Izvođenju komada prethodiće čitanje tradicionalne poruke, koju je ove godine za Međunarodni pozorišni istitut (ITI) napisao Dario Fo, italijanski dramski pisac, reditelj i glumac, i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997. godine.
Četvrta verzija čuvenog epsko-dramskog teksta pred podgoričkom publikom izvode Srđan Grahovac, Branimir Popović, Nikola Perišić, Zoran Vujović, Gojko Burzanović, Slobodan Marunović, Mišo Obradović, Jelena Simić, Slavko Kalezić, Danilo Čelebić i Momo Pićurić.
Adaptaciju teksta uradila je Žanina Mirčevska, u saradnji sa Bojanom Mijović. Osim režije, De Brea je odabrao muziku i osmislio scenu i kostime, u čemu su mu asistirali Mirko Radonjić i Sandra Dekanić. Asistent režije je Danilo Marunović, a izvršni producent Marko Poček.
Poruka Darija Foa: Jednom davno, vlast je svoju nepodnošljivost prema ljudima od pozorišta izrazila tako što ih je prognala iz grada.
Danas se glumci i ansambli susreću sa teškoćama u pronalaženju pozorišnih scena i publike, sve zbog krize. Vlastodršci, dakle, više nemaju problema sa nadzorom nad onima koji se izražavaju kroz ironiju i sarkazam, budući da glumci nemaju prostora ni publike kojoj bi se obraćali.
Naprotiv, u vrijeme renesanse u Italiji oni koji su bili na vlasti morali su itekako da se potruditi da drže na uzdi pozorišne družine, koje su se obraćale širokom krugu publike.
Poznato je da se veliki egzodus družina komedije del arte dogodio u antireformističkoj eri, koja je naredila ukidanje svih pozorišnih prostora, posebno u Rimu, gdje su bili optuženi za vrijeđanje Svetoga grada. Papa Inocent XII, pod snažnim pritiskom najreakcionarnijeg dijela građanstva i najviših predstavnika sveštenstva, naredio je 1697. godine zatvaranje Teatra „Tordinona“ u Rimu, čija je pozornica, prema moralistima, doživjela najveći broj opscenih predstava.
U antireformističko vrijeme, kardinal Karlo Boromeo, koji je djelovao na sjeveru Italije, posvetio se plodnoj djelatnosti iskupljenja „milanske djece“, sprovodeći jasno odvajanje između umjetnosti, „najveće snage duhovnog vaspitanja“, te pozorišta, „utjelovljenja taštine i profanosti“. U pismu upućenom svojim saradnicima, koje navodim po sjećanju, izražava se, otprilike, ovako:
„U nastojanju da iskorijenimo korov, Mi smo se, poslavši na lomaču djela bestidnoga sadržaja, pobrinuli da ih iskorijenimo iz sjećanja ljudi te da, zajedno s njima, prognamo i one koji su ta djela stvarali. Ali, očigledno, dok smo mi spavali, đavo je još jednom pokazao svoju lukavost. Jer, koliko dublje u dušu prodire ono što oči vide od onoga što se može pročitati u takvim knjigama! Koliko je teža riječ izgovorena glasom i propraćena odgovarajućim pokretom povrjeđuje duše mladića i djevojaka, nego mrtva riječ štampana u knjizi! Stoga iz naših gradova treba ukloniti pozorišne družine, kao što se to čini sa nepoželjnim dušama.“
Zato je jedino rješenje za krizu nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele da nauče pozorišno umijeće, organizuje velika potjera: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište.
