Ovim riječima priču o ženskoj emancipaciji na našim prostorima počinje Mirsada Šabotić, dobitnica nagrade „Najžena 21. vijeka“ iz oblasti obrazovanja na prostorima bivše Jugoslavije za 2018 (koju dodjeljuje agencija Airli Nivo sa sjedištem u Beogradu), profesorica crnogorskog, srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji „30. septembar” u Rožajama, književnica, književna kritičarka, supruga i majka četvoro djece.
Mirsada Šabotić je i ambasadorka obrazovanja Crne Gore u Foremost Fondaciji sa sjedištem u Pakistanu, ali i suosnivačica Asocijacije najboljih nastavnika na prostorima bivše Jugoslavije. Bila je nominovana za nagradu Global Teacher Prize 2018, (priznanje za najboljeg nastavnika svijeta).
Za Analitiku, Mirsada se prisjeća da je doživjela da joj učenici postave crveni tepih pri povratku sa bolovanja, da joj na prvoj promociji knjige prisustvuje 800 ljudi, da je njene predstave odgledalo na hiljade ljudi, da je povezala školu i zajednicu, i kroz profesionalne aktivnosti ukazala na probleme u društvu o kojima se ćuti.
- Trebalo je sve ovo da se desi prvi put i to iz srca jedne žene, majke koja pored četvoro djece uspijeva da se izbori u patrijarhalnoj sredini. Poznata izreka da se prvi mačići bacaju, asocira na moju priču. Pokušali su da me „bace”. Davila sam se, ali sam uspijevala da naučim da plivam, a tu snagu mi je davao altruizam, želja da se mijenjam, humanistički stavovi, potreba da društvu ukažem na nehumane pojave koje treba iskorijeniti. Biću neskromna ako kažem da sam to uspjela ne uloživši nijedan cent, ali dajući sebe i svoju ljubav prema čovjeku. I uspjela sam više od bilo kojeg muškarca. Zasigurno znam - da sam muško, sve ovo što sam realizovala dobilo bi mnogo jaču dimenziju – kaže Šabotić.
Životne staze
Mirsada Šabotić rođena je u Peći, gdje je završila osnovnu i srednju školu, nakon čega je u Prištini diplomirala na Filološkom fakultetu.
Radni vijek započela je u OŠ „Aca Marović” u Prištini kao apsolventkinja, da bi kao diplomirana profesorka nastavila rad u rodnom mjestu, u Ekonomskoj školi „Mileva Vuković”. Od 1993. pa do 1995. godine radila je u Gimnaziji „30. septembar” kao profesorica maternjeg jezika, ali je kao tehnološki višak dobila premeštaj u OŠ „25. Maj“. U Gimnaziju „30. septembar“ vratila se 2000, gdje i danas angažovana.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima i državne nagrade Oktoih. Autorka je 25 pozorišnih predstava, zbirke pjesama „Žad”, zbirke dramskih tekstova „Drame”, romana „Majko, zašto?” (dva izdanja), zbirke priča „Nemiri”) i zbirke poetsko-proznih radova „Ajšina suza“. Objavila je brojne recenzije, romansirane biografije poznatih ličnosti, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu.
Patrijarhalni duh još dominira
Ističući da novo vrijeme jeste donijelo izvjesne promjene, sagovornica primjećuje da su međuljudski odnosi u našem društvu i dalje na razini patrijarhalnih. Duh vjekova pretočen je u stereotipe pri čemu su, kako kaže, rodni vidjivi u porodici, široj familiji, na radnom mjestu, u javnom životu...
- U svim ovim sferama snažno je nametnuta ideja o pasivnoj ulozi i podređenom položaju žene kao prirodnom poretku, koji muškarci, ali i žene istrajno promovišu – navodi Šabotić.
Govoreći o društvenim fenomenima u kojima istrajavanje rodnih sterotipa pronalazi utemeljenje, ona primjećuje da sve polazi iz roditeljskog doma, te da roditelji najviše utiču na svijest djece kada je u pitanju rodna ravnopravnost.
- Od trenutka kada ljekar na ultrazvuku uoči da majka nosi dijete muškog pola, pa i kroz njegovo odrastanje, osjeća se privilegovanost muške djece. To je istina, ma koliko ona bila poražavajuća – primjećuje profesorica Šabotić.
Ona navodi i da u razgovoru sa djecom na pitanje da li kod kuće dijele poslove na muške i ženske, 90 odsto njih potvrdno odgovara.
- Mlada djevojka, ma koliko da želi da bude izjednačena sa muškarcima, od malih nogu je naučena da je „žensko“. To će se odražavati na njihovu budućnost i nastavlja se priča podjele poslova na muške i ženske. Zato, ma koju školu završila, jedna mlada žena, kada se uda, biće ono žensko iz djetinjstva i mladosti. To što će negdje biti upošljena kao funkcionerka neće spriječiti činjenicu da se nakon posla dohvati šerpe dok njen suprug dremne, jer je imao naporan dan – slikovito primjećuje Šabotić.
