Piše: Gordan STOJOVIĆ
Dilan, Veder ( Pearl Jam) grunge i rock izvorni patriotizam iz „ I `am a patriot„ je nešto čime sam bio inspirisan kao tinejdžer devedesetih. Svakako, tu je i „Masters of war“, koji vas naprosto razdori iznutra svojom jednostavnošću, onim „što ja mogu uraditi za domovinu“ i to iz perspektive običnog čovjeka. Onog kojeg nije briga za politiku, niti za bilo čije funkcije, onog koji jednostavno voli svoju zemlju i ne pita. Patriotizam oslobođen bilo kakve vezanosti za ličnost, dnevnu politiku, istoriju. Patriotizam isključivo kao osjećaj bezrezervne ljubavi prema svojoj zemlji.
Na potpuno isti način oduvjek sam se divio ljudima koji su zaista spremni da urade sve za ono u što su vjerovali.
Kao dijete čuo sam nekoliko puta kako se u kući priča da je moj đed vratio službenu kuću, negdje na Senjaku ili Dedinju, u nekom od najljepših djelova Beograda. Tražio je đed da mu se dodijeli manji stan jer je smatrao da ne treba da živi u kući, dovoljan mu je bio stan.
Začuđen đedovim postupkom: Moram priznati da sam u mojim ranim dvadesetim, blago rečeno, bio začuđen tim činom, nijesam ga shvatao. Uostalom, mislio sam da je kao i svi drugi, trebalo da zadrži ono što mu pripada. Ipak, đed je uradio drugačije. Za njega je to bio patriotski čin, postupak u skladu sa ideologijom koju je njegovao od rane mladosti. Nije mu bila važna komocija, nije imao kompleksa, nije bio opterećen funkcijama, ni političkim, ni vojnim.
Kada su prošle neke godine, počeo sam da shvatam taj čin i danas mogu reći da sam ponosan na to što je uradio. Posebno kada znam da je đed poticao iz brojne i siromašne porodice iz Martinića. Najviše vojne funkcije u ondašnjoj SFRJ u njemu nijesu probudile "halapljivost" ili bilo kakvu vrstu želje za sticanjem više od onoga što mu je bilo neophodno. On je vjerovao, istinski vjerovao, u sistem za koji se borio prije i tokom Drugog svijetskog rata.
Đedov čin je za mene postao vrhunac patriotizma, kao istinskog vjerovanja u ideale.
Ponekad ono što je za jedne patriotizam, za druge je suludo, iako proističe isključivo iz ljubavi prema komadu zemlje sa kojim se poistovjećujete.
Najuzaludniji od svih ratova: A priča o patriotizmu uvjek me podsjeti na jedan, nama u Crnoj Gori, malo poznati primjer iz Latinske Amerike. Storija je to o čovjeku koji je poveo jedan od "najuzaludnijih” ratova u istoriji čovječanstva. Ipak, i pored mnoštva različitih timačenja i percepcija, ostao je heroj za svoj narod, ali i druge narode današnje Latinske Amerike. I ne samo njih, već i za one protiv kojih je vodio rat.
Radi se o Francisku Solanu Lopezu, drugom predsjedniku Paragvaja, sinu Karlosa Antonia Lopeza, inače prvog paragvajskog predsjednika, koji je, kako bi se izborio za izlazak svoje zemlje na more, izvršio vojni upad na teritoriju Brazila. Htio je da konačno riješi mnoge teritorijalne probleme sa velikim kontinentalnim silama Brazilom i Argentinom i iskoristio angažovanost i pažnju koje je bila u to vrijeme usmjerena prema urugvajskom građanskom ratu.Izvršava vojni upad na teritoriju Brazila, a malo kasnije objavljuje rat i Argentini. U tom trenutku 1865. godine dvije najveće kontinentalne sile
Već 1866. godine Lopez je - i pored žestokog otpora svoje vojske - započeo povlačenje iz Brazila. Godine 1867. sa glavnicom vojske uspio je da se probije i odloži konačan poraz, ostavljajući za sobom u tvrđavi Umajite oko 2000 vojnika. Oni nastavljaju borbu skoro do posljednjeg čovjeka, sve do konačne predaje trećeg avgusta 1868. godine.
Nakon pada Umajite čitav Paragvajski narod, stari, žene, djeca, počinju nevjerovatan otpor. Takav rat se može uporediti jedino, kada govorimo o Crnoj Gori, sa na primjer ratom tadašnjeg podlovćenskog dijela naše zemlje sa Austrougarskom i Turskom u 18 vijeku.
Posebnu hrabrost i patriotizam iskazali su, inače tradicionalno vojnički i hrabar domorodački narod, Guarani, čiji je jezik u Paragvaju i danas ravnopravan u upotrebi sa Kastiljanskim.
Nakon niza okršaja između paragvajske i vojske trojne alijanse, do finalne bitke i konačnog poraza paragvajskih snaga dolazi u borbi kod Cero Cora 1870 godine. Ubrzo je tokom aprila iste godine stradao i sam Lopez.
Borac za prava malih zemalja: Iako poznat po mnogim kontroverzama iz privatnog života, ovaj vojskovođa bio je nesumljivo nadahnut idealima donesenim iz Evrope u kojoj je boravio nekoliko godina, te nošen slavom svojih predaka koji su se izborili za samostalnost Paragvaja od Španije. Lopez je, prije svega, borac za prava „malih zemalja“ i po svim kriterijumima ratovanja pokrenuo je unaprijed izgubljeni rat protiv mnogostruko većih i moćnijih zemalja u kojem je od 1.337 439 predratnih stanovnika, preživjelo svega oko 250 000, a od toga ukupno 28 746 muškaraca.
Zbog toga je Paragvaj jedno vrijeme bio poznat kao zemlja žena i zemlja gdje su nakon razarajućeg rata trojne alijanske uglavnom emigrirali muškarci.
Upravo ti novi emigranti, koji su u Paragvaj stigli nakon velikog rata i povlačenja okupacionih snaga, dali su novu snagu i impuls ovom gotovo do temelja ratom uništenom društvu. Čak su nešto kasnije uspjeli da prošire teritoriju.
Brojne su kontroverze oko Lopezovog života i suicidnog rata koji je poveo, oko načina njegove smrti u trenutku kada je ostao potpuno sam, ranjen i opkoljen vojnicima brazilskog generala Kamare. U trenucima dok je pokušavao sam da ih savlada u borbi do smrti, preminuo je držeći u ruci sablju, izgovarajući riječi: Muero con mi patria! – Umirem sa svojom domovinom!
( http://www.sing365.com/music/lyric.nsf/Patriot-lyrics-Pearl-Jam/97EED1E4BB9CEB8B48256D6B00247326 )