Ne smeta mi ni kad neko sakriven iz nekog „nika“, poput posljednjeg teksta u beogradskom Danasu, napiše da sam crnogorski nacionalista, jer znam vrlo dobro što sam. Takođe, znam da je u Srbiji dovoljno reći da si Crnogorac bez ikakvih „srpskih korijena“ pa da dobiješ etiketu „crnogorskog nacionaliste“. Nije mi ni prijatno kada uveče šetam kućnog ljubimca da slušam povike skrivene iza zavjesa, čiji sadržaj neću iznositi iz pristojnosti, a koji su mi upućeni zbog moje nacionalne pripadnosti. Valjda je to dio stvarnosti u kojoj živimo.
Ono što mi je veliki problem je kad vidim da su komentari, prepuni uvreda, lažnih optužbi, poslati sa adresa od mojih sunarodnika, iz Srbije.
Jer, bilo bi za pretpostaviti da je naš interes zajednički, da nas ista ideja motiviše za angažman kad su u pitanju položaj, prava i zaštita nacije kojoj pripadamo, a koja ima razloga za veliko nezadovoljstvo odnosom okruženja u Srbiji. Ono u čemu se očigledno razlikujemo, jeste viđenje kako se izboriti za poziciju sa koje se može najviše doprinijeti položaju crnogorske manjine. Ja ću se boriti time što ću iznositi svoje stavove, kvalitetom i jasnoćom kojom ću se obraćati javnosti u Srbiji, dakle svojim radom. Neću se baviti drugima, jer manir isticanja sebe blaćenjem drugih, dobro je poznat na ovim prostorima i karakterističan za određeni način mišljenja i određene ljude. Meni moje porijeklo i obaveza prema sjenima mog oca, poznatog mnogima u Crnoj Gori po besprekornoj biografiji, čovjeka koga su krasile osobine onog najboljeg što je krasilo Crnogorce kroz stoljeća njihovog postojanja, ne daju da se bavim podlostima i nečasnom rabotom.
Pizme i Nacionalni savjet Crnogoraca u Srbiji: Čini mi se da ne postoji ni djelić svijesti u Crnoj Gori, a i u priličnoj mjeri ni kod Crnogoraca u Srbiji, o značaju formiranja Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji.
Vrlo često se optužuju pojedine ličnosti da su odgovorne za nepostojanje Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji do sada. To su vrlo paušalne ocjene. Imao sam priliku da pregledam dokumentaciju pa sam na bazi nje i napisao tekst u beogradskom Danasu pod nazivom „Nacionalni savjet Crnogoraca“. Koga interesuje može tekst pročitati na internet stranici: http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/nacionalni_savet_crnogoraca.46.htm l?news_id=243087
Da bi oni koje interesuje shvatili koliko su besmislena međusobna aktuelna podmetanja, objasniću ukratko koja je procedura izbora Nacionalnog savjeta. Za pokretanje inicijative potrebno je sakupiti 5% sudski ovjerenih potpisa od ukupno registrovanih pripadnika nacionalne manjine, što je u slučaju Crnogoraca nepunih 2.000 potpisa. Nakon toga se pristupa izradi biračkog spiska koji mora sadržati najmanje 50% ukupnog broja Crnogoraca po posljednjem popisu minus 20%, što iznosi oko 16.000 birača. Zatim se podnose liste od bilo koga ko je zainteresovan za učešće na izborima. Nacionalna udruženja nijesu ničim favorizovana niti imaju ekskluzivitet za učestvovanje u podnošenju inicijative, niti u podnošenju izbornih listi. Da ne govorim koliko je besmislena pizma u fazi kad treba obezbjediti osnovno da bi se uopšte došlo do izbora, a to je prikupljanje ovjerenih potpisa za podnošenje inicijative. Poenta je da niko nikoga ne može spriječiti da učestvuje na izborima pa je potpuno lišeno svakog smisla u ovom trenutku baviti se podmetanjima, lažima i valjanjem ljudi po blatu, u kojem se neki najbolje snalaze.
Postavljanje stvari na svoje mjesto: Formiranjem Savjeta postavljaju se stvari na svoje mjesto, rješavaju se pitanja međusobnog odnosa po nacionalnom pitanju.
Čini mi se da ne postoji važnije nacionalno i državno pitanje od pitanja formiranja Savjeta. Nažalost, odnos Crne Gore, kao i ponašanje čelnika nekih udruženja u Srbiji, pokazuju da ne postoji svijest o tome. Ukoliko efekat prikupljanja potpisa bude adekvatan medijskoj i drugoj kampanji, vjerovatno nećemo ni pokrenuti inicijativu.
U Crnoj Gori nemaju svijest koliki je izazov za mnoge Crnogorce u Srbiji da upišu u sudsku knjigu svoje ime i daju glas za CNS.
Sa druge strane, postoje razne opstrukcije, javna podmetanja i pokušaji kompromitovanja sa jedne, i potpuno ignorisanje sa druge strane. Ljudi se optužuju za „nečinjenje“, a da se niko u Crnoj Gori ni elementrano ne interesuje čime se ko i u kojim uslovima bavi u Srbiji. Bez ičije podrške, sopstvenim sredstvima, ugrožavajući sebe i svoju porodicu (koga je iz Crne Gore bilo briga kroz što je prolazio prof. Milenko Perović i njegova porodica?), uz apsolutno zatvorene medije u Srbiji i sa Pobjedom i Analitikom kao jedinim načinom da se iznesu stavovi u Crnoj Gori.
I u takvoj situaciji, Vijeće je učestvovalo u organizacji nekih kulturnih događaja o kojima je Analitika pisala ali, što to vrijedi kad, čini se, nema ko da to poštuje.
