I dalje hrabro istražujem sebe

Ne želim da gledam televiziju i čitam novine, jer mi to skreće pažnju sa onog suštinskog: svega lijepog što ovdje postoji. Zaista smo narod koji je veoma kretivan. Jeste da je kriza, ali može se sve ostvariti ako čovjek želi da radi na sebi, a i na drugima.

Ovako opisuje svijet u kome živi i stvara jedna od vanserijski talentovanih umjetnika našeg podneblja. Vjera Nikolić, rođena Nikšićanka, koja skoro dvije decenije živi i stvara u Podgorici, je – slobodno možemo reći – žena sa hiljadu ideja. Bezgraničnu kreativnost koristi kako bi brojnim talenatima stvorila različita djela koja uljepšavaju svakodnevicu; to je, kaže, njen način života.

Uvijek nasmijana; vjerovatno je najozbiljnija kada piše muziku za predstave. U posljednje dvije godine potpisala je onu za predstave Varje Đukić „Post scriptum“, nedavno premijerno izvedena u CNP-u, zatim „Dobro drvo“ Gradskog pozorišta s početka ljeta – u kome pozajmljuje glas naslovnom liku, a tokom 2011. je radila plesnu predstavu „Kad su žene imale krila“ i muzičku predstavu „BB noć“, takođe u nacionalnom teatru. Iako tipski, pa i muzički različitih zahtjeva, svaka od predstava je od nje, kao kompozitora, zahtjevala potpuno predavanje.

- Kao što je svakom glumcu svaka uloga karakterno, kreativno različita, tako posmatram i svoj posao. Kad se angažujem za neku predstavu, gledam da je na sve moguće načine istražim, da osjetim cijeli proces stvaranja svih uloga, da potpuno uđemu u predstavu. Mislim da je za to jedni način pratiti sve probe i vidjeti šta se, u stvari, dešava. Proces zahtijeva da se potpuno preselim u tu priču i vrijeme: to je stalni boravak u nekom svijetu koji je poseban, koji se tiče izmišljenog ili vremena koje je nekad postojalo, izmišljenih ili pravih likova – opisuje Nikolić i dodaje da paralelni rad na više polja (ili predstava), može dosta iscrpuljivati, „ali je potpuno izazovno“.

Neodoljivost pozorišne scene: Razlog tome je, dodaje, što „voli ljude i taj proces“, a otkriva nam odakle sklonost ka „daskama koje život znače“:

- Moja baba je bila pozorišna glumica i to je neodoljivo! Pitali smo je da li je angažman u pozorištu zamjena za neki nedostatak izražavanja na filmu - jer kompozitori kod nas nemaju mogućnost da se u njemu okušaju i osjete takav način stvaranja - ali se Nikolić na to ima sasvim drugi ugao posmatranja.

- Film i pozorište se mnogo razlikuju. Prvenstveno u tome što je pozorište živa materija koja se svaki put mijenja, dok je film – iako u najvećem postotku umjetnička tvorevina – nešto što je „statično“ u segmentu onoga što se nudi publici. Promjenjivost, inovacija je jednostarana, dolazi od publike koja posmatra taj film. Pozorište je živo s obije strane: svaki glumac je „nov“; iako izgovara isti tekst, svaki put kada radi predstavu ima novu impresiju, reaguje na publiku. Osim toga što je i individualno nov – jer je publika uvijek nova – postoji nevjerovatna razmjena energije između publike i glumca na sceni, kada je i jedno i drugo „živo“. Zato je, po meni, pozorište kreativnije. Volim film i radila bih za njega muziku, ali pozorište je nevjerovatno izazovno, posebno ako i ja na sceni izvodim muziku.