U lavirintu obaveza
Emancipacija na ovim prostorima, kako ističe, uslovila je da se savremena porodična žena našla u lavirintu. Ona je, primjećuje naša sagovornica, težeći ka obrazovanju i zapošljavanju, materijalno pokrila egzistencijalne potrebe, ali je istovremeno nametnula sebi još jednu obavezu.
- Osim što je kuvarica, spremačica, supruga, majka, ona je preuzela još jednu odgovornost - ona i zarađuje. No, to što sada zarađuje ni po koju cijenu nije umanjilo njene aktivnosti u kući, jer porodica i dalje zahtijeva „žensku ruku“ kako od žene koja ne radi, tako i od one koja se poslije 15 sati vrati sa posla. Pitanje je šta je žena dobila takozvanom emancipacijom? Ona je sada u lavirintu, uvijek umorna i nezadovoljna što ne može da pruži porodici, posebno djeci, sve što bi željela – ističe naša sagovornica.
Problem sa ovako zamišljenom emancipacijom je u tome, primjećuje Šabotić, što na ovim prostorima, novo vrijeme sa novom ženom nije donijelo i novog muškarca.
- U većini slučajeva, savremeni muškarci zadržali su onu patrijarhalnu stranu u odnosu prema ženi. Istina je da mladi naraštaji pokušavaju (kažem, pokušavaju), da budu „savremeni“, ali su i dalje razmaženi sinovi koji smatraju da obaveze oko kuće i djece pripadaju samo ženskom rodu - objašnjava Mirsada.
Ističe i da je stav da je žena primarno vezana za kuću i porodicu, odnosno da su to uloge koje je primarno određuju u društvu, i dalje dominantan te da se još zadugo neće promijeniti.
- Jer, pored muškaraca, to i žene promovišu. Čak se i zalažu da se to stanje održi. Uzroci takvih stavova su duboko ukorijenjeni u patrijarhalnom vaspitanju na našim prostorima, a glavna tema partijarhata je žena i njena uloga u zajednici i nepokolebljivi stavovi da je diskriminacija normalna stvar, jer diskriminatori su najbliži srodnici - otac, brat, partner, sin – navodi Šabotić.
Strahovanje za muški ego
Šabotić smatra da je naše društvo - istorijski patrijarhalno, i to ono koje je kroz ratove uspostavilo muški princip kao herojski. Tome ide u prilog, dodaje ona, što se i pored napretka još promoviše gledanje na muškarce kao na heroje iz prošlosti kojima se treba povinovati.
- S obzirom na to da je kod nas moralni kodeks išao u prilog muškarcima, vjekovima je bio utemeljen patološki strah kod muškaraca da će žena, ako se obrazuje i uzdigne, ako daje doprinos van porodice, uništiti muški ego – dodaje Šabotić.
Trnovit put
Danas ostvarena u svim profesionalnim oblastima kojih se latila, Mirsada priča da je njen put do uspjeha bio trnovit i prepun stresa. Kako kaže, ono gdje je lično trebalo da uloži, tu je i uspjela, a gdje joj je bila potrebna pomoć društva, tu nije nalazila razumijevanje.
- Sve vrijeme, a i danas, osjećam Damoklov mač iznad glave. Ne pruža mi se prilika da dam više društvu. Imam osjećaj da je muškarce strah od mog uspjeha i to sam osjetila na sopstvenoj koži. Da li je u pitanju sujeta ili nešto drugo ne znam, ali kako sam više napredovala, osjećala sam kako me pojedini „miniraju“, ne dozvoljavajući mi da se penjem tamo gdje oni mogu da određuju – iskrena je Mirsada. Međutim, to je, kako dodaje, nije sprječavalo, štoviše, dodatno joj je ulivalo snagu da ide dalje i bori se.
Udajom za Hajra Šabotića, prije 26 godina naša sagovornica se doselila u Rožaje, kako kaže, u patrijarhalnu sredinu u kojoj su na svim rukovodećim mjestima bili muškarci. Mali broj žena je, priča Mirsada, radio, a i onima koje su bile upošljene, nije se pružala prilika da iskažu svoje afinitete. Nakon što je počela da radi u školi osnovala je dramsku, literarnu, recitatorsku sekciju, a kasnije i klub filantropa.
- U startu sam naišla na otpor. Tražila sam da izvedem pozorišnu predstavu sa učenicima, ali tadašnji direktor mi to nije dozvolio. Bila sam uporna. Bilo je teško, nijesu shvatili moje namjere da želim da osvijestim mlade ljude. Bila je to borba Davida i Golijata. Radila sam sa učenicima, objavili su 14 književnih djela, posebno sam motivisala djevojčice koje su bile uplašene od činjenice da su dio društva i da su sposobne da stvaraju kao muškarci. Organizovala sam na stotine manifestacija. Kako je vrijeme teklo, osjećala sam da me okolina prihvata, jer sam na neki način pravila obrazovnu i kulturnu revoluciju – priča naša sagovornica.
