Pratim ovih dana šta se dešava u Nikšiću, sa kojim spletom okolnosti imam mnogo veze, pa me situacija podsjeti opet na moje Cetinje, đe takođe „niko nije očekivao“ da se 1986. godine dogodi poplava, jer je, valjda, bilo pristojno da se prvo najavi, kao što vjerovatno ni danas nikome ne pada na pamet da u nikšićkom kraškom polju može da se otvori „sifon“ i po sistemu spojenih sudova, pod pritiskom, „prelije“ iz akumulacija ili pećina koje ne mogu da „popiju“ ovaj kijamet kiše, neđe „na drugu stranu“, đe do sad nije.
Baš onako kako se vidi na nekim TV snimcima, da voda „vri“ na sred nečijeg imanja ili kuće.
HIDROREGULACIJA CETINJA
Cetinje su mnogi takođe sistematski „sređivali“, pa i po pitanju hidroregulacije. Nekad je to umjelo da bude sa smislom, a kasnije više u skladu sa željama i raznim ciljevima, da bi nakon takvog jednog „poduhvata“ i „dobrih želja“ dobili „hepening“ sličan onom kojem smo ovih dana svjedoci u Nikšiću, sa čunovima i čamcima kao prevoznim sredstvom.
Bilo je i galebova, koji su pobrkali Donje polje za rukavac Skadarskog jezera, a i drugih jezerskih ptica. Međutim, i dalje smo „roviti“ po tom pitanju, jer svaki put kad krenu cetinjski „monsuni“ ili naglo otapanje snijega zbog južine, ulice nam postaju riječni tokovi i onda kreće „prpa“, bez obzira na naknadno urađeni „preliv“, koji bi trebalo da nas oslobodi duse.
U svakom slučaju, možemo reći da su nakon mnogo pokušaja ipak uspjeli da Cetinje definitivno i na svaki način „doćeraju“, do mjere koja je jednostavno neopisiva.
Isprva je svaka estetsko-funkcionalna intervencija bila iznuđena i prilično težak zadatak, zbog krajnje urbane aproksimativnosti i arhitektonske relativnosti naše slavne prijestonice, koja je oko 1860., kada je, prema stranim izvorima, svijetli knjaz Nikola stupio na vlast i nešto kasnije od „Zbora“ dobio samo skromnih 80.000 cekina godišnje „plate“, jer nije volio da prećeruje, imala tek nekoliko stotina stanovnika i nekih tridesetak kuća, uglavnom ekoloških poslamuša i onih pokrivenih „luksuznom“ ćeramidom.
GRAVIRA
To lijepo ilustruje i rijetka fotografija, koju je po svoj prilici snimio Pietro Marubi, slavni Italijan, koji se desetak godina prije toga bio doselio u Skadar. Radio je za razne novinske kuće, zahvaljujući čemu su po ondašnjoj Evropi objavljivane gravire, kao prvi egzaktni prikazi Cetinja, rađeni na osnovu njegovih fotografija.
Ali i takva kakva je bila, mala, a nama vazda draga polumilenijumska Prijestonica, sa izrupetanom ulicom i čudnim stanovnicima, koje je prvi gradonačelnik okarakterisao na način koji ja ne bih citirao, još zakinuta za infrastrukturu, ostavljala je „dubok“ utisak na rijetke posjetioce iz inostranstva, čija se iskustva, u vezi sa boravkom, ali i sa „nezaboravnim“ putešestvijem do nje, koje je obično počinjalo od Kotora i bilo smatrano za „egzotičnu neizvjesnost“, mogu još uvijek bez problema pronaći u onovremenim publikacijama.
GRADNJA DVORA
A onda je krenulo baš žestokim tempom, sa velikim željama i još većim planovima za „svijetlu budućnost“.
Prva veća građevina poslije Manastira i Biljarde bio je novi „dvor“, podizan u dvije faze - do 1871. sagrađen je centralni dio od prilično običnih krša, ili, kako bi ovamo popularno rekli „bubulja“, povezanih malterom, kakvi su snimljeni prilikom jedne od rekonstrukcija fasade (na snimku ispod lijevo), da bi 1871. bila dograđena „krila“, dijelom od preostalog profiliranog tesanika sa starog manastira Crnojevića (desno).
Plato manastira sa starim temeljima i grobljem je nakon toga temeljito zaravnjen i nivelisan, da bi na njemu u dva navrata bila građena nova dvorska crkva. Kažem dva puta, jer je prva varijanta, bez kupole, zbog poremećene statike imala namjeru da se „prospe“, pa su je zbog takvih tendencija rastavili, da bi naknadno, od istog materjala sagradili ono što danas imamo kao „crkvu na Ćipuru“.
