Društvo

Goloruk iz italijanskog tenka zarobio oficira, pope daj još granata!

Oličenje hrabrosti i heroizma naročito pred napadom okupatora moglo se naći u liku popa Sima Popovića. 
Goloruk iz italijanskog tenka zarobio oficira, pope daj još granata!
Luka Đurić
Luka ĐurićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Iako dosljedan pozivu narodnog sveštenika, i ''okovan'' svešteničkom mantijom, Simo Popović je u ratnom periodu zidine crkve i molitve Bogu zamijenio ratnim frontom, žrtvujući se i dokazavši postojanje patriotske svijesti, a svojom krvlju i žrtvom potvrdio rodoljublje. Hrabro je prkosio puščanim cijevima neprijatelja i fašističkog okupatora, i znatno doprinio narodno oslobodilačkoj borbi.

Simo Đurov Popović je ponikao i odrastao u Kučima, vaspitan na vrelu tradicionalnih legendi. O ranijem životu ovog heroja narodnooslobodilačkog rata nema previše informacija ali je kroz svoj životni put zaslužio titulu narodnog sveštenika parohije na Medunu.

Zidine crkve zamijenio prvom linijom vatre: Oni koji se i danas sjećaju njegovog lika za Popovića kažu da je imao veliko ljudsko srce, da je bio oličenje pravog poštenog čovjeka bez mane i straha, uvijek spremnog da svoj život položi za slobodarske ideje crnogorskog naroda.

Iako je bio pop, Simo Popović nije bježao od prve linije vatre. Njegov ratnički put ga je doveo na skadarsko ratište. U tom kratkom aprilskom ratu, Popović stiže kao dobrovoljac iz Kuča a našao se na položaju Trideset osmog pješadijskog puka, na mjestu najvećeg neprijateljskog udara.

Za sobom, u zavičajnom Medunu ostavlja stare roditelje, ženu i petoro male djece.  Iako su ga drugovi preklinjali da ne bude učesnik borbi i da se vrati kući, Popović je odbijao da to učini. Pobjeda i oslobođenje mu je bio primarni cilj, ma kakvu cijenu morao da plati.

Dan D: 14. aprila nailazi snažan nalet aviona. Počinje grmljavina artiljerijske kanonade. Neprijatelj napada istovremeno sa svih strateških pozicija. Tenkovi počinju da se probijaju i da paklenom vatrom zasipaju  streljački stroj Trideset osmog pješadijskog puka. Naši ratnici stroja, bespomoćni, goloruku suprostavljeni sa neprobojnim čelikom. Italijanski tenkisti gazili su sve pred sobom, ranjene, mrtve. Za njima je samo ostajala smrt i krv ocrtana u čeličnim tragovima gusjenica. Ipak, nije smjelo da se odstupi. ''Bombe, bacajte bombe'' vikalo se streljačkim strojem. Kao trgnuti, pripadnici stroja dohvatiše se ručnih granata i sudar je bio strahovit. Padale su bombe pred tenkovskim gusjenicama a pojedini borci su i sopstveno tijelo postavljali kako bi pokušali da zadrže tenkove.

Između revije metalnih italijanskih čudovišta i hrabrog stoja naših junaka našao se jedan tenk, iz čije podignute kupole se pojavi italijanski oficir sa foto aparatom.

italijanski-tenkisti

Goloruk zarobio oficira: Italijanski oficir čije se ime u zapisima izgubi je imao plan da sa foto aparatom snimi jezivi prizor ratišta, da na film kamere uvjekovječi mrtva i unakažena tijela, zapaljene tenkove, raznesene ostatke komore topova. Dok je okupator sa uživanjem snimao, kako je do tada mislio pobjednički pohod italijanske vojske, na tenk je skočio pop Simo Popović i snažnom rukom ščepa za vrat oficira. Izvukao ga je iz tenka i vukao ga ka svom streljačkom stroju a u tom procesu se ujedno sa njim i zaklanjao jer nisu mogli pucati na Popovića kako ne bi ugrozili život njihovog oficira.