Kroz objavljivanje autorskih knjiga shvatila je, kaže, da je grad uznapredovao u smislu odupiranja rodnim stereotipima i danas se situacija donekle izmijenila – nekoliko žena u obrazovnim institucijama su na rukovodećim pozicijama. Promjene se jesu desile, ipak kako ističe Mirsada, najsporije se mijenja odnos među supružnicima.
- Muškaraci se ponašaju kao gosti u kući, smatraju da samo zato što su muškarci imaju veća prava u braku. Upravo taj diskriminatorski odnos, ponoviću, kreće od braće, sinova, očeva... jer od njih zavisi status jedne žene. Kada brat shvati da njegova sestra ima ista prava u društvu, zasigurno će stav primijeniti sjutra i prema svojoj kćerki, ženi, koleginici i ženskom rodu uopšte. Takođe, žena treba da bude uporna i istrajna. Moraće da skine mrežu sa očiju muškaraca. Mrežu osjenčenu mišljenjem da je ženski rod predodređen da bude na nižoj skali od muškarca – poručuje Mirsada.
Žene će, ipak, prve u svemir
Mirsada Šabotić je radeći u učionici najveću podršku, ali i inspiraciju pronalazila u svojim učenicima. Sa njima i kroz njih uobličavala je, kaže, svoj prosvetiteljski rad podstičući mlade generacije na kritičko mišljenje i slobodouman doživljaj svijeta i života. Ona je i mentorka na projektu u kome, pod okriljem svemirske agencije NASA, učestvuju učenici rožajske gimnazije, a u okviru koga će kocka od četiri kvadratna centimetra sa pramenovima ofarbane i neofarbane kose krajem ljeta biti poslata u svemir naučnim balonom. Autori očekuju potvrdu hipoteze da će se pramenovi različito ponašati u uslovima svemira. Ideja je zavrijedila pažnju američkog programa „Cubes in Space“ (Kocke u svemiru), a profesorica Šabotić otkriva da su u kocki pramenovi ženske kose.
-Jedan pramen je moj, kao farbane kose, a drugi moje učenice. Eto, ipak su žene te koje će sa ovih prostora prve u svemir. I to sigurno nosi određenu poruku – kaže, uz osmijeh, naša sagovornica.
Velika pobjeda
Njenim dolaskom i javnim angažmanom, Rožaje i njegova javna okupljanja, počela su da dobijaju drugačije obrise. U prostor rezervisan primarno za muškarce sve češće se počela pojavljivati žena koja je okupljala mlade ljude, želeći da im pruži priliku da se na pravi način iskažu i predstave. Vrijeđanja, omalovažavanja, pritisci svih vrsta nijesu je, kaže, sprječavali u tom naumu.
- Prošla sam kroz težak period. Morala sam u jednoj patrijarhalnoj sredini dokazati da ne vrijedim manje od muškaraca. Trebalo je dokazati očevima, sinovima, braći... da sve što rade, treba da rade u prilog ljudskosti i da je svaki diskriminatorski stav nanošenje boli njihovim najdražim ženskim bićima, kćerkama, sestrama, majkama. Bilo je teško.Uspjela sam. Uspjela sam javno da progovorim protiv svih devijacija u društvu – priča Mirsada.
Podrška, potpora, pokretači i snaga bili su joj, kaže, učenici. Projekat „Ženskim pismom protiv selektivnog abortusa“, koji je realizovala i osmislila sa učenicima smatra velikom pobjedom.
- Projekat traje od 2012. godine, kada sam krenula da motivišem mlade djevojke da objavljuju svoje književne radove. Prošle godine sam, u okviru ovog projekta, na trgu organizovala performans „Nijesu me htjeli“. Okupila sam više od 500 ljudi - učenike, njihove roditelje i građane iz svih institucija. Manifestaciju je pratilo više od hiljadu građana. Ovo je bila moja pobjeda jer je performans izmamio i suze. Uspjeli smo da pošaljemo snažnu poruku da je selektivni abortus ubistvo s predumišljajem – navela je naša sagovornica.
Ključ daljeg napretka emancipacije savremene žene, Šabotić prepoznaje u borbi protiv ideologije seksizma, predrasuda i rodnih stereotipa koji su, smatra ona, duboko ukorijenjeni u svim slojevima društva.
- To su sve razlozi zbog kojih su udžbenici puni rodnih stereotipa i predrasuda, zbog kojih nema predsjednica opština, zbog kojih su muškarci na visokim pozicijama, zbog kojih ima malo preduzetnica i zbog kojih se od žena očekuje da se žrtvuju za porodicu i budu dobre majke i domaćice, često na štetu sopstvenog zdravlja i karijere. Neophodno je istrajavati da se postojeće stanje promijeni, jer ovakvo je nepravedno. Bez istinske ravnopravnosti žena i muškaraca nema napretka i društvenog razvoja društva i porodice – poručila je Šabotić.
