Piše: Draško Đuranović
Znate već onu staru, Andrićevu, da ,,dođu vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. Govorio je ovih dana, opet, Duško Knežević. Nije budala, ali jeste bogat čovjek. Pričao je o svom kumu Branimiru Gvozdenoviću: ,,Jedino mi je žao što član njegove familije ima zdravstvenih problema, jer ga je doveo dotle svojom alavošću i bahatošću, gurajući ga u kriminal“.
Eto, baš tako je progovorio Duško Knežević, ,,pravedno“ se obračunavajući sa kumom, tvrdeći, bez imalo straha od sudbine, da je otac krivac za bolest vlastitog djeteta. Tu, do sada javno neobjavljenu morbidiju, uredno je prenio najtiražniji crnogorski dnevni list Dan. I još dva portala. Sve pod geslom da treba da se čuje i druga strana. Druga strana – nesojluka.
Bilo je, izgleda, i to malo. Juče je odbjegli biznismen - čovjek koji tvrdi da se baš zbog njega okupljaju mladi ljudi, partije, intelektualci, da protestuju na podgoričkim ulicama i traže slobodu - udario i na žene ljudi iz vlasti. ,,Sjećaš li se“, veli sojski Duško, ,,kada sam ti rekao da ja nijesam spreman da dajem desetine hiljada da bih od svoje žene pravio silikonsku ljepoticu i podvodio je gospodaru da me ne bi hapsio“… I to je uredno prenešeno. U Danu i na još nekoliko portala. Biće da je ovog puta riječ o pravu javnosti da zna. Pravo na zastiđe. Ostalo je da medijski eksperti - kolumnisti, novinari, urednici i ombudsmani Dana i ostalih, protumače - je li baš moralni Duško mislio na nemoral žene Branimira Gvozdenovića ili na nemoral svih žena u blizini vlasti. Osim svoje žene, koju, i kad je bila jako blizu vlasti, brižni Duško „nije podvodio gospodaru“.
E, da, u pravu je nobelovac: grdno je vrijeme kad pametan zaćuti, a fukara progovori. Živimo to vrijeme, odavno. Sjećate se, prvo smo medijski lovili ustaše i domaće izdajnike, pripadnike manjinskih naroda u ratu u kojem nijesmo učestvovali; onda smo, kad je rat minuo, krenuli suptilnije - dopisivali su ovdašnji ,,nezavisni“ zamišljene pikanterije u transkriptima tajno snimanih razgovora ljubavnica i političara razne sočne nadimke... Ljepota medijskog poroka. Gledali smo, potom, u doba poslije referenduma i donje gaće i čarape političkih protivnika, podvirivali pod suknje dojučerašnjih saveznika… Pa su onda, kada se priznalo Kosovo, ovdašnji mediji, sadašnji miljenici europskih standarda, čitav jedan narod proglasili – zločincima… Povratak u ,,vesele devedesete“.
Bilo je poslije i medijskih saga o silovanjima djece u Bijeloj. Jeste li zapamtili imena novinara koji su tako sladostrasno opisivali horor trenutke silovanja kojih – pokazalo se na kraju - nije ni bilo? Ali, vjerovatno i danas pamtite ime direktora kog su bezočno targetirali, poznata su imena tada maloljetnika kojima su stavljana ne nejaka pleća ogavni zločini, bilo da su označeni kao vinovnici, bilo da su nosili teret žrtve. Sjećate li se ijedne riječi medijskog izvinjenja? Ništa. Samo muk. I, onda, opet sve lično, tako lično. Čak su se analizirali likovi i uloge na onim snimcima domaće verzije ,,101 dalmatinac“; pa je i onaj amoralni lovac na zmajeve udarao onako „hrabro“, postmortem na poštenje umrlih ljudi… Metafore su čudo, samo kad nijesu po plećima tvoje porodice.
Ali, nikad do sada, novinari i mediji nijesu otišli toliko daleko kao u ovom primjeru prenošenja Kneževićevih besprizornih priča: da, prenoseći zle riječi, rasprostru zlo po svima nama; da zadiru u posljednje zrnce intime; da zatru, da obustave jednu tešku borbu momka za svoje zdravlje i svoj život. Samo zato što je – nečiji sin. Mediji kao megafon morbidije. Moralni glib. Duško Knežević je u bjekstvu. Njemu je dozvoljeno da, zarad lične koristi, laže, izmišlja, obmanjuje.
On misli da mu je dozvoljeno sve, pa i da proklinje svoje kumče i da kleveće svoju kumu, gazeći svoga kuma iz vrha vlasti. Mediji moraju povući granicu. Medijima nije dozvoljeno da objave sve. Niti smiju da objave sve.
Ovdje nije riječ o novinarstvu, već shvatanju morala. Stvarno: kakva moralna gromada možeš biti da objaviš nesojluk koji ni najveći nesoji, a bilo ih je nažalost u crnogorskom novinarstvu, do sada se nijesu usudili da objave? I nikada do sada nije bila ovakva šutnja. Puna tri dana. Crnogorski ombudsman tihuje jer nema prijavu, medijski ombudsman ćuti, jer neće da se miješa u svoj posao; Delegacija Evropske unije u Podgorici ćuti, jer, eto, čekaju prevod; vlast je u tišini jer su se zabavili o svom jadu... Ćutanje koje govori više od hiljadu riječi. Kloaka od morala.
