Život je lijep!

One su kćerke žena iz XIX vijeka i zato su vaspitavane po starim uzusima. Noseći u sebi nauk od majki, najveći dio svojih života su proživjele u XX vijeku, upoznavši i vidjevši sve što je taj vijek donosio. One su sada stogodišnjakinje ili starije, i ima ih tek petaestak u Crnoj Gori.
Život je lijep!
Portal AnalitikaIzvor

Te dame su već spakovale svoja sjećanja i posložile u male kofere svoje uspomene; oslobođene su od svih nada i svih strahova. Na peronu vremena, one mirno sjede sa svojim prepunim koferčićima i čekaju vozove koji će ih odvesti na posljednje putovanje...

Bez njih nećemo više imati istinske poveznice vjekova koji su prošli i ovog vijeka kojem pripadamo; nećemo imati autentične svjedokinje i učesnice novije crnogorske istorije. Bez njih nećemo znati kako se uistinu odvijao život na ovom prostoru i kako su žene izdržale tu istu istoriju o kojoj neki drugi i mnogo mlađi, pišu i pišu debele knjige...

mileva-tomovic-podgor-crmnica1

 

Predstavljamo vam jednu od tih izuzetnih žena - gospođu Milevu Tomović iz crmničkog sela Podgor. Gospođa Tomović će uskoro proslaviti 103. rođendan, pa je ovaj zapis svojevrsni rođendanski poklon, sa željom da joj kofer ne zatreba godinama još.

Gospođa Mileva Tomović, rođena Strahinja, i danas je "prava k'o strijela", lijepog stasa i povisoka, sa srdačnim osmijehom i vedrim, optimističnim očima. Zbog njenog savršenog vladanja pripovijedanjem i spretne kombinacije arhaičnih i posve modernih izraza, a posebno zbog vještog dočaravanja situacija i događaja o kojima govori, pozavidio bi joj i sasvim pristojan spisatelj. Otuda nije bilo potrebe za novinarskim intervencijama i potpitanjima. Upoznale smo se u kući njene kćerke i razgovarale u jednoj posve privatnoj i prijatnoj atmosferi. Priča je ženski lako krenula.

Mileva Tomović:  Ne znam, bogami, kako sam doživjela ovolike godine?! Niko moj nije živio ovoliko. Znam, piše mi u krštenicu, rođena sam 12. juna 1916. godine, u teško vrijeme. Imala sam dva brata. Bili su mi, obojica, prava braća. Stariji je bio u partizane od početka do kraja rata, Spomenicu imao, a mlađi je otišao nešto kasnije, kad je pristasao. Bio je ranjen, preživio, ali nije dugo potrajao nakon rata.

Kad sam bila mala, otac je bio u Ameriku, radio i zarađivao, slao svega i svačega, dolazio i donosio. A majka mi je bila prava ljepotica. Mnogi su zbog svega toga bili zavidni i ljubomorni. Učinjeli su da se njih dvoje razdvoje, da mi rastemo bez majke. Ona se kasnije preudala, rodila ćerku i brzo umrla. Sa trides' i pet godina.

Otac je plaćao jednu stariju ženu da radi oko nas, da nam ponešto skuva i opere. Bilo je čisto, bogami, uredno. Śećam se, bilo je u kuću svega: jorgana i postelje, odijela i košulja, haljina i cipela... Bilo namještaja, satova, bilo suđa, svega...

A poslije, ka' da je ničije: dođi ovaj, svrati onaj, uđi u kuću rođaka ili komšinica, i svako ponešto ugrabi i odnesi. Brzo postadosmo sirotinja ka' što su i drugi bili. Bio je to težak, siromašan i primitivan život. Selo, nemaština, nikakvih uslova... 

Prosto - nemaš ništa. Imala sam sedam il' osam godina, pa treba da operem nešto. Nema vode kod kuće, no moram da idem na potok, a potok daleko. Pa, nit' mogu odnijet' onaj veš do potoka, nit' ga mogu oprat'. Kako bi'? Premala sam bila, a za to treba snage. Padne mi onaj čaršav na zemlju, pa se još više isprlja. A nikoga da me išta nauči, a kamoli da mi pomogne. Morala sam i da kuvam, da pečem 'ljeb. I sad se śećam kako sam se mučila da ga umijesim.

Dok je bila sa nama, majka me upisala u školu. Škola je za mene bila najveća rados'. A kad je majka otišla, otac mi nije dao da idem. Rekao je:"Jes', pa da pišeš pisma momcima..." Ka' da škola samo zato postoji.

Kad mi je mlađi brat krenuo u školu, ja sam ga učila ono što sam znala, a poslije sam, pošto je on školu nastavio, sve uz njega učila i ja. Da me vaspita, posavjetuje, nauči nešto, nije imao ko.

