Piše: Bratislav Kokolj
Nedavno, nadomak jednog grada na sjeveru, po kiši, pored obale zahuktalog Lima, puče mi guma na vozilu. Rezervnu nemam, ali ukaza se tračak nade: na tridesetak metara – prizemljuša. Ponad vrata natpis “Zemljoradnička zadruga”.
- Dobar dan - rekoh…
- Dobar dan – odgovori službenica-sekretarica, šta li već.
- Izvoli, šta vam treba? (Divna kombinacija u stilu: per-tu, per-si)
- Tu je upravnik …A jeste li najavljen?
Smjesta mi banu primisao - zar i ovdje na selu isto kao u stotinama kancelarija u velikom gradu čujem isti refren - Jeste li najavljeni?
- Najavio me jedan pucanj…
- A ko je pucao?
- Pukla mi guma…
Itd. Da ne duljim. Ojdoh – što rekli Staropodgoričani.
Ima li građanina - običnog, nadmenog ili “pokornog” svejedeno – a da nije mnooogo puta bio zatečen pitanjem – jeste li najavljeni? Ima li, iđe i ođe kod nas, nekog smrtnika, a da mu na telefonski poziv – sekretarica “izvjesnog” - nije odgovorila – jeste li najavljeni?
Ili, u još “boljoj” varijaciji: “Pričekaj(te), da vidim je li tu.”
Kao da direktor ulazi ili izlazi iz ofisa kroz krov ili prozor, a ne pored njenog radnog stola. Foliranje, dabome.
Eto, to bi bila ovdašnja varijacija na temu “glembajevštine”.
Evo kako to Krleža elegantno karikira u sjajnom djelu “Gospoda Glembajevi”. Ako je neki, makoliko učtivi, neznanac zatražio prijem kod gospodina barona Leona, postupak je ustaljen: prvo vas (pre)sretne baštovan ili spoljni momak na kapiji, ovaj prijavljuje majordomu, domar obavještava sekretara – da bi, naravno obrnutim redom, odgovor došao do rečenog “portira sa kapije” – koji začuđenom neznancu kazuje da će, o mogućem prijemu, biti obaviješten kroz “približno tri-ćetiri tjedna”. I – tek tada se može utvrditi dan vaše posjete visoko uvaženom, podrazumijeva se , snobovsko- uobraženom, baronu Glembajevu.
E, sad, vratimo se naslovu.
Upravo je inaugurisan novi Papa.
Čovjek blizak narodu, možda i Bogu – ako ovaj uopšte postoji. Skroman od malena. Ne, nije to nalik na tartifovski (Molijer) niti kir-janjski (Sterija) način. Ne troši, nit’ ferma bilo kakve materijalne ili konformističke blagodeti…
Franjo – prvi po skromnosti – potonji po ličnom bogatstvu – svega. Osim, jamačno, duše i dobrodušja, duha i dobročiniteljstva. Uostalom, uvjerili smo se u to na dan ustoličenja pred, možda i cipancijeli, milion podvižnika! Skromnost jeste divna čovjekova vrlina – rekoše umni i upućeni.
No, sporad svega rečenog, nije baš veliko čudo što se zbila i prpošno cipancijelim globusom proširila, planetarna anegdota godine.
Vrhovnik Katoličke crkve lično je telefonom pozvao jednog visokog dostojanstvenika . Na riječi “Ovdje papa Franjo” – prijateljev sekretar mu je smjesta spočitao - “Da, da..A ja sam Napoleon Bonaparta!”
Nota bene: Nije isključeno da bi papi, čak i da je “identifikovan”, ako bi pozvao nekog od naših ovdašnjih “jarana ili budžovana”, bilo uzvraćeno od kakve “sekretarice”, već po inerciji iliti navici - Jeste li najavljen? Oj-ha!
