Tradicionalne stereotipe o ulozi žene u društvu, Komunistička partija pokušava eliminisati isticanjem primjera u kojima se žena pojavljuje u novim, do tada nezamislivim poslovima i zanimanjima. Medijska aktivnost koordinira se preko masovnih organizacija, prevashodno Antifašističkog fronta žena.Intenciju da se žena u socijalističkoj Crnoj Gori predstavi u novom svjetlu, prati i programska aktivnost Partije i Antifašističkog fronta žena. U jednom od tih dokumenata navodi se da je “vjekovna potčinjenost žene ostavila trag u njenoj svijesti i svjesti njene okoline”.
Konzervatizam i percepcija po kojoj žena treba da bude vezana za porodicu i domaćinstvo, prepoznaje se kao jedan od najozbiljnijih problema u izjednačavanju društvenog položaja žene. Smatraju da je za svaku ženu koja je prevazišla tradicionalni obrazac ponašanja, posvećenost poslovima u kući samo gubljenje dragocjenog vremena. Po njihovoj ocjeni, smještanje žene isključivo u kontekst brige o domaćinstvu je “zaostalo i primitivno naslijeđe prošlosti”. Stoga je rasterećenje žena od tih poslova i njihovo usmjeravanje na obrazovanje, zapošljavanje i društvenu aktivnost, najvažniji zadatak organizacija koje se bave ženskom populacijom.
Projektovanu ulogu žene u crnogorskom socijalističkom društvu predstavnici vlasti afirmisali su kroz medije u kojima se osim primjera najbolje prakse, ističu slučajevi u kojima se žene pojavljuju na poslovima koji su u prethodnom periodu bili vezani isključivo za mušku populaciju. Po prvi put u crnogorskim medijima pojavljuju se tekstovi o ženama na rukovodećim funkcijama, ženama koje se bave politikom ali i nekim zanatskim i stručnim poslovima koji su po tradicionalnom doživljaju raspodjele posla bili rezervisani za muškarce. Tokom izbornih kampanja, u prvom planu su žene koje se pojavljuju na izbornim listama, za koje se kaže da imaju veliku podršku u svojim sredinama. Objašnjavaju da je ta podrška posljedica njihovog požrtvovanog rada, posvećenosti, istrajnosti i skromnosti.
Zanimljivo je da se u tekstovima u kojima se piše o ženama kao nosiocima političkih funkcija, fokus stavlja na njihove aktivnosti u zajednici, a da se u drugi plan ističe njihovo obrazovanje. Na nekim mjestima to se posebno naglašava uz objašnjenje da najveći broj žena u politici nema neko ozbiljno obrazovanje, ali da je svaka od njih “prošla kroz surovu školu života” i da u novim društvenim okolnostima imaju priliku da predstavljaju narod.Forsiranje političkog i društvenog aktivizma žena u odnosu na njihovo obrazovanje, nije primjer umanjenja njihovog društvenog položaja. Na sličan način funkcioniše cijeli sistem jer je za Partiju u prvim godinama vlasti, politička i ideološka posvećenost pojedinca mnogo važnija od stručnosti. Stoga ovako predstavljanje žena treba tumačiti u pozitivnom kontekstu tog vremena.
Osim isticanja primjera žena koje se bave politikom, u medijima se često spominju i primjeri u kojima se afirmiše obrazovanje i usavršavanje žena. Najčešći primjeri takve prakse su portreti raznih učiteljica koji se pojavljuju u partijskoj štampi. To su najčešće žene koje potiču iz nekih siromašnih porodica i sredina koje su u novim okolnostima, uspjele da se nametnusvojim radom u školi i zajednici.Kod ovih tema u prvom planu je koncept socijalističkog društva u kome je, kako se to opisuje, moguće napredovanje bez obzira na socijalno porijeklo.
Jedna takva priča govori o učiteljici Danici Vuković sa Durmitora, koja je kako prenosi list Naša žena, prije nekoliko godina bila čobanica, a sada je učiteljica i uvaženi član zajednice. Autor teksta opisuje djevojčicu iz durmitorskog sela koja je bila odličan đak u osnovnoj školi prije rata ali zbog materijalnih problema nije mogla ni razmišljati o daljem usavršavanju i obrazovanju. Za razliku od vremena u kome je materijalni položaj određivao uspješnost pojedinca, u socijalizmu kako se pojašnjava u tekstu, svak ima pravo na obrazovanje, pa je tako i Danica nakon oslobođenja nastavila školovanje i postala učiteljica koja sada druge uči pismenosti. Afirmišu se i primjeri žena sa završenim fakultetom koje su po ocjeni ovih medija “nosioci društvenih i političkih promjena u svojim sredinama”. Žene koje su završile fakultete imaju obavezu da unaprjeđuju društveni položaj žena, njihovo usavršavanje i uključivanje u javni život i politiku. Kao dobar primjer uspješne žene, navodi se Vjera Šnajderkoja je izabrana za dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu, što je prvi slučaj u istoriji jugoslovenskih naroda da jedna žena bude na čelu visokoškolske ustanove.