Tako je u temelje novog dvora ugrađen dio stare „tradicije“ Crnojevića, jer se mudri knjaz očigledno „temeljito“ bavio sjećanjem na slavne prethodnike, bez čije čvrste istorijske osnove bi mu kuća sigurno pala. Makar ideološko-politički, ali i poetski gledano. A umio je u svojem nadahnutom pjesničkom opusu da ode i mnogo dalje od Crnojevića, sve do onamo-namo, da bi za njim neminovno krenuli i drugi.
"SPAŠAVANJE" KONAKA
I upravo ti drugi, poučeni svijetlim primjerom, pošli su njegovim stopama, pa su „spasili što se spasiti moglo“ od konaka Crnojevića na Ivanovim koritima, ugrađujući tesanik u kuće i pojate, isto radi nesebičnog očuvanja tradicije, ali i da im se ne bi prigovaralo zbog nereda, tako da je teren na kojem se konak nalazio danas definitivno čist i priveden ekološkoj namjeni. U tom periodu nestalo je i opjevano lovćensko gumno.
U temelje dvora dospjelo je još nešto, mada se ne zna tačno kad, viđeno tokom sanacije zgrade poslije zemljotresa 1979. Ima još živih svjedoka, s kojima sam baš skoro o tome razgovarao, koji pamte kada su u jednom od podrumskih zidova zatečeni „podstanari“.
Pri tome ne mislim na one, koji su decenijama čamili u karivolici ispod dvorišnih stepenica. To su, kao što je ranije objašnjeno, bili nezbrinute „komšije“ sa Ćipura, prinudno iseljeni tokom arheoloških radova 1986. godine. Ovđe se očigledno radilo o nekima koji su bukvalno ugradili „cijele sebe“ u temelj slavne rezidencije, mada sumnjam da je to bilo na osnovu ličnog izbora i pristanka da u „dvorskoj predstavi“ dobiju ulogu armature. A možda je baš bio falio građevinski materjal, pa oni ostali da „pridržavaju“ ...
DOMETI VLADARSKIH INICIJATIVA
Međutim, bili bismo krajnje nepravedni ako bismo pričali samo o „improvizacijama“, a da ne pomenemo nesumnjive domete na nivou vladarskih inicijativa, koje su unijele smisao u urbanistički razvoj prijestonice. Isto tako, mnogo šta je planirano, pa nikada nije izgrađeno, kao „Prospekt Katunske ulice“, današnje Njegoševe, zatim svojevrsni šoping mol po planovima Karla Pola, veličine cijelog Balšića pazara, ili nova gimnazija (ne radi se o postojećoj što liči a kasarnu), muško-ženska mješovita škola, nova saborna crkva, „Gradska kuća“ odnosno zgrada opštine, takozvana „ruska crkva“ u blizini Ruskog poslanstva, botanička bašta, hipodrom...
Međutim, za 40 godina, to jest od 1860. do 1900., zahvaljujući ljudima koji su znali da promišljaju stvari, Cetinje je potpuno promijernilo fizionomiju, pa je dobilo „staru i novu varoš“, građene prema novim propisima, ali i niz drugih zdanja i „evropskih“ objekata, kao što su strana poslanstava ili ne malobrojni teniski tereni. Spisak je dug.
Došlo je i do korisne „demografske transfuzije“, pa je umjesto onih koje je kritikovao prvi gradonačelnik, doselio i veliki broj izvanjaca i zanatlija, kojih „tradicionalno“ nije bilo, da bi popravili lokalnu „krvnu sliku“.
Uloženo je u školstvo, udareni su temelji prvom Državnom muzeju i Biblioteci, formiran je garnizon u Vojnom stanu, a urađeno je mnogo i na infrastrukturi, kao što je prvi gradski vodovod, koji je trebalo da potpuno potisne stare bunare. Do 1910. stigla je i prva dizel električna centrala, mada je još koncem 19. vijeka planirana hidroelektrana na Rijeci Crnojevića.
GRADNJA I RAZGRADNJA
Gradilo se, ali i sistematski razgrađivalo. Formirani su i kultivisani kvartovi, neki „uokvireni“ zidovima i kapijama, koje danas postoje samo oko Biljarde. Jedan takav, sa zgradom bivšeg crnogorskog Senata, nalazio se ispred samog Dvora, ali je nekome između dva rata palo na pamet da ga „pomete“ zajedno sa Senatom, radi podizanja spomenika kralju Aleksandru.
Izgrađena je i funkcionalna atmosferska kanalizacija, odnosno sistem tunela „kroz koje se moglo hodati“. Ispod grada su povezivali više prirodnih ponora sa poznatim cetinjskim „kunetama“, koje su imale i određenu kubikažu, pa kad padne čak i najveća kiša, sav vodeni talog, koliki god da je, raspršio bi se trenutno bez problema. Tako je riješeno i stalno plavljenje Donjeg polja, sve dok nijesu stigli „pametniji“ i pomenute 1985-6. godine, ne pominjale se, duž Njegoševe i Bajove ulice, sa kojih sad gule asfalt, napravili dubok prokop, širok nekoliko metara, kojeg su betonirali i pretvorili u „savremenu kasetu“ za kablove, ali i cjelokupnu amosfersku kanalizaciju usmjerenu ka jednom od dva preostala ponora, onome u Donjem polju.
