Prije osam godina je ,,uradila“ grudi, odmah nakon toga usne, sa jagodicama i nosem je nešto već rađeno jer ja nijesam uspijevala više da je prepoznam. Njene obrve su odavno ,,japanske“, iako su to bile najljepše prirodne obrve koje sam ikada vidjela. Fileri, lifteri, mezo terapija, silikoni, hijaluron, botoks… sve je to ubrizgavano u to lice, koje se više ne smije, ne gestikulira i već odavno imam utisak da pričam sa maskom. Samo gledam u te oči i shvatam da su na svakoj kafi različite boje. Prvo je crnooka, pa plavooka, pa me gleda maslinastim očima. Nekad se pitam da li su i one prave.
Miljanina majka je umrla od karcinoma tačno prije deset godina. Sjećam se da se ta prelijepa žena istopila za nekoliko mjeseci. Neposredno pred smrt nije imala ni 40 kilograma. Miljana je pripremila za sahranu, obukla i našminkala, bez ijedne suze. Na sahrani mi je rekla kratko: ,,Od danas ni mene nema“. Od tog gubitka se nikada nije oporavila. Ne znam zašto sam te njene korekcije uvijek povezivala sa nekom tugom, ličnom mukom koje se nikada nije oslobodila. Koju nikad nije odbolovala.
Miljana je uvijek bila lijepa, dotjerana, savršenog stasa. I uvijek se grozila celulita, ljudi koji ne vježbaju, viška kilograma, bora, sijedih vlasi, strija, pjega, zuba koji nijesu izbijeljeni, lica koje nije ispeglano, grudi koje ne prkose gravitaciji. Sve mora biti zategnuto i vještačko.
Troše se ogromni novci po ordinacijama, salonima ljepote, teretanama. Više je sa laserima i maserima nego sa porodicom. Svo slobodno vrijeme se koristi za to. I svaki put još ,,jedna sitnica“, još ovo i ,,gotova sam“. Ali, začarani krug se tu ne završava, one grudi moraju ,,na remont“, silikon u usnama se mora popuniti, na licu se mora raditi i ponovo ulazimo u novi krug. Uz to, ne manje bitno, sve to zna jako da boli…
– Opusti se, Miljana, pusti to lice da diše, pusti te godine da ostave trag. Nasmij se, neka se urežu smijalice, neka se na čelu vidi da si se ponekad i mrštila, neka se po kapcima vidi da si nekad plakala. To je tvoj život, to su tvoje pedesete, to si ti – rekla sam nadahnuto.– Ja nikada ne plačem i bojim se starosti, bojim se godina – odgovorila je tiho.
,,Zašto, kad lijepo stariš“.
– Ne želim da ostarim – rekla je odlučno. Od tada se nijesmo srele mjesecima.
Juče sam je vidjela u jednom butiku sa naočarima za sunce po kišovitom danu. Kada me ugledala skinula je naočare. Sa leđa izgleda kao djevojka, a sprijeda…ne znam. Ne znam kako je izgledala. Kako izgleda neko ko nema lice, neko ko ima masku. Već u prvoj rečenici saznajem da je već krajem mjeseca čeka nova intervencija. Nervira je vrat, koža na rukama kojima ,,ništa ne može“. Žali se da mora i tokom ovih toplijih dana da nosi marame oko vrata, a razmišlja i o nekim laganim rukavicama. – Tu se vide godine – kaže razočarano…
Ja dodajem uz osmijeh – meni je na tebi to najljepše. Pokrij to i ništa tvoje više neće moći da se vidi.
Na izlasku iz butika pitam je za ćerku Mašu, kako je i gdje je…
– Studira, odlična je i, zamisli, tražila mi je prije dva dana novac da ugradi silikone…
Ja kažem – ništa čudno, majka joj je to već odradila. Pogledala me onim bezizražajnim licem, dok su oči (ovoga puta zelene) vrištale i poluglasom rekla: ,,Maša će kod plastičara preko mene mrtve“.
