J
Piše: Ranko ĐONOVIĆ
Politika je spretnost da se moguće vješto primijeni i iskoristi na određenom prostoru u određeno vrijeme. U Crnoj Gori moguće i razumno je nemoguće. Mi ne znamo što ne znamo. Kada se zna šta se ne zna tada se dosta zna.
Crna Gora je zemlja čuda zato što nam većih neprijatelja ne treba od nas samih. Izbore je trebalo održati 1. aprila, mada je nama svaki dan 1. april.
Jedini korektan predsjednički kandidat bio je Rade Bojović. Eliminisan je voljom glasača Crne Gore prije nego što je i ušao u izbornu kampanju. Nećemo da mu oprostimo to što je uvijek bio s druge strane zla. Protivkandidati i većina građana Crne Gore nijesu. Nije istina da nam političko pamćenje nije jača strana već smo ovakvi zato što nijesmo postali bolji od kada smo bili najgori.
Druga dva predsjednička kandidata su ono što mi i dalje želimo. Razlog je što ni oni nijesu postali ništa bolji otkad su bili najgori. Međusobno se privlačimo. Na stotine stranica moglo bi se nabrojati šta su sve bili i za koga su sve radili, koliko su neprocjenjive štete (sa svojom družinom) nanijeli svima nama. Međutim, kome bi te stotine stranica bile potrebne, kad oni to znaju, a znamo i svi mi ostali. Kada bi ih danas neki neupućeni turista čuo, pomislio bi: ovo su oni časni liberali koji su početkom 90-ih godina branili čast i dostojanstvo Crne Gore, stavljajući glavu tamo đe oni drugi u Crnoj Gori ne bi stavili svoj kišobran.
Vrhunac patriotizma, prožet mudrošću i hrabrošću, političkog bloka kojem su pripadala ova dva kandidata bio je kada je Lekić na pitanje novinarke iz Beograda (90ih godina) - čije je vaše more, odgovorio - naše more je naše. U to vrijeme Vujanović nije bio tako mudar i hrabar patriota. Zar to ne govori puno i o njima i o nama?
Sve što kažu je tačno: Danas se Lekić i Vujanović međusobno optužuju od Srebrenice do orgijanja. Vjerujenm da sve što kažu je tačno s tim što se zbirno odnosi sve i na jednog i na drugog. Opredjeljujući se za jednog od ova dva kandidata potvrđujemo da ih zaslužujemo kao i oni nas. Trebamo ih zamoliti da nam ne obećavaju pozitivne promjene u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti, pošto na taj posao nemaju uticaja i ne učestvuju u tom radu.
Trebali bi ih zamoliti da nam makar odgovore na par pitanja:
Lekiću, zašto nijesi došao na referendum 2006. godine, a da si došao kako bi glasao; Vujanoviću odgovori nam kako si glasao na referendumu o državnom statusu Crne Gore (Crna Gora je država u kojoj oni konkurišu za mjesto predsjednika).
Zašto Lekiću misliš da je crnogorsko priznanje Kosova pogrešan politički potez? Zašto misliš da će Srbija imati koristi samo kada Crna Gora ima štetu? Vujanoviću odgovori nam: da si ti odlučivao da li bi do danas priznao Kosovo?
Da li će te se makar na verbalnom nivou založiti da se vrati oteta imovina C.P.C. da li će te se založiti da se primijeni Zakon o PDV-u prema S.P.C. i da li ćete se založiti da se ukloni ona konzerva sa vrha Rumije?
Da li nam obećavate da se nećete baviti crkvenim kanonima, istorijskom ulogom Dr Sekule Drljevića, i da li i dalje „veoma pozitivno doživljavate“ neprijatelja crnogorske države, nacije, kulture i crkve – Amfilohija. Imate li duševne bolove pri slušanju kompletne crnogorske himne? Želite li kakve promjene u ostalim državnim simbolima Crne Gore?
Šta znači da ćete razvijati bratske odnose sa Srbijom, a sa svim ostalim državama prijateljske? Brat može biti rođeni, polubrat, topli brat… Na kojeg konkretno mislite? Da li je izraz „bratski“ prikladan i da li se ta vrsta političke komunikacije upotrebljava bilo gdje u svijetu?
Vujanović defacto želi da bude po treći put predsjednik Crne Gore, kažu ustavno i po pravu. Ono što je po pravu često nije pravedno ni moralno. Lekić je u etičkom smislu neprihvatljiv za mjesto predsjednika države. To je ona država protiv čijeg se nastanka zdušno zalagao od Rima do Vašingtona.
Nož u leđa crnogorskoj naciji: Vrhunac njihovog političkog cinizma je kad kažu da će se jednako boriti protiv crnogorskog i srpskog nacionalizma. Poistovjećivanjem zanemarljivog crnogorskog nacionalizma i viševjekovnog, pogubnog srpskog nacionalizma, oni izjednačavaju vuka i ovcu, čime daju lisici pravo da rješava stambeno pitanje kokošaka. To je nož u leđa crnogorskoj naciji i državi.
Umjesto da se kandidati za predsjednika Crne Gore takmiče ko će predstavljati veći garant crnogorskoj državi i njenim građanima, oni su simbol nepouzdanosti za one kojima je Crna Gora u srcu.
Odgovor na ova i slična pitanja nećemo dobiti, a kampanju obilježavaju mržnja i laž. Glasači treba da biraju između dva zla. Za sebe znam da ne znam koje je zlo veće, kao što znam da znam da je zlo uvijek samo zlo. Zato je glasanje za mene završeno prije nego je i počelo.
Autor je bivši poslanik i bivši predsjednik LSCG