Kako bi poruke o novoj društvenoj ulozi žene bile što efektnije, mediji traže primjere sa kojima se može identifikovati najveći broj žena u Crnoj Gori. Zbog toga su primjeri koji ruše tradicionalne i patrijarhalne obrasce ponašanja posebno interesantni. Često se ističu primjeri žena koje obavljaju poslove koji su nekada bili namjenjeni isključivo muškarcima. To su pričeo ženama apotekarkama koje pomažu ljudima iz svoje sredine baveći se jednim tako odgovornim i zahtjevnim poslom. Posebno su interesantni zanatski poslovi u kojima nikada nijesu učestvovale žene. List Naša žena objavljuje reportažu o Milici Mugoši iz Dajbaba koja je postala prva žena kvalifikovani malteraš. Ova djevojka je sa 16 godina počela da radi na gradilištu kao pomoćni radnik ali je svojim marljivim radom, kako prenosi list, brzo zaslužila povjerenje starijih kolega. Vremenom su kolege počele da je uče kako se malteriše, pa je za manje od dvije godine Milica počela da obavlja komplikovanije poslove. To je bila odlična preporuka za polaganje stručnog ispita, pa je ova djevojka brzo dobila diplomu kvalifikovanog radnika, što je tom vremenu bio veliki uspjeh.
Slična priča zabilježena je i u Tivtu, gdje je Anka Fažo postala prva žena elektrozavarivač, zaposlena u remontnom zavodu u Tivtu. I Anka je kao većina radnika počela kao pomoćni radnik koji je čistio radionicu i skidao rđu sa brodova, da bi nakon što je postala udarnica, počela da uči zanat autogenoga zavarivača. Obuku je uspješno savladala i sada je jedan od važnih radika u radionici, kako i sam autor teksta zapaža, “ovladala je zanatom kao pravi muškarac”.
Ilustrativan je i primjer Danice Popović iz Kamenara koja je postala prva žena-mašinovođa. Priča ove djevojke počinje u jednom malom selu u blizini mora u kome se ona suočavala sa raznim rodnim stereotipima. Kako stoji u tekstu, Danica je morala da se nosi sa nerazumijevanjem roditelja i prijatelja kada je odlučila da počne da radi na željeznici. Ipak njena posvećenost poslu, predani rad i požrtvovanje, uticali su da Danica brzo postane udarnik, što joj je otvorilo prostor za usavršavanje. Odlučila se da bude mašinovođa i sada je prva žena u Crnoj Gori koja upravlja lokomotivom. Za svaki od ovih primjera u medijima, stoji i jasna poruka da su takve stvari u prethodnom periodu bile nezamislive, ali ne i u socijalističkoj Crnoj Gori u kojoj su, kako objašnjavaju, izbrisane sve rodne razlike u odnosu na posao.
Kroz primjere nove društvene uloge žene, socijalistički sistem želi da prenese jasnu poruku da žene moraju biti ravnopravni članovi zajednice. Tradicionalni modeli ponašanja po kojima je ženama mjesto u kući, za njih su neprihvatljivi. Umjesto tradicionalne, nude novu sliku žene koja je aktivni član društva i koja se pojavljuje u novim ulogama, poslovima i zadacima. Iz današnje istorijske perspektive, zanimanja kojima seafirmiše ta nova uloga žene, možda izgledaju anahrono.
Na sličan način bi se mogla tumačiti i potreba da žene u tim poslovima upoređuju sa muškarcima. Ipak, u takvim analogijama treba biti oprezan. U jednoj patrijarhalnoj zajednici, kao što je Crna Gora sredinom 20. vijeka, činjenica da neko kaže ženi da radi muške poslove i kao muškarac, nije diskriminacija. Naprotiv, to bi se moglo tumačiti kao nešto pozitivno, jer su takvi modeli ponašanja u tom trenutku prihvatljivi i nikako ih ne treba upoređivati sa današnjom percepcijom žene u društvu. Socijalističke vlasti u Crnoj Gori bez sumnje su imale najbolje namjere da se emancipacija sprovede u potpunosti, a sam proces je tekao u skladu sa duhom vremena i njegovim moralnim i ideološkim nadzorima.
