalije, opustošeni pandemijom, podijeljeni u svemu, a sad još i povampirenim rasizmom. Brutalno i svirepo ubistvo Džordža Lojda pokazuje da Amerika nije naučila lekciju iz prošlosti. Nema nijednog perioda u američkoj istoriji da policija nije vršila nasilje nad crncima. Amerika se konačno mora konfrontirati sa četiri vijeka rasizma. Džeferson, kao kreator demokratskog Ustava i jednakih prava za sve, bio je vlasnik više od šest stotina robova i imao petoro djece sa Sally Hemings njegovom robinjom. Za crnce je užasno da biju istu bitku, koju su vodili njihovi roditelji i sve generacije crnaca prije njih. Simboli konfederacije su za njih nepodnošljivi isto kao za Jevreje kukasti krst. Ima znakova da je konačno pitanje rasne diskriminacije crnaca i indijanskih domorodaca humaniziralo veći dio nacije, koja je suviše dugo bila na pogrešnoj strani istorije. Danas ono postaje fokusna tačka i bijelog stanovništva, prvi put da ja pamtim tako masovno i u kontinuitetu.
POČETAK KRAJA AMERIČKE DOMINACIJE
Amerika je imperija po svemu, sem po imenu. Ima 800 vojnih baza u više od stotinu država.To joj daje moć da kažnjava ekonomski i vojno, ali nema intelektualnog potencijala da vodi svijet ka nekoj novoj viziji, tako da joj ta superiornost predstavlja veliko i skupo opterećenje od kojeg želi da se oslobodi. U nekim krugovima već se govori o početku kraja američke svjetske dominacije. Jer, koliko god da su imperije bile moćne one nemaju kao pojedine nacije tu unutrašnju strukturu, kao vezivno tkivo da se drže zajedno. To se vidi po brzini kojom su se imperije raspadale u prošlosti. Samo jedna godina bila je potrebna za raspad portugalske imperije, dvije za sovjetsku, osam za francusku, blizu dvadeset za britansku, a po nekim prognozama isto toliko će biti potrebno za američku imperiju. Govori se da već sadašnje stanje u Americi nije zavidno. Lista najboljih univerziteta jedva se razlikuje od one prije sedamdeset godina. U gradovima populacija se drastično povećala, ali je samo jedan novi metro izgrađen za posljednjih četrdeset godina. Još je u upotrebi Boing 747 koji je projektovan prije šezdeset godina. Napravljen je napredak u kompjuterima i internetu, ali transport, posebno "bullet train" ogromno zaostaje za drugim zemljama. Blizu polovina "Fortune 500" kompanija formirali su emigranti ili njihova djeca.
Republikanci su favorizovali ograničeni uticaj vlade, bojeći se da bi velika "dadilja" iscrpila američki dinamizam i oslabila lične slobode. Za demokrate ekonomska jednakost je ključ istinske demokratije, što je bliže evropskom konceptu. Situacija koja je danas stvorena nameće pitanje: Što je to zapravo Zapad. Englez Timothy Ash u knjizi "Free World" kaže: Na univerzitetu smo čuli inspirativnu priču o "Western civilization" koja se nastavlja od drevnih Grka i Rimljana, kroz širenje hrišćanstva u Evropi, sve do Amerikom predvođene evro-atlantske zajednice. Zapad je znači počeo u Evropi, a završio u Americi: "From Plato to NATO", sa kojim je Evropa dobila dugi period "besplatne sigurnosti".
Analitičar Robert Kagan izjavljuje: U svim glavnim pitanjima upotrebe vojne moći, neophodnost njenog korišćenja i moralnosti takvog akta američke i evropske perspektive su divergentne. Amerika je ostala zaglavljena u istoriju moći Hobsonovog svijeta, đe su internacionalni zakoni nepouzdani i đe promocija liberalnog ustrojstva zavisi od upotrebe sile, dok Evropa navodi primjer hladnog rata, čiji je završetak postignut više snagom primjera nego snagom oružja.
Znači, Amerika je više Mars, a Evropa više Venera!
No, često se postavlja pitanje, što ako Amerika odluči da je za nju EU samo "iritantna irelevantnost". Da li bi se u tom slučaju američki narod izdvojio iz onog sto se zove Zapad, kao što se Engleska odlučila za Bregzit?
Bernard Henry Levi smatra Evropu kao novu granicu ljudske misli i vizionarstva, izvor iz kojeg bi Amerika trebala da crpi inspiraciju za svoju obnovu. I, pored svih mana i nedostataka koju sadrži američka moć, ona je još najbolja garancija za unapređenje ljudskog progresa u današnjem svijetu, možda za sad i jedini izbor.
Walker Percy, pisac sa američkog juga opisuje Ameriku moralno degenerisanu i zaglibljenu u neznanje, vođenu kleptokratama i glupacima. Zavladao je turbo kapitalistički životni stil. Laptop i "iphone" postali su najradiji kompanjoni. Prijeti nestanak delikatnog balansa između individualnih želja i društvene odgovornosti, što je temelj zdravog društva. Tramp nije za njega jedna anomalija, već groteskno lice srozane demokratije i našeg kolektivnog idiotizma. On je ono što se krije iza naše navodne uljudnosti i racionalnosti. Samo jedan brbljivi narcis i imbecilni manijak, naša vizija rimskog imperatora Nerona.
Većina Amerikanaca nema nacionalnih ambicija, sem osnovne sigurnosti i ekonomskog napretka. U popularnoj imaginaciji Amerika je kao dokoni šerif, koji sa čizmama na stolu drijema sve dok se ne pojavi sljedeća grupa bandita na konjima u gfrau.
Bivsi fracuski premijer Miteran kaže: Francuska ne zna da smo u permanentnom i vitalnom ratu sa Amerikom, bez oružja i prolivanja krvi. Amerikanci imaju nezasitu želju za nepodijeljenom moći i da sami vladaju svijetom. Međutim, Amerika stalno prigovara Evropi da nije u stanju da ništa sama odluči, kao i da mora povećati budžet za naoružanje i da ne očekuju to više od Amerike. Na to im Evropa odgovara: Ako si ujak, ponašaj se kao ujak - budi "Uncle Sam", ili kako bi to rekli naši Bokelji: Budi ti još dugo naš dobri dondo!
