Događaji u proteklih petnaestak dana pokazuje da protivnici ovog zakona, kada je o političkom mišljenju riječ, i dalje žive u devedesetim godinama XX vijeka.
Svjedočili smo da se istorija i dalje dominantno doživljava kao patriotska disciplina u kojoj je zbog „višeg cilja“ dozvoljeno krivotvorenje istorijskih činjenica ili njihovo stavljanje u pogrešan kontekst. Napokon, pokazalo se da zalihe šovinizma i fašizma nijesu iscrpljene i da će još dosta napora i vremena trebati da ove pojave postanu znak mentalnog poremećaja, a ne političkog uvjerenja.
VEĆ VIĐENE SCENE
Počelo je kao u dokumentarnim filmovima o događajima iz 90-ih. Sa skupštinske govornice jedan od lidera opozicije pozivao je ratne drugove da otkopavaju oružje i da se spremaju za odlučujuću bitku. Uslijedile su organizovane akcije blokade puteva, medijski spinovi o napadu policije na sveštenike i na kraju performans u Skupštini Crne Gore, koji je pokazao da se granice dna iznova mogu pomijerati.
Predstavnici „tradicionalne Crne Gore“ i njihovi saveznici koji vole da se deklarišu kao predstavnci „evropskih i demokratskih snaga“, brzo su zaboravili Brisel. Svi zajedno našli su se na barikadama, kao i njihovi politički idoli od prije tri decenije. Navodni spontani skupovi, retorika i ikonografija uz tradicionalno paljenje (ovoga puta crnogorske zastave u Beogradu), jasno je pokazala da su se većina političkih aktera vratila na fabrička podešavanja iz 90-ih.
ZAKON KOJI NIKO NIJE ČITAO
U osnovi sukoba bio je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je pravni dokument neophodan savremenom crnogorskom društvu. Tim dokumentom, država Crna Gora potvrđuje ono što piše u Ustavu: da država garantuje jednaka prava svim vjerskim zajednicama. Izgleda da je u tome bio najveći problem, pošto su neke vjerske zajednice željele da budu „malo više jednake“.
Priče o otimanju imovine, uskraćivanju prava na slobodu vjeroispovijesti i progonu, samo su bacanje prašine u oči i bježanje od odgovora na ključno pitanje: zašto Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne prihvata, da se kao tradicionalna vjerska zajednica, registruje u okvirima međunarodno priznate države Crne Gore?
Svi manastiri i hramovi i nakon usvajanja Zakona ostaće na istom mjestu. U njima će i dalje biti vjernici sa svojim duhovnicima. Sporne članove zakona ocjenjivaće Ustavni sud Crne Gore ili Evropski sud za ljudska prava. Zbog toga je od suštinske važnosti da Mitropolija crnogorsko-primorska i druge eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori objasne razlog zašto ne žele da prihvate pravni okvir crnogorske države. Odgovor na ovo pitanje predstavlja suštinu spora, početak i kraj svakog dogovora!
NE/MIJEŠANJE SRBIJE
Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i u Srbiji je otvorilo prostor za političke performanse, prevashodno desničarskih snaga u opoziciji, koje su vidjele priliku da Vučiću pokažu ko je veći patriota.
Iako je predsjednik Srbije prvih nekoliko dana pokušavao da smiruje situaciju, čim je uvidio značaj ovog pitanja za njegov politički rejting, brzo se vratio na „fabrička podešavanja“ iz 90-ih.
I on je pričao o „otimanju svetinja“. Vrlo brzo, skoro kompletna politička, medijska i intelektualna javnost Srbije bila je jedinstvena u vezi sa dešavanjima u Crnoj Gori, a najveći „biser“ bila je izjava šefa srpske diplomatije o lojalnim i nelojalnim srbijanskim Crnogorcima.
Veoma važna stvar u cijeloj priči je i zvanično aktiviranje Vučićevih političkih saradnika iz Crne Gore. Situacija sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ogolila je ono što se već naziralo proteklih godina. Aleksandar Vučić kao i na Kosovu, i u Crnoj Gori će imati svoju Srpsku listu. Dovoljno je pratiti apsolutnu ujednačenost političkih stavova, izbor tema, način njihove analize, uz učestala gostovanja na beogradskim televizijama, da razumijemo da su mjesta u prvom redu već zauzeli DF, SNP i Ujedinjena Crna Gora, ali da taj spisak sigurno nije konačan.
KREATIVNO TUMAČENJE ISTORIJE
U cijeloj priči još jednom su se proslavili istoričari/patriote, koji su „naučnom argumentacijom“ pokušali da objasne crnogorskoj i srpskoj javnosti kako je na djelu falsifikovanje istorije i istraga predaka. I u ovoj situaciji jasno su pokazali da ni u jednom dijelu nijesu odstupili od ideja koje prema Crnoj Gori realizuju od sredine 60-ih.