PONOR
Inače, donjopoljski „ponor“ je istorijsko mjesto, koje se pominje u Gorskom vijencu. Bez zezanja. Vidi se dobro i na satelitskim snimcima, a pogotovo ljeti odatle se emaniraju nezaboravni „mirisi“, od kojih mi sa kućama „na pjenu od ponora“ postajemo „emotivni“, pa nam često „idu suze na oči“.
Ko umije da vidi lijepe stvari u nakaradi, viđeće pogotovo sa magistrale, da ponor ponekad umije da podsjeća na „enformel“, u dominantno zeleno-oker tonalitetu, čime dobija određenu „umjetničku notu“, da se tako izrazim. Takođe ima i turistički potencijal, pa bih predložio da TO iskoristi šansu za organizovanje raftinga niz „ponorske kaskade“, odnosno kanal koji vodi ka ponoru. Ako mogu oni na „suzi Evrope“, možemo i mi „što nam suze idu“.
Dakle, da se vratimo malo nazad, da bi nastavili naprijed. Stari sistem atmosferske kanalizacije je „poginuo“, jer su ga presjekli i učinili neupotrebljivim. A kako je bio građen „svod“ kanala, koji je bio povezan sa ponorom u Vladičinoj bašti, vidi se na snimku pravljenom tokom izgradnje podvožnjaka kod Biljarde. Inače, Vladičina bašta umije takođe samoinicijativno da poplavi, tako da podvožnjak dobije funkciju idealnog pristaništa.
NEOČEKIVANO OTAPANJE SNIJEGA
Izgleda da je 1986. prekinuto mnogo šta, tako da su u februaru iste godine nakon „neočekivanog“ otapanja snijega, podzemne vode krenule ka površini. Cetinjska pećina, u koju imaju namjeru da smjeste Filermosu, jer „fizibiliti studija“ kaže da bi to bilo zdravo za nju i mnogobrojne hodočasnike, izgledala je kao hidro-centrala, iz koje je satima kuljalo više od, kako se navodi u nekim izvještajima, 20 kubnih metara u sekundi. Za kratko vrijeme nastao je „kanjon“, koji se dobro vidi na ondašnjim fotografijama s lica mjesta. Buk je bio toliko jak da je prevrtao bagere i kamione pune pijeska, kojima su pokušavali da „zapuše“ stihiju.
U to vrijeme sam sa kolegama cijelu noć bez uspjeha ispumpavao vodu iz muzejskog depoa u atrijumu Vladinog doma, koji se pretvorio u bazen, dok mi je kuća u Donjem polju, kao mnoge počela da liči na „potopljeni brod“. Ja se, opet, ne mogu žalit, jer su neke kuće iz komšiluka podsjećale na „podmornice“, sa kominima kao „periskopima“.
Pristan sa „plažom“ je bio neđe na pola gradskog parka, a kad se nakon više dana sve „razmaklo“, došla je i komisija iz moje matične firme, da me dirljivo upita za zdravlje i „što ne dolazim na posao“? Dobio sam „razumijevanje“ kao pomoć, ali nijesam imao vremena da se adekvatno zahvalim, jer sam morao da izbacim kuću iz kuće, kao što će morati i moji dragi Nikšićani.
ULJEPŠAVANJE
Uljepšavanje Cetinja je trajalo mnogo godina. Ali, desila se i specifična poplava iz „godine koja je počela januarom“, nakon čega je stvarno teško pobrojati sve uspjehe, od praznih hala „Oboda“, do „straduna“, kojeg stalno popločavaju, za zimske i ljetnje potrebe, a nepažljivi se nerijetko popere na nos. Naravno, isključivo svojom krivicom, jer ne paze kuda gaze.
Cetinjska opština je otada i na uspješnoj demografskoj dijeti, jer je između dva zadnja popisa „smršala“ za nekih 7000 duša, pa je sa nekadašnjih suvišnih 23.000 došla na podnošljivih 16.000 i nešto, ali, ako se baš hoće, može se postići i „bolji“ rezultat.
I tako, stigli smo i do „ekološkog“ projeka „Beautiful Cetinje“, čiji je glavni problem smanjenje emisije ugljenika. Međutim, njime je obuhvaćeno i farbanje fasada, zatim „deset nezaposlenih osoba sa Cetinja obučeno za energetski efikasnu rekonstrukciju”, što god to značilo, kao i „projekat urbanog unapređenja i procjene brda Vrtijeljka”, što god i to značilo, jer je inače poznat urbanistički potencijal mjesta pogibije Baja Pivljanina, pogotovo ono ispod njega, o čemu je već s moje strane bilo riječi.
