I sad dugo bi i sretno živjeli, da se bogovi ne sjetiše da je Kadmo negdje ubio nekakvog zmaja koji je božanskog porijekla i pretvore Kadma i Harmoniju u dvije zmije. Tužan kraj, ali mi Budvani se ponosimo što je naš grad dokazano star najmanje 2500 godina i da je jedno od najstarijih naselja na Jadranu.
Elem, tamo negdje osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je obnovljen grad od zemljotresa, „Budvanska rivijera“ pozove marketinške stručnjake iz Beograda da im odrade reklamu iliti advertajzing, kako se to u Grblju reče. Ispričaju im sve o Budvi, slikaju hotelske kapacitete, pa im ispričaju i ovu legendu o Kadmu. ,,A u pizdu materinu“, vikne BG šef marketinga, „kakav Kadmo i bous, previše je antike, previše Mediterana, moramo smisliti nešto na srpskom da vas ceo svet razume“.
I onda smisle legendu o Stoji i Stojanu i pervertiraju staru paštrovsku legendu o skočiđevojci. Kao: voleli se Stoja i Stojan, ali izbiju problemi i onda joj Stojan lepo po budvanski zapeva: „ Aj duga njiva kukuruzi mali, neko Stojo našu ljubav kvari“! Nesretna Stoja mu odgovori: „Joj, nisam kriva, komšije su krive što nas dvoje ne pričamo više“. Videvši da joj Stojan ne veruje, Stoja ti se bači sa budvanskog bedema. Stojan, kad to vide reče : „Gde je jedno, neka budu dva“, pa se i on bači sa bedema. I onda od onoga „budu dva“ nastane Budva?! Budalasto nema šta, ali su dvije ribe postale logo Budvanske rivijere i ušle u grb i na zastavu grada. I nikome nije smetalo što je budalaština zamijenila antičku legendu i mnogovjeko postojanje. I pokojni Minimaks se zajebavao i govorio da on ne letuje u Budvi jer gde jeBu dva tu nisam ja.
OK, kasnije je sve ovo otpisano i vratili smo se Kadmu, a Stoju i Stojana zamenili su - Sveti Sava i Car Dušan, koji je, eto, „ozidao“ forticu i Manastir Podlastva. Koliko god glupo i ovo zvučalo, uspjelo je da fundamentalno posrbi čak staru paštrovsku aristokratiju koja je imala povlastice još od vizantijskih Komnina. Čak im je nedavno uvezeni pop iz presvetog Doboja zabranio da slave noć posvećenu imperijalističkom kolaču - ruštuli.
Što nas tek čeka kad naglas puste posljednju budalaštinu o pronalasku moštiju, a koga drugo do Svetoga Save, i gdje drugo no u Manastiru Ždrebaonik. I što mislite ko mu je prvi komšija? Naravno - Sveti Vasilije Ostroški.
Koliko god su se trudili i bajali oko Svetog Vasilija i presvlačili i šetali ga, uvijek im se, osim na sveto miro, osjećao puno i na tešku i nepopravljivu crnogorštinu. Stoga su krenuli u konačni obračun voskresajući davno spaljene Savine mošti u podnožju Ostroga. I briga ih što i njihova istorija tvrdi da su mošti spaljene 1594. godine na Vračaru, i što su na tom mjestu u pomen na paljevinu podigli veleljepni i preskupi hram, i što taj tip nema nikakve veze sa nama. Ova laž ionako nije za njihovu domaću pastvu nego za naše ponizne prevrtače, prišipetlje i krkane. I djelovaće. Pomamiće se za Savom i to do posljednjeg. I kako je to sve pečatno i bezobražno, jado moj. U laž tjeraju i rimskog papu i vaseljenskog patrijarha i Hrista će ako bude trebalo. A ne da misle kako se ja i slični osjećamo. Sve će učinjet samo da Radunović, Mandić i Knežević se ne samonagrde zbog ovog crnogorskog terora, grđeg od ustaškog i četničkog.
Kad sam nedavno bio na godišnjoj skupštini Matice crnogorske na jednoj zgradi u komšiluku ugledam grafit i zanijemim. Lik, vjerovatno pod dejstvom nekog psihoaktivnog sredstva, napisao je svoj fenomenalni uvid: „Nije toliko hladno koliko smo mi bolesni“. Nije lako ni biti pametan kada stalno gledaš utakmicu u kojoj su tvoja egzistencija i identitet kao zalog na kladionici. I ti možeš samo da se kladiš da li će završiti iz 1 u 1, to jest da će nas sve skupa sa otadžbinom vrlo brzo valorizovati ovi na vlasti što nas „štite“, ili iz 1 u 2, tj. da će nas posrbiti i anektirati i poništiti ovi svetosavci.