Uvijek otvoren i budan predavač: Angažman u predstavama je samo jedno od „zanimanja“ kojima se Nikolić bavi. Uz mjesta u različitim sastavima, poput Bande od muzike, Assa voce, ona je profesor klavira u Muzičkoj školi „Vasa Pavić“ u Podgorici, čiji se nekadašnji đaci, kako nerijetko ističu, nje sjećaju na najljepši način. Zahvalna je na tome i dodaje kako je pozorište, pored ostalog, uticalo na njen pedagoški rad.

- To je mnogo značilo za mene. Predavač uvijek mora da bude otvoren i budan, da prenosi ono najbolje od sebe. A što je predavač bogatiji u svom kreativnom radu, to će više prenijeti. Roditelj koji nema životnog iskustva ne može štošta da prenese svom đetetu. Tako i profesor: ako zauvijek ostane u predavanjima, a ništa lično ne radi na polju izvođaštva ili pisanja knjiga, komponovanja ili pojavljivanja u javnosti, nema mnogo toga da ponudi učeniku.

Ona smatra da predavač mora biti bogat kao čovjek, i sve što posjeduje treba da prenese učeniku.

– Ali ne kompletan čovjek, jer to ne možemo biti do kraja života – dodaje ova profesorka klavira.

U savjetima svojim učenicima osvrće se na vrijeme iza sebe: da joj je neko prije deset godina rekao da će se intenzivno baviti kompozicijom, rekla bi mu da je možda malo sulud.

- Međutim, kad se čovjek „baci“ bez straha u neki novi posao, kada osjeća sklonost prema nečemu, onda o sebi otkriva nevjerovatne stvari. I, naravno da tu đecu iz škole podstičem ne samo u muzici, već da se oprobaju u drugim umjetnostima. Jer, ko zna što će sve otkriti... Uvijek treba raditi i otkrivati što se sve može. Svi imamo nebrojeno mnogo talenata, ali su ljudi, prosto, prestrašeni da istražuju sebe. Ubijeđena sam: ako se čovjek bavi jednom vrstom umjetnosti treba da se oproba i u svim ostalim. Ono što nas čini srećnim je upravo to čime treba se bavimo. A mene sve čini srećnom: i bavljenje likovnom umjetnošću, i komponovanje, i sviranje, i predavanje u školi... Iz svakog tog segmenta života puno učim. A onda, hvala Bogu, mogu to da prenesem i đeci.

Iskoristiti sve što se nudi: Uz ove brojne angažamane, šira publika je u posljednjih godinu dana upoznala i kroz TV šoua „Let ka zvijezdama“ na TVCG. U ponedjeljak počinje druga sezona takmičenja i vrata se otvaraju nekim novim, talentovanim mladim ljudima, koji se do sada, možda, nisu iskazali na pravi način. Nikolić ima koju riječ i za one koji tek razmišljaju kako da iskoriste svoje talente u Crnoj Gori.

- Mislim da je najbolje koncentrisati se na svoje najvažnije osobine i talente, pa je možda to i jednostavnije raditi. Znam po sebi... Crna Gora jeste u specifičnom političko-ekonomskom periodu, ali se ne radi o tome, niti o geografskom okruženju, već o individui. Nekada je teže, nekada lakše. Ne može ovo biti Amerika ili Francuska koja izdvaja ubjedljivo najviše sredstava za kulturu! Ja ne gubim vrijeme na razmišljanjima da li bi mi neđe bilo bolje ili gore. Ne radi se o ispoljavanju talenata u nekoj zemlji koja može ili ne može nešto da pruži. Da meni nije dobro, iselila bih se iz ove države i pošla negdje drugo da radim. Ovdje mi je najjednostavnije da radim i u školi, i u pozorištu, da dajem ono što znam i saznam nešto više. I - to je izazov! Moj zadatak je da ođe učinim što više mogu, da radim sa đecom, da iskoristim sve moguće izazove koji mi se nude. Čovjek treba da iskoristi sve, a ne da bježi od toga. Stvar je individualne želje koliko neko želi da se oproba.