Zarobljavanje italijanskog oficira koji je vodio tenkovsku kolonu podiglo je moralnu snagu našeg stroja, te još snažnijim zasipanjem bombama tenkovske kolone otjeraše nazad za Skadar.

Pope daj još granata! Kroz ratnu istoriju sveštena lica nisu bila previše poznata po svom požrtvovanju na ratnim frontovima, al ovaj, kako bi mnogi danas okarakterisali, ludački potez popa Sima Popovića donijelo je herojsku pobjedu. Ta pobjeda, je nažalost trajala svega jedan dan jer je već narednog jutra krenula nova kanonada duplo brojnijih italijanskih tenkova. Ljudstvo se munjevito smanjivalo a jedina nada je bila protivtenkovska baterija koja još nije djelovala. U tom okršaju istakao se podoficir Radomir Ivanović koji je preuzevši dužnost ranjenog komandira uputio naredbu da se opali po čelnim tenkovima. Nije naišao na odgovor. Precizna neprijateljska paljba je uništila svu posadu. Ivanović je sam sjeo za top napunio ga i opalio. Prvi tenkovi u liniji su zastali i paljbom zatresli položaj baterije. Ivanović, sam, krenuo je u novu paljbu ali nije imao ko da mu doda granate. Tada se, kao čudom poslan, nađe pop Simo Popović koji hitro iza štita drugog topa dodaje Ivanoviću granate. Zajedno su kada bi se zagrijao top prelazili za sljedeći, ispaljujući bez oklijevanja i straha za sopstvenim životom po neprijateljskim tenkovima.

‘’Daj pope još granata!! Vikao bi Ivanović, a pop bi likovao gledajući kako se iz preciznih topovskih pogodaka uništavaju tenkovi uzvikivao - Bravo junačino!!!... Udri sinko, vazda ti pucala!! Kada se ko zna koja topovska cijev zagrijala, Ivanović nije ni stigao da uzme novu granatu koju bi mu dodao pop Simo, već pade pokošen rafalom iz tenka.

Zbog izdaje zatvoren i mučen, neustrašiv pred strijeljanjem: Pop Simo Popović je bio i među prvim ustaničkim puškama redova partizanskog bataljona ''Marko Miljanov'' sa kojim je odnio nekoliko velikih pobjeda nad Italijanima - Ubalac, Zagreda, Sjeničke stijene. Glas ovog ratnika i junaka se u ulozi delegata slušao i na Ostroškoj skupštini rodoljuba. Riječju i puškom pop Simo Popović je nastavljao oslobodilačku borbu sve do 1942. godine kada je poslije četničke izdaje i bratoubilačkog rata završio u zloglasni zatvor Zabjela gdje je mučen i maltretiran. Godinama se pričalo o Simovom hrabrom držanju i prkošenju isljednicima u zatvoru. Naročito se prepričava njegov odgovor kada ga isljednik, saznavši da je Simo sveštenik upita koje je vjere.

''Svake sam vjere samo vaše nisam! Svaku ću vjeru da primim i za nju ću život da položim ali ću vašu vjeru uvijek da prezirem, jer vi nemate ni vjere ni obrata''.

Godinu kasnije Simo Popović biva prebačem u barski logor. Sredinom 1943. saopštava se spisak logoraša koji će biti strijeljani, među njima našao se i ovaj hrabri medunski svešteni.

Kada su mu htjeli vezati oči, Simo je odbio sa prkosom.

''Junacima se ne vežu oči, razbojnici! Lako je vama pucati na ljude vezane u lance! Ne žalimo što dajemo živote, samo žalimo što ne dočekasmo i vidjesmo vašu zasluženu kaznu i propast vašega carstva! Mi ginemo za čast i slobodu naših naroda, a za to poginuti znači ponovo se roditi!",  odjekivale su riječi Sima Popovića, prije nego što mu metak iz streljačke puške oduze život.

Iako ga mu je ta puška ubrzala zadnji izdisaj, zacrtala ga je u istoriji Crne Gore kao sveštenika, velikog čovjeka, neustrašivog junaka i istaknutog borca narodnooslobodilačkih ratova.

Izvor i  Foto: Istorijski zapisi, Zapisi o Crvenom gradu

Portal Analitika