Zato je moje vaspitanje bilo ovakvo: dođe u kuću poneko, posijedaju, razgovaraju, pričaju o ovome ili onome. Ja slušam, čujem ponešto pametno, pamtim... tako sam učila. I sve što sam naučila u životu i o životu, naučila sam sama. Sve sama! Gledala kako drugi rade, pa probala sama; ne uspijem jednom, probam opet, pa opet, sve dok naučim kako treba.

Sve se pamti

Rasla sam u toj sirotinji i gledala svojim očima što se s narodom dešava. Tada sam naučila da ljudi mogu biti svakakvi. Sad mi se ponekad dešava da pomiješam neke događaje, da se ne mogu śetit' nekog imena ili nečijeg lika, zaboravim. A drugi put se śetim. Ali, nikad ne zaboravljam ko mi je učinio dobro ili mi pomogao, kad god da je to bilo. Znam i ko mi je učinio zlo. Od dobrog čovjeka se možeš nadat' svemu, a od lošega samo lošemu...

Porasla sam u lijepu đevojku - tako su, bar, drugi za mene govorili. (Napomena N.B: pored 100 i kusur godina i danas se vidi da je bila veoma lijepa žena) Mnogo sam radila, mučila se, pa nijesam mogla mislit' o ljepoti. Poslije sam shvatila da je ljepota, bogami, važna - i za muškarca, a kamoli za ženu. Važna je ljepota, važna. Samo - ljepota bez pameti ništa ne valja. Još je grđe bit' lijep, a bez pameti, no bit' ružan. Glupos' se bolje vidi na lijepom licu.

Tren za pamćenje

Već sam bila stasala, a razboljeh se. Skoro godinu sam se mučila sa tim bolovima, ali ka' da mi ništa nije - otac me nije ni tada štedio od rada. Dođe dan da više nijesam mogla nikud, ni da se ispravim, ni da hodam, ni da legnem.

Otac reče: "Ajde, spremi se, idemo na Cetinje." Ja ne mogah, ali morah. Nijesam se ni presvukla, no krenuh onako, u tu haljinu u koju sam bila. Druge nijesam ni imala. Pa za njim na Cetinje, pješke. Nekako stigosmo do bolnice. U dvorište se zatekao doktor - čuveni doktor Vukić - i još jedan mlad momak, sanitet. Oni odma' viđoše da sam jedva živa. Čudili su se kako sam mogla tako do Cetinja.

Ocu rekoše da ide kući, da ja moram ostat', pa me njih dvojica uz one bolničke stepenice gotovo uniješe unutra. Mene sramota od one moje haljine, pa im se izvinjavam, pravdam svoju sirotinju... Ostala sam u bolnicu, bogami i petnaes' dana. Imala sam upalu slijepog crijeva, liječili me, pa operisali... Kad jedan dan onaj sanitet dođe u moju sobu i reče: "Mileva, 'ajde izađi, čeka te neko na kapiju!" Ja se začudih, pitam se ko to može bit', ali izađoh. On pored mene. Odosmo u dvorište, a tamo nema nikoga. Nasmijah se, onako u sebe. Razmislih, pa krenuh nazad. On odma' za mnom, vidi - pogriješio je.

Popesmo se, pomože mi on. I mi da prođemo kroz ona velika vrata u hodnik, on mi sa desne strane, a ja treba tamo da idem, ja njemu s lijeve, a on mora ulijevo... Stadosmo, pogledasmo se. Tren jedan samo. Rekoh onda: "Na koju ćete vi stranu?" On spušti oči, pomjeri se i ja prođoh, odoh u sobu. Taj tren i sad pamtim.

To je bio momak koji mi se svidio. Mnogo. Nije bilo na cijelo Cetinje još jednoga takvoga. Pisao mi je pismo, nađoh ga sjutradan na krevet, a ja ga ne pročitah, jer nijesam znala da je za mene... Nijesam znala da me otac, još kad sam imala četrnaest godina, obećao drugome. Zamisli ti to: obećao me!? Ja ništa znala nijesam!

I bi tako: jedan dan nam u kuću dođoše ljudi s druge strane našeg sela, Podgor je povelik, ja ne znah zašto su tu. Kod ognjišta sam, radim nešto, a otac me zovnu. Dođoh, a oni mene prsten. Eto, tako me otac udade. Dade me Tomovićima, za Joša. Tad sam se zarekla da ocu više nikad neću u kuću kročit', i nijesam!

mileva-tomovic-podgor-crmnica2

 

Škola je najvažnija

Iako nijesam birala muža, vremenom sam ga zavoljela. Lako je zavoljet' dobroga čovjeka. Lijepo smo se slagali Jošo i ja, baš lijepo. Mada, vidio je on dobro kakva sam...