A za nju - ne postoji opravdanje za propuštenu priliku.

Sve je to povezano: Ona u ispoljavanju kreativnosti, zato, koristi sve što je okružuje - prostor, vrijeme, ljude, svoje talente. Oprobala se i u likovnoj umjetnosti: mnogi pamte otvaranje Mjeseca poštovanja džeza u aprilu 2010. godine, kada je pjevala i bila manekenta za vlastitu kreaciju – haljinu od ploča. Iza nje su dvije samostalne izložbe u nekonvencionalnom prostoru podgoričkog Blues bara. Takođe, tokom 2011. i 2012. njeni radovi su bili dio postavki na kolektivnim izložbama u istom lokalu, kao i kafeu Nero.

- Stalno imam potrebu da nešto stvaram i da se od jedne umjetnosti odmaram drugom. Kada pišem aranžmane, to je gotovo isto kao kada vezem, šniram perle, nešto crtam. Jedno se manifestuje kroz zvuk, a drugo vizuelno, na dodir. I sve je povezano! Nakon dugog bavljenja muzikom, imam potrebu da uđem u nešto drugo. Sad sam crtala stolice u kući i svom kabinetu, u školi – nabraja neumorna kreativka.

A kada je riječ o djelima vizuelne umjetnosti, njeni radovi su sasvim prepoznatljivi. O drugoj izložbi, otvorenu 8. marta 2012. u Blues baru, kaže:

- Tematski je bila vezana za reciklirane materijale. A, pošto sam žena – to je, ujedno, bila oda ženskim grudima i svim aspektima žene. Tako sam od poklopaca od konzervi, lomljenog stakla, kafe... svega što sam našla, napravila brushaltere tako da izgledaju kao ženske grudi.

Nikolić nam otkriva i jedan od njenih narednih projekata. U njega je pretočila želju da se u Crnoj Gori očuva – i životna sredina i tradicija.

- Neke crnogorske teme, koje su po svojoj prirodi dosta kratke, uradiću na klasični i džez način. Tako ću mlađoj publici, a i širem auditorijumu, da prezentujem tradicionalnu muziku, koja se može itekako iskoristiti: može da živi i na klasičan i na džez način. Takođe, pet umjetnica – tri klaviristkinje i dvije flautistkinje – među kojima sam i ja, predstaviće te kompozicije obučene u haljine od recikliranog materijala. Jer, i od smeća se mogu napraviti haljine, skulpture i još mnogo toga.

Time, dodaje, želi da pokaže koliko je Crna Gora bogata. - Pravi crnogorski brend nisu ni pršuta, ni njeguški sir, niti bilo što slično, već ljudi koji su nevjerovatni, što se i pokazalo kroz istoriju.

Čega su se sve dosjetili! Tako mali, a zapravo tako jaki, imamo ono za što naš narod kaže da je „prč“. Što god se dešava oko nas, mi i dalje imamo smisao za humor, vjeru u život i pozitivan stav, vedrinu.

A Vjera Nikolić je oduvijek jedna od takvih. Objašnjava kako „ne želi da gleda televiziju i čita novine, jer joj to skreće pažnju sa onog suštinskog: svega lijepog što ovdje postoji“.

- Zaista smo jedan narod koji je veoma kretivan. Jeste da je kriza, ali može se sve ostvariti, ako čovjek želi da radi na sebi, a i na drugima.

Uvijek se snađem, uvijek mi nekako dođe sve što mi treba. Volim sve čime se bavim, sve načine kojima se umjetnički izražavam. Vidim da to ljude dotiče, da ostavlja pozitivan utisak. I mislim da se mnogi raduju kada vide da neko uspije da realizuje i pokaže ono što je zamislio, a to se može i sa malo sredstava. Zato imam hrabrosti i vjere u ono što radim – zaključuje ovaj umjetnik sa puno talenata bezbroj različtih ideja.

Kristina JERKOV