Marina Abramović je osmislila koncepciju sa belgijskim koreografima Sidijem Larbi Šerkauijem i Damienom Žaleom, a potpisuje i scenografiju te plesne predstave u produkciji Pariske opere. Marina je na jednoj od poslednjih proba izjavila da je "fascinirana plesačima".
Umjetnica koja je uspjela da zainteresuje najširu publiku za umetnost performansa, pristupila je, kako navodi Njujork tajms, i novom projektu sa karakterističnim entuzijazmom.
“U mom radu sve je potpuno pod kontrolom, ali interesantna stvar kada sarađujete sa nekim jeste to što morate da odustanete od dijela sebe - onoga što predstavlja ‘ja’”, rekla je Abramović, dodajući da je ujedno vrlo oslobađajuće biti u novom polju umjetnosti i ne praviti samostalno odluke.
Povezujući plesnu umjetnost i svoj dosadašnji rad, Marina Abramović rekla je da ne može da doprinese mnogo samoj koreografiji, ali može da pomogne na nivou energije.
“Kada ste veoma umorni ili osjećate bol, morate da pronađete drugu energiju, da pređete na drugi nivo… Ne mogu da pomognem u koreografiji, ali mogu u smislu toga kako da kanal energije dostigne novi vid stanja. Kao što je Marija Kalas rekla, kada izvodite, pola vašeg mozga je ekstremno svjesno, a druga polovina je ekstremno slobodna”, rekla je Marina Abramović.
Prema njenim rečima, mnogobrojna pravila koja podrazumijeva rad u nekoj operskoj kući predstavljala su joj dodatni izazov.
“Opera ima previše pravila… I u okviru tih svih restrikcija neki ljudi mogu da naprave remek-djela. Interesantno je vidjeti šta je moguće učiniti sa tim pravilima. Potpuna sloboda bi bila previše laka”, dodala je ona.
Povodom saradnje sa belgijskim koreografima na “Boleru”, ona je rekla da je bilo veoma važno definisati o čemu je to djelo.
“Složili smo se da je o emocijama - ljubavi, mržnji, ljubomori, ali na jedan apstraktan način. Plesači su kao atomi, ujedinjujući se stvaraju nove grupe, i potom se opet razdvajaju. Nema centra”, rekla je ona, hvaleći saradnju sa belgijskim koreografima.
“Ne znamo čija je koja ideja. To je kao da smo kuvali dobru supu”, dodala je Marina Abramović, koja je razgovor o saradnji sa Belgijancima na toj predstavi počela još 2004. godine, kada su se sreli na Romaeuropa festivalu.
“Bila je to ljubavna priča. Osećala sam se kao da pričamo istim jezikom, i što se tiče našeg posla, i van njega”, rekla je Abramovićeva.
Belgijski koreografi, koji su sarađivali na više projekata, rekli su “Njujork tajmsu” da je Marina Abramović snažno uticala na njihov rad, počev od prvog zajedničkog projekta 2000.
Posle Romaeuropa festivala koristili su svaku moguću priliku za susret sa Marinom Abramović, a kada im je direktorka Baleta Pariske opere Brižit Lefevr ponudila saradnju, odmah im je ona pala na pamet.
Marina Abramović dugo je osmišljavala scenografiju za novu verziju “Bolera”, razmišljajući, kako je rekla, “kako doći bezmalo do ničega”, jer je već muzika “previše”.
Lefevr je prvobitno ponudila belgijskim koreografima da urade “Posvećenje proljeća”, u okviru obilježavanja stogodišnjice tog djela Igora Stravinskog, u koreografiji Vaslava Nižinskog, koje je napisano 1913. godine za parisku sezonu ruske baletske kompanije Sergeja Đagiljeva. Direktorka Baleta Pariske opere kasnije se predomislila i odlučila za “Bolero”, koji je Ida Rubinštajn svojevremeno naručila za svoju kompaniju, angažujući Bronislavu Nižinsku kao koreografa.
Predstava je imala premijeru u Pariskoj operi 1928. Izbor te predstave ima više odjeka u Francuskoj nego što bi imao u SAD, na primjer, s obzirom da je “Bolero” vrlo dobro poznat francuskoj publici - posebno verzija koju je Moris Bežar kreirao 1960. godine, a izvođena je u najvećim dvoranama, pred publikom čija se brojnost mogla mjeriti sa stadionskim koncertima.
