Nema zvanične statistike: U prethodnoj godini je Centrima za socijalni rad, prema nezvaničnim podacima, 238 žena prijavilo ovu vrstu nasilja. Kako je saopšteno Portalu Analitika, to nije zvanična statistika jer imaju zbirne podatke za fizičko, emocionalno, ekonomsko i seksualno nasilje.
“Moramo napomenutiti da fizičko nasilje često prati i psihičko nasilje”, saopštila je Ana Nikčević, portparolka Ministarstva rada i socijalnog staranje.
Prema posljednjem istraživanju OEBS-a iz marta ove godine, 24 odsto žena u Crnoj Gori trpi psihičko nasilje.
Ćutanje nije zlato: Psihološkinja Radmila Stupar Đurišić objašnjava po čemu se ova vrsta zlostavljanja razlikuje od obične svađe supružnika.
„Ljudi koji se vole mogu po nekim pitanjima da imaju različita mišljenja i nekada u cilju da druga strana uvaži njihovo mišljenje, a odustane od svog znaju raspravu učiniti vebalno agresivnijom. Mogu nekada preći granicu prostojnog ponašanja i upotrijebiti možda i neke rečenice koje mogu uvrijediti, ali iza takve rasprave ne postoji zla ili maliciozna namjera uniženja i poniženja ličnosti osobe sa kojom se svađa. U svađi ravnopravno učestvuju obje osobe, dok je kod nasilja jedna osoba dominantna, to jeste agresivna, a druga potčinjena u razgovoru“, navodi psihološkinja.
Iako nema modrica, niti vidljivih tragova, psihičko nasilje ostavlja dugoročne posljedice na žrtvu. Trpeći nasilje mjesecima ili čak godinama, žena ima iskrivljenu sliku o sebi i prestaje da vjeruje da ima lične kvalitete.
“Žrtva je obično potištena i tužna do faza depresije, tjelesno i kognitivno propada, a i sklona je bolešljivosti, jer nerijetko ima slab apetit i anksiozne poremećaje koji oštećuju rad organa digestivnog trakta. Psihološki, živi u uvjerenju da ništa što radi i priča nema kvalitet i vrijednost. Misli za sebe da služi nekoj svrsi, a da to služenje ne izvršava dovoljno dobro, ali da joj je dopušteno da ipak bude tu jer je partner, bez obzira što je stalno vrijeđa, milosrdan prema njoj i razumije da nema gdje i kod koga da ode, a i voli je pa joj oprašta njenu lošu ličnost i dozvoljava joj da ostane u braku”, ističe Stupar Đurišić.
U ovakvom odnosu je, osim žrtvi teško i nasilniku.
“Njegov lični, interpersonalni problem uglavnom jesu uzrok nasilničkom ponašanju i takvoj osobi je neophodna stručna pomoć. Ćutanje nije zlato kada je u pitanju nasilje,”, ističe ona.
Postoje i ekstremni slučajevi u kojima posljedice psihičkog nasilja imaju fatalan ishod.
“Od žrtve mogu napraviti ubicu. Dugogodišnje ponižavanje u jednom mometu probudi u žrtvi instinkt sličan onom za preživljavanjem i ona u stanju pomućene svijesti oduzme život nasilniku. Sam akt koji je doveo do ubistva može biti svjestan i promišljen, ali ličnost te osobe je usljed vremenski dugog trajanja zlostavljanja bila veoma promijenjena, te se ne može govoriti o osobi koja je u generalnom opisu uravnotežena i u mogućnosti da rasuđuje racionalno”, objašnjava ona.
Male kazne za nasilnike: Psihičko nasilje je najčešće prikriveno i temelji se, kaže teorija, na raznim oblicima verbalne agresije, kojom se kroz kontrolu, prinudu, poniženje, izazivanje straha, manipulaciju narušava, odnosno ugrožava lični integritet.
Crnogorskim Krivičnim zakonikom je regulisano samo nasilje u porodici i navodi se da ovo djelo vrši osoba koja grubim nasiljem narušava tjelesni ili duševni integritet svoje porodice ili porodične zajednice.