Rodila sam dva sina i dvije ćerke, i ništa mi sinovi nijesu bili miliji od njih dvije! U naše selo je brzo poslije rata imalo struje, radila je škola, bilo je bolje no prije. Tada su sva đeca mogla da se školuju. Milije mi je bilo da mi ćerke završe školu, no sinovi. To mi je bilo najvažnije. Nikad ocu nijesam oprostila što mi nije dao da idem u školu! I sad bi' ga mrtvoga klela zbog mnogih stvari, ali najviše zbog toga. Za ženu je najvažnije da bude pametna i školovana.

Pitali su me: "Kako vi to možete da školujete svu vašu đecu? Mi ne možemo..." A ja im odgovarala: "Da radite koliko treba, mogli biste!" Muž mi se zaposlio, imao platu, a ja sam se bavila trgovinom. I

šla sam na Vir (Virpazar), tamo potrgujem ponešto, a od kuće sam već spremila ono što sam ja sama proizvodila - najviše crveni luk, a i drugo - natovari sve na magare, pa sa Vira na Cetinje. Bili ljudi što su samo kod mene kupovali. Ja izmjerim tačno koliko traže, pa onda ovako rukama uzmi i pridaj im još, a ne ka' neki. To su oni cijenili, viđeli kakva sam.

Desilo se da jedno vrijeme nijesam odila na pazar. Kad sam opet došla, iznesem robu na tezgu, prodajem, i vidim kako me oni što su kod mene kupovali čudno gledaju. Dođoše. "Što je", pitam? Vele: "Nama je ona žena" - i pokazuju mi jednu koju sam dobro znala - "rekla da si ti umrla!" "E, evo nijesam, no sam živa!" Smijala sam se, a mislila o tome kako čo'ek može bit' jadan i pokvaren. Zloban. Čuješ ti: umrla!? A viđi sad ovo - ja stotu pregurala, i kakva sam, i stodesetu ću doživjeti!

Partizanska sestra

Svašta mi se događalo, ihaaa... Jednom, baš sam se vraćala sa Cetinja, pala noć uveliko, jer dok ja sve prodam, pa onda pješke dođem kući, ode dan. Kad vidim s puta: u našu kuću upaljena svijetla. Prepadnem se, rekoh: neko mi je od đece palo sa one visoke terase! Pa požurim, kad ja u kuću, tamo mi svekrva, a na krevet, moj muž. Nagrđen, sav modar, izubijan, ni živ, ni mrtav.

Kleknem pored kreveta, zovnem ga. On malo otvori oči, pogleda me i opet ih zatvori. Vidim - umire. Dok je radio, prevrnuo se neki kamion sa građom, palo sve na njega i još jednoga. Ljudi ga izvadili, donijeli kući.Tako ostao cio dan. Ja onda trk do Vrela (hidrocentrala koja i sada napaja Cetinje i Budvu vodom i strujom), znam da  imaju telefon. Jednoga  stražara dozovem, molim ga, a on mi ne dâ da telefoniram. Ja onda trči još dalje, znam đe je drugi telefon.

Ne znam koliko sam po tome mraku pretrčala. Tamo mi odma' dadoše telefon. Zovnem brata - njegov broj sam znala. On zvao bolnicu i dok sam se vratila kući, ne prođe ni deset minuta, eto ti moga brata i bolničkih kola. Odvedoše mi muža. Sav je bio polomljen: i ramena i ruke i rebra i noge... Pola godine je ostao u bolnicu... Uzela sam otpusnu listu iz bolnice, potvrdu iz preduzeća đe je radio i uzela napismeno kako je stradao. I za sve sam tražila da mi stave i potpis i pečat, da me ko ne prevari poslije nešto. Sa tim papirima na Vir, pa vozom u Pristan, u opštinu... a tamo prije nikad nijesam bila. Tako uredih za muža invalidsku penziju... 

Śećam se i strašnih stvari iz rata... Jednom sam uspjela da prođem pored četničkih straža, da javim partizanskoj vojsci đe su se koncentrisali i spremili im zasjedu. Bila je noć, ali me jedan četnik vidio i zavikao:"Pucaj na onu partizansku sestru!" Kako je to pucalo, majko moja! Prođoh i niko tu noć ne nastrada... A kad sam dobila rješenje za penziju, jedan gad što je bio odbornik, primio ga, pa ga zapalio! Eto tako - cio život čo'ek mora da se bori sa nekakvim gadovima, lažovima, zavidljivcima...

