Piše: Nebojša Kavarić, direktor podgoričkih domova zdravlja
Osmi je mart.
Odustao sam od namjere da čestitam taj praznik boljoj i ljepšoj polovini svijeta i ogromnoj većini zaposlenih u ustanovi u kojoj radim i koleginicama širom Crne Gore.
Odustao sam zato što danas nemam pravo na to.
Na 8. mart, našu uvaženu i poštovanu koleginicu, zdravstvenu radnicu u Domu zdravlja Podgorica fizički je napao, na radnom mjestu, pacijent. Muškarac kojem je pružala zdravstvenu uslugu.
U objektu su bili prisutni i služba obezbjeđjenja, i sekjuriti, i policija koja je efikasno reagovala. Izgrednik je uhapšen i sproveden tužiocu.
Što je to i kako se naziva, kako se shvata i ocjenjuje kada povrijedite nekoga ko vam pruža ruku pomoći i obavlja svetu dužnost zaštite zdravlja i života.
Što treba da se dogodi ljudskom biću da posegne za silom i sa takvom bahatošću prema nekome ko liječi i spašava živote.
Što se događa sa nama?
Gdje su zaboravljene ili izgubljene neprolazne vrijednosti - uvažavanje, poštovanje, vaspitanje.
Što nas tjera ili šta nam daje za pravo da ne poštujemo ili verbalno ili ovako kukavički besprizorno fizički napadamo i omalovažavamo zdravstvene, prosvjetne, uniformisane
javne djelatnike koji su tu u svako doba dana i noći... da nam budu na usluzi...
U svako doba i svakom vremenu.
Za nas i naše najbliže...
Za našu djecu... i naše stare...
Gdje se to u opštem napretku civilizacije izgubio osjećaj ko smo i što smo?
I kakvi trebamo da budemo. I mi. I oni koje mi treba da vaspitavamo.
Nikada se neću pomiriti da postoji nekažnjena mogućnost nasilja nad slabijima... Nad djecom, ženama, ubogima, bespomoćnima...
Uvažavanje pacijenata i solidarnost, uvažavanje zdravstvenih radnika, kolegijalnost sveta je obaveza i dužnost na svakom mjestu i u svakom trenutku.
Bez izuzetka i uzmicanja pred bilo kim.