Njihovo kreativno tumačenje istine i nepoznavanje elementarnih istorijskih procesa kroz koje je prošlo crnogorsko društvu u 19. i 20. vijeku, potpuno ih isključuje iz ozbiljne akademske rasprave.
Tragičan primjer nerazumijevanja Crne Gore je i Apel, koji je osim značajnih srpskih intelektualaca potpisalo još 10.000 ljudi. U ovom dokumentu, kojim pokušavaju da ukažu na „anticivilizacijsku praksu crnogorskih vlasti“, pozivaju se na dva istorijska izvora koji navodno potvrđuju njihovu tezu da u Crnogorska pravoslavna crkva nikada nije postojala. Problem je u tome što se pozivaju na dokumente koji na najbolji način demantuju njihovu istinu i način na koji je oni tumače.
U djelu u kome osporavaju autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve navode da: „sva dostupna istorijska građa nepobitno dokazuje da se radi o jednoj od episkopija srpske pravoslavne Pećke patrijaršije“.
Teško je povjerovati da neko ko se makar malo ozbiljnije bavi ovom temom nije upoznat sa katalogom autokefalnih pravoslavnih crkava iz 1855. godine koji je izdala Vaseljenska patrijaršija, ili sa nizom sličnih istorijskih izvora koji potvrđuju samostalnost pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Ali čak i to da nije tačno, ključni dokument kojim je uspostavljena Srpska pravoslavna crkva-tomos Vaseljenske patrijaršije, upravo govori o autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. U tomosu Vaseljenskog patrijarha Meletija IV i Sv. Sinoda pojedinačno se nabraja 11 mitropolija i tri episkopije koje ulaze u sastav novosnovane Srpske pravoslavne crkve. Među njima nema crnogorske, kako to sugerišu ovi borci za „istorijsku istinu“, jer se u tomosu Vaseljenske patrijašije govori se o Autokefalnoj Pravoslavnoj Crkvi Crnogorskoj.
Teško je kreativno tumačiti ovakve istorijske izvore, ali to autorima pamfleta očigledno ne smeta pošto već u narednoj rečenici serviraju novi istorijski falsifikat. Autori teksta navode da je: „Sveti sinod Pravoslavne crkve u Crnoj Gori 29. dec. 1918. na Cetinju doneo jednoglasnu odluku da se Pravoslavna crkva u Crnoj Gori ujedini sa pravoslavnom crkvom u Srbiji“. Već sama konstrukcija rečenice ukazuje na nelogičnost, jer otkud Sveti sinod, Ustav i druge nadležnosti jednoj „episkopiji srpske pravoslavne Pećke patrijaršije“?Ako bi odsustvo logike u njihovom tomačenju mogli razumijeti kao nenamjeran previd, kako onda nazvati njihov pokušaj da potpuno dekontekstualizuju važno pitanje sastava Svetog sinoda. Zbog toga autori pamfleta moraju objasniti šta po njima znači formulacija: „Sveti sinod je jednoglasno donio odluku“. Kada bi poznavali elementarne stvari iz ove oblasti, znali bi da je Sveti sinod Crnogorske pravoslavne crkve brojao sedam članova od kojih su za pomenutu odluku glasala samo dva člana.
Prema tome odluka na koju se pozivaju „borci za istorijsku istinu“ nikako ne može biti argument za njihovu tezu. Naprotiv, ona potpuno dekonstruiše svaku njihovu tvrdnju, pošto Sinod na koji se pozivaju niti je imao kvorum za odlučivanje niti je imao nadležnost da odlučuje o stvarima na koje se poziva. Prosto je nevjerovatno da 150 godina nakon Ilariona Ruvarca, pojedinci koji se nazivaju istoričari, ne mogu da razumiju da istorija nije patriotska, vaspitna disciplina, već nauka sa jasno utvrđenim principima i metodama rada.
EPILOG
Zakon je usvojen i njegova primjena već je počela. Veoma značajno za dalji tog procesa biće činjenica da je Mitropolija crnogorsko-primorska pokazala visok stepen razumijevanja situacije i da je svojim ponašanjem, nakon početne konfrontacije, dala znake da želi da bude partner države u rješavanju ovog pitanja.
Vrijeme će pokazati da su sve priče kojima su podizane tenzije bile isključivo u funkciji homogenizacije vjernika i da sigurno nikome u ovoj državi nije namjera da iz hramova istjeruje vjernike i njihove duhovnike. Te okolnosti, uz pretpostavku da SPC prihvati pravni i državni okvir savremene crnogorske države, otvoriće prostor za potpisivanje ugovora sa ovom vjerskom zajednicom čime bi bila rješena i sva tehnička pitanja koja se danas percipiraju kao pokušaj prevaspitanja SPC u Crnoj Gori. Iako je izazvao brojne kontroverze, ovaj Zakon će bez sumnje biti koristan za sve demokratske i emancipatorske procese u Crnoj Gori. (Autor je istoričar)