Sad kad nam je život krenuo na dobro, na ljepše, ja sam batalila trgovinu. Više nijesam šćela da se mučim, da toliko radim. Naradila sam se. Znala sam satima sve ovako savijena da radim u baštu, u njivu... Dojadilo mi ono pješačenje, ona trka, dojadilo mi da mi dani tako prolaze, a i đeca mi poodrasla. Mislila sam: ima, valjda, i nešto lijepo u životu.

I kad razmislim - možda sam ja ovoliko godina doživjela baš zato što sam uredila život, što sam umjela na lijepo da mislim. Kad zaboravim loše ljude i ružne stvari, imala sam ja, bogami, lijep život. Zdravu đecu, dobrog muža, veliku slogu i ljubav, imala sam svoju snagu i samopouzdanje. Moraš uvijek da se uzdaš u sebe i smiješ da se uzdaš samo u sebe. Niko ti drugi ne može i neće pomoći.

Recept

Da me pitaš sad što je najvažnije u životu, rekla bi': ljubav. Ljubav je najvažnija. Ljubav, ljepota i pamet. Kad ima ljubavi, ima se svega. Iz ljubavi niču sloga, zdravlje, sreća. Ljepota je ukras života, ali ne samo ona ljepota lica ili stasa, nego ljepota svega.

Evo ti primjer: bila je jedna žena, nije živjela daleko, a voljela je da dođe kod nas. Iz znatiželje ili ko zna zašto. A ja joj nijesam dala da mi u kuću uđe. Đeca su mi se ljutila, žalila je, čudila se. Mislili su da sam ja to tek tako, a  nijesam, nego je ta žena bila pogana, prljava i neuredna, pa su joj i misli bile takve. Zato je nijesam puštala u kuću. Znači: ljubav i ljepota trebaju, i treba pamet da sve to povežeš i sastaviš - to ti je recept za lijep i dug život.

Kad sam bila dijete i đevojka, pa i kasnije, bilo je ljepše i mnogo bolje biti muškarac, oohooo, itekako bolje, nego žena. Jer, muškarac je birao, odlučivao i zapovijedao, sve po svojoj volji. Mogao je sve, a žena nije mogla ništa, baš ništa.

Sad je drugačije. To što su se žene školovale i zapošljavale, to što mogu da odlučuju same, da idu đe im se ide, da biraju sa kim će, a sa kim neće, to je najveći napredak. To je sloboda. Ako se prevariš, prevarila si se sama, nemaš koga da kriviš! A ako uspiješ, pobijediš, opet ne treba nikome da se zahvaljuješ do samoj sebi. Sloboda... a za tu slobodu treba pameti.

Sitne stvari

Kad sam bila u bolnicu, jedna žena me učila kako se plete grešpica (čipka), no to poslije nijesam mogla nabavit' i tako to nijesam ni radila. Ali sam naučila da šijem. Brat mi je vazda iz Beograda donosio dobre štofove i svilenkaste materijale, pa sam šila za sebe i đecu, nikad drugima.

Voljela sam lijepe sapune, imala pomade i takve sitnice. Druge žene su se ugledale na mene. U životu, makar usput, treba mislit' na te male stvari: da si lijepo obučena i čista, da ti je kosa uredna, mirišljava... Kad se pojaviš neđe da te ljudi sa pažnjom gledaju i uvažavaju.

Da paziš s kim si, kakvo ti je društvo, jer će i po tome da te cijene. To je bilo i biće vazda tako. Griješe ljudi kad kažu da je prije bilo bolje. Ništa nije bilo bolje, samo je bilo teže. Danas i dijete od tri godine zna da koristi onaj mobilni telefon, zna da kuca na kompjuter! Mi ništa nijesmo znali! Prave neznalice smo bili...

A ako 'oćeš ovo da napišeš, možeš slobodno. Samo, ne zbog mojih godina, no ako ti se čini da je važno. I sviđa mi se da to bude na kompjutere - to je sad popularno i više ljudi će ti to pročitat'...

                                               

Jedino pitanje:

- Gospođo Mileva, što Vas danas čini srećnom?

Tomović: Mnogo toga, bogami. Srećna sam što imam devetoro unučadi i petnaestoro praunučadi. Srećna sam što me moja Senka i Milka čuvaju i paze... Srećna sam kad vidim, na primjer, kako moj unuk - sa fakultetskom naobrazbom! - umije da radi, da zida, da sam napravi svojim rukama sve što očima vidi... Srećna sam kad čujem da mi unučad putuju, šetaju svijetom, govore strane jezike... imaju svoju pametnu đecu. To su velike stvari. A od onih manjih, najviše volim da odem u lijep restoran. U restorane me vode unuka i njen muž. Volim da odem đe je sve uredno i čisto, usluga lijepa, sve ti servirano, ukusno... Pomislim: život je lijep!

 

     

Portal Analitika