Nikšić, 9. maj 1990.godine
Nije se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi slavio Dan pobjede nad fašizmom. Spremala se jedna druga svetkovina: nošenje mošti Svetog Vasilija Ostroškog kroz Nikšić i Crnu Goru ka Hercegovini, Trebinju, Veličanima, uz obilazak brojnih masovnih grobnica Srba stradalih od ustaške ruke.
Jugoslavija je postojala, ali se već spremalo vrijeme ,,konačnog uzdizanja Srpstva”. Mošti Svetog Vasilija Ostroškog bile su potrebne Hercegovini, kako reče patrijarh Pavle, da se Srbi podsjete svih zverstava i nečovečnosti nad njima načinjenih u Drugom svetskom ratu i pre njega”.
Prije kiše.
Obišle su se stradalnice, jame Jadovno, Prebilovci, kosturnica Veličani…
Noć prije hodoljublja, tadašnji patrijarh SPC Pavle, mitropolit Amfilohije i vladika hercegovački Atanasije, kako je to poetski zapisano u jednoj reportaži, ,,prije kretanja su presvukli čudotvorca”.
Svjedočio je i sam Afilohije: ,,Svecu su se ruke savijale, kao da nam je htio pomoći da ga lakše obučemo za veliki put”.
Oni koji su imali sreću da pristupe Njegovim moštima prije kretanja, ljubeći naprsni krst, osjetili su božanski miris koji je dolazio iz svečevih grudi”, napisao je reporter časopisa ,,Javnost”.
Miris kostiju.
Hiljade ljudi u Nikšiću, desetine hiljada širom Hercegovine.
Jedinstvo: duhovnici SPC i svetovni vladar Hercegovine, Božidar Vučurević, gradonačelnik Trebinja, ali i vođ Srba u Bosni Radovan Karadžić.
,,Celim putem kojim je prošla litija sa moštima čudotvorca iz Ostroga događalo se čudo radosti sveg živog: “radovale su se ptice, cvijeće, pa čak i životinje kraj kojih je litija sa svecem prolazila”.
U nadahnutom govoru vladika Atanasije je upozorio da ,,Srbi više neće trpjeti, ni tuđince i belosvetske okupatore, Ujedinjene Nacije, Evropsku zajednicu, Špance, koji su malo blaži od drugih… radije ćemo poginuti nego se saginjati i puzati pred tuđincima i okupatorima…”
Radovan Karadžić je ćutao dok su sveštenici govorili. Ratko Mladić je već bio na položaju.
Trebinje, 12. maj 1996.
Ponovo su mošti Vasilija Ostroškog, preko Nikšića, upućene u Hercegovinu, 325 godina od smrti velikog sveca, koji, kako se vjeruje, nas gleda sa nebesa.
Ovdje, na zemlji, Balkanu, proteklo je samo tri mjeseca od okončanja strašne, četvorogodišnje opsade Sarajeva. Jedva deset mjeseci od genocida u Srebrenici, najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Još nijesu ni počele da se nalaze sve masovne grobnice, niti se znao broj pobijenih, zaklanih, raskomadanih…
Još se osjećao zadah mržnje.
A u Hercegovini – svečanost. Kolona savija ka Trebinju i zastaje, na vojnoj kampanjoli drveni kovčeg, prekriven crvenom zastavom sa žutim krstom. Prilaze Radovan Karadžić, ponosni potpisnik Dejtonskog sporazuma i njegova žena Ljiljana Zelen Karadžić. Saginje se Karadžić lagano, ljubi ćivot sveca, potom se okreće prema patrijarhu Pavlu i ljubi ga u ruku. Prvi čovjek SPC blago ga je pomilovao po ruci.
I opet radost. Ponovo se vesele ptice, životinje, buja cvijeće… I konji su bili ushićeni. “Putovao sam po svijetu i vidio mnogo povorki, ali nikada u svom životu nijesam vidio konja kako trči za povorkom”, svjedočio je mitropolit Amfilohije obraćajući se braći Hercegovcima.
Svjedočili su i drugi. ,,Zelenko je dugo trčao u koloni automobila, kao da je i sam želio da pokaže radost što je živ na dan kada najveći srpski sin Hercegovine obilazi svoju svetu i biblijsku Otadžbinu“. Tako je, između ostalog, upisano drugo putovanje čudotvorca kroz Hercegovinu.
A dvjesta kilometara odatle, počeli su da iskopavaju prve žrtve iz masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini.
Naš Poncije Pilat, čistih ruku.
Podgorica, 12. decembar 2019.
Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, onaj što je cjelivao ćivot Svetog Vasilija leži u Ševeningenu. Osuđeni Ratni zločinac Ratko Mladić, onaj što nije bio u Trebinju, a jeste u Srebrenici, takođe je u Ševeningenu. Božidar Vučurević, bivši kamiondžija i bivši gradonačelnik Trebinja, onaj što je vikao - ,,ako bude trebalo, napravićemo još ljepši stariji Dubrovnik" - na slobodi je, u penziji.
I vladika Atanasije, onaj što je pozivao da se gine za svetu srpsku stvar, je u penziji.
Mitropilit Amfilohije, onaj što je svjedočio i prvom i drugom iznošenju mošti i dalje sjedi na tronu Svetog Petra Cetinsjkog.
I dalje je zabrinut za sudbinu srpstva i Kosova, ali sada nekako više za imovinu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Na teške muke SPC stavlja prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti: treba odbraniti imovinu oduzetu još od 1918.
Zato se opet poziva u pomoć čudotvorac.
,,Sveti Vasilije će ponovo doći u Nikšić, njegove mošti će biti na poklonjenje u njegovom hramu u Nikšiću, rekao je mitroplit Amfilohije najavljujući za 21. decembar veliki crkveno-narodni sabor.
Ratovi na Balkanu su prošlost, ali to ne znači da će biti mirne budućnosti dok i dalje nekima upravlja mržnja, interes i zlatoljublje. Iako javno govore o pomirenju i ekumenizmu.
Što nas očekuje nakon trećeg obrednog iznošenja mošti sveca?
FOTO: Pobjeda