Mi u Srbiji ne raspolažemo finansijskim sredstvima poput srpske manjine u Crnoj Gori pa da nas neko optužuje za nečinjenje. U situaciji kada je ekonomska situacija u Srbiji katastrofalna, neko sebi daje za pravo da optužuje za „nečinjenje“. I da ne znam što činimo, kako bi to publika u Crnoj Gori mogla da sazna? Preko kojeg medija? Koji to medij u Srbiji interesuje čime se bave Crnogorci, kad su to za njih „Sekulini sljedbenici“, kako su me nazvali u Politici kada sam pokušao da reagujem na nevjerovatne laži i uvrede na račun Crnogoraca.
Ali, i na moj lični. Moji prsti su umiješani u formiranje SDP-a i Monitora (koji nema veze sa ovim današnjim) dok sam radio u Montexu Nikšić – predstavništvo u Beogradu, zahvaljujući jednom velikom Crnogorcu, pokojnom Stanislavu Ćanu Koprivici. Učestvovao sam u svim protestima protiv Miloševićevog režima (osim 9. marta 1991. jer nijesam pripadao tome), bio 10. marta 1991. sa studentima na Terazijama, dobio zahvalnicu studenata u decembru 1996. godine, izašlu u beogradskom Blicu, za moju punu finansijsku podršku studentskim protestima, materijalno i svakako pomagao blokadu u Kolarčevoj ulici početkom 1997. zbog čega je firma u kojoj sam bio suvlasnik trpjela mnoge posljedice.
U oktobru, na dan kada je srušen Milošević, i pola moje porodice bilo je pred tadašnjom Saveznom skupštinom. Jedine političke partije čiji sam bio član su Građanski savez i LDP u koji sam ušao prilikom osnivanja kad i mnogi članovi GS. Bio sam fizički prisutan na mitingu za nezavisnost u Podgorici pred referendum 2006. Godine, bez obzira što nijesam imao pravo glasa i što nijesam, nažalost, učestvovao u glasanju. Ovi kojima je difamiranje jedini način da sebi daju važnost neka sami razmisle đe su bili u proteklih dvadeset i nešto godina!
Misija –razbijanje stereotipa o Crnogorcima: Ono što za što se borim i za što ću se i dalje boriti u Srbiji, zemlji u kojoj živim i radim, jeste promocija Crnogoraca kao pripadnika moderne evropske nacije. Tradicija je nešto što svako mora poštovati, ali ona ne može imati prednost nad savremenim životom. Živimo u XXI stoljeću i moramo biti dio vremena u kojem živimo. Zato ćemo koristiti sve resurse crnogorske savremene kulture i nauke kojima će se razbijati stereotipi o Crnogorcima i pridobijati mlađi naraštaji Crnogoraca u Srbiji u dobijanju svijesti o pripadnosti naciji koja će kod njih izazivati ponos. Samo u sučeljavanju naših doajena nauke i kulture sa odgovarajućim sagovornicima u Srbiji možemo razbiti stereotipe o crnogorskoj naciji, njenom poništavanju i negiranju, svojatanju prošlosti i značajnih ličnosti. Ovako ozbiljne teme se moraju izvući iz ruku šarlatana i „sveznalica“, a i emotivnih reakcija ljudi sa prostora Crne Gore koji su desetinama godina sticali pogrešnu sliku o sebi, prouzrokovanu svjesnim njenim iskrivljavanjem. Naravno da očekujem podršku od svih Crnogoraca ma đe živjeli, naročito od onih koji su dio naše matične države. Najmanje što očekujem je da podržavaju međusobna trvenja i podmetanja.
Neka svako ko čita ovaj tekst učini petinu onoga što mi činimo za Crnu Goru, biće dobro. Neka svako ko pročita ovaj tekst bude spreman da uradi petinu onoga što smo mi spremni da uradimo za Crnu Goru, biće dobro. Važna je puna pinjata, ali je mnogo važnije jesti skromnije za stolom, nego dobijati bolje komade ispod stola.
Mnogi Crnogorci su se navikli na nezavisnost. Čini im se da je došla sama od sebe, da je pala sa neba. Ta nezavisnost je izborena maestralno u situaciji kad su svi bili protiv nje. Kada su se i Srbija i Rusija uprli svim sredstvima da je zaustave, a EU i njeni čelnici bili apsolutno protiv nje.
Nezavisnost Crne Gore je jedan od najvećih događaja u njenoj istoriji. Zoran Đinđić je govorio da mnogi misle da će zaustaviti proces demokratizacije u Srbiji ako njega ubiju. Prevario se. Mnogo je više bio u pravu kad je rekao da se mnogi varaju da je demokratija izborena za sva vremena.
Slično je i sa nezavisnošću. Mnogi su spremni da se kockaju i provjeravaju njenu stabilnost. Oni koji su se izborili za crnogorsku nezavisnost zaslužuju najveće mjesto u crnogorskoj istoriji, ali imaju obavezu i da održe svoj projekat. Moraju se mnogo odgovornije odnositi prema izborenoj nezavisnosti, moraju svojim činjenjem učvršćivati tu nezavisnost.
Previše je malodušnosti, oportunizma, previše je defetizma. Kamo sreće da smo onakvi kakvu sliku gradimo o sebi. Kuća se gradi mjesecima, a ruši za jedan dan! Crna Gora ima istorijsku šansu da prvi put u svojoj istoriji bude dio jednog boljeg, uređenijeg, civilizovanijeg svijeta. Ne budemo li iskoristili tu šansu niko drugi nam neće biti kriv!
Slobodan JOVANOVIĆ