Međutim, glavni kuriozitet po meni predstavlja „tehnički plan za dva parka u centralnom dijelu grada”, prema kojem, ako se realizuje, treba posjeći veliki dio postojećih kolosa, jer su „stari“, navodno bolesni ili vizuelno neodgovarajući, a zasaditi novo gotovo drveće, poput „italijanskog brijesta“, koji je svojevremeno „svečano otvoren“ kod Biljarde. Tako mi domoroci živimo u strahu da će nam park postati parking, pod stalnim stresom i u ubjeđenju da je ono „grđe“ ipak bilo sto puta „ljepše“.
Moram reći i to da upotreba uvezenica, kao riječ „beautiful“ u određenom kontekstu, budi u meni uznemirujuće asocijacije iz traumatične prošlosti, ne zato što nešto imam protiv engleskog jezika, naprotiv, nego valjda zbog činjenice što je moja generacija, kao ciljna grupa za cjeloživotno ispiranje mozga, morala da o ratovima sve zna, kao i da odrasta uz vesele priče o junačkim pogibijama, logorima i znamenitim ličnostima, kao što su Tito i njegov pas Reks, Đido i Ranković, Marks i Engels, Mirko i Slavko...
Objasniću o čemu se radi, samo vas molim da pogrešno ne shvatite što ću reći i ne mećete u neodgovarajući kontekst, jer ne bih želio da se neko uvrijedi i, ne daj Bože, pogrešno identifikuje sa pričom i njenim akterima. Želim samo u nekoliko rečenica da objasnim zašto mi se ne sviđa korišćenje stranih riječi zbog nekog trenda, a imamo lijepi svoj jezik. Mnogi ne znaju da tako nešto često nenamjerno može odvesti đe ne treba.
ČEŠKO UTVRĐENJE
Dakle, Terezienštat, ili kraće Terezin, malo češko utvrđenje podignuto u XVIII vijeku, služilo je specifičnoj svrsi prije, a pogotovo u vrijeme globalnog performansa, popularno poznatog kao II sjetski rat. Bilo je odavno slavno po „gostoprimstvu“, pogotovo u vrijeme investitora iz Njemačke, koji su mu dali poseban „look“. Eto, i ja sam počeo ... „Gostovale“ su u njemu mnoge poznate ličnosti, još dok je bio pod upravom Austrougara.
Čak je i Gavrilo Princip tu boravio iz čisto principjelnih razloga, nakon poznatog sarajevskog performansa 1914, koji je doživio svjetsku popularnost. Ali, kao što rekoh, kasniji investitori bili su neprevaziđeni u promišljanju masovnih turističkih sadržaja za brojnu jevrejsku klijentelu, do mjere da od „oduševljenja“ nikada više ne bi otišla. Zato je angažovan velik broj „stručnjaka“, koji su uspješno izveli projekat zvani „verschönerung“ ili, ono što je aglo-saksonska istoriografija zabilježila kao „beautification“, odnosno „uljepšavanje“ pomenute urbane cjeline, što je postalo i jedna vrsta sinonima za ovu vrstu „marketinga“. U ukupnu ponudu je uveden i SPA centar za drage goste, koji bi se tokom tretmana naprosto „topili“ od „zadovoljstva“, a obezbijeđen je i 24. časovni SS-TV servis (SS-totenkopf verbände), sa dijetalnim tretmanom čiji je nezaboravni brend-znak izveden u vidu idealno mršavog i nasmijanog ljudskog anfasa. Sve je bilo tako „beautiful“ da je „klijenteli“ definitivno „uzimalo dah“, a čak ni predstavnici međunarodnog Crvenog krsta, kada su tamo došli, nijesu mogli da nađu primjedbu na sveukupan ugođaj. A ko može biti objektivniji od međunarodne zajednice? Bio je to trend iz četrdesetih godina XX vijeka, koji nije ostavljao ravnodušnim nikoga, a ponajmanje one koji su isprobali njegove učinke. Jedno je sigurno: milioni se poslije tretmana nikada više nijesu požalili na bilo što.
Eto, zato ne volim englesku riječ za „ljepotu“ u kontekstu arhitektonsko urbanističkih intervencija. Nadam se da je ova dobronamjerna storija bila poučna, uz savjet da se ubuduće pažljivije biraju nazivi projekata, pogotovo ako vam za tu svrhu stoji čitav maternji jezik, kako god ga zvali.
Sad vam je valjda jasno i zašto bih više volio da nam Cetinje bude opet baš „lijepo“, a malo manje „beautiful“.