„Za osnovni oblik se propisuje novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine, dok se za najteži oblik ovog krivičnog djela, u slučaju nastupanja smrtne posljedice, predviđa kazna zatvora u trajanju od tri do 12 godina“, objašnjava nam advokatica Marija Radulović.
Kako, dakle, psihičko nasilje u porodici nije definisano kao posebno krivično djelo, tako u izvještajima Tužilaštva i Sudskog savjeta se ne mogu naći precizni podaci o tome koliko je nasilnika prijavljeno i koliko ih je osudjeno zbog psihičkog zlostavljanja.
Međutim, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici psihičko nasilje tretira kao prekršaj i propisuje novčanu kaznu od samo 150 eura ili najmanje deset dana zatvora.
„Ovako blagim kaznama se umanjuje važnost društvene opasnosti i psihičkog nasilja. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, propisuje prekršajnu odgovornost člana porodice u situaciji prijetnje napadom, izazivanja opasnosti koja može prouzrokovati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice, verbalnog napada i slično“, ističe advokatica.
Radulović dodaje da je zakonski opis ovog krivičnog djela od 2006.godine izmijenjen čak četiri puta i da je veliki problem i to što je ovu vrstu nasilja teško dokazati.
„Sudu su najčešće na raspolaganju dokazi poput iskaza oštećene, iskazi svjedoka i eventualno psihijatrijsko vještačenje. Treba svakako istaći i da je u ovim slučajevima veoma važno tumačiti standard dokaza sa posebnom opreznošću, kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe. Ovo posebno, jer je neophodno da postoji ravnoteža u procesnim pozicijama i zaštiti prava žrtve sa jedne strane, i zaštite prava okrivljenog od neosnovanog optuženja, sa druge strane“, objašnjava ona.
Žrtve moraju da budu čvrste u odluci napuste nasilnika: Nasilnika je teško prepoznati, jer se najčešće krije iza slike čestitog i mirnog čovjeka, koji ima dobar status u društvu.
“Pažljivo pravljenom i veoma čuvanom slikom ugledne osobe osoba nasilnik osigurava mogućnost da u dugom vremenskom periodu psihički zlostavlja svog partnera. Nerijetko baš nesigurnost i svijest o svojim nekvalitetima koje nasilnik krije od svijeta stvara tenziju od koje se oslobađa kada dođe u sigurnu sredinu svoga doma, gdje svoje frustracije može iskaliti na partnera”, kaže psihološkinja Stupar Đurišić.
Žene kao najčešći razlog ostanka sa osobom koja je psihički zlostavlja, kada prođe zaljubljenost, navode djecu. Međutim, to je samo izgovor.
“Ne želite djeci da priuštite odrastanje uz osobu koja je pod izgovorom da ne može sama trpjela i živjela u uvjerenju da ne vrijedi. Žene tada moraju da se zapitaju da li žele da se djeca poistovjete sa njima slabima i da kada porastu i sama budu slaba”, jasna je psihološkinja.
Naša sagovornica kaže da je žrtvi za izlazak iz nezdravog odnosa potrebna podška prijatelja i porodice, a važno je i da žena nakon što donese odluku da više neće biti u braku sa zlostavljačem, zna da će imati teških trenutaka, emotivnih, možda finansijskih.
OEBS je nedavno objavio istraživanje „Dobrobit i bezbjednost žena“. Podaci su iz 2018. godine, a odnose se na nasilje nad ženama i devojčicama na teritoriji Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije i Kosova, uključujući i Moldaviju i Ukrajinu. Nalazi su, u najmanju ruku, poražavajući, kako za nacionalne institucije, tako i za društvo u cjelini.
Gotovo 70 procenata ili 16 miliona žena sa teritorije pokrivene istraživanjem doživjelo je neki oblik nasilja. Najzastupljeniji vid nasilja nad ženama na Zapadnom Balkanu, ali i šire, jeste psihičko zlostavljanje koje nad njima vrše njihovi partneri.
