Pjesnikova komšinica preminula je u toj istoj kući od posljedica savezničkog bombardovanja Niša deceniju i možda još koju godinu ranije, nesvjesno uslovivši nastanak danas već klasika srpske književnosti.
Radi se o pjesmi "Uzalud je budim", čiji bi tvorac, da ga je zdravlje poslužilo i da ga nije "ubila prejaka riječ", danas slavio 85. rođendan. Branko Miljković, ipak, doživio je tek 27 godina.
Da li se vodio Senekom da pametan živi koliko treba, a budala koliko može, ili mišlju Leonarda da Vinčija da je vrijeme tu dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste, nije poznato.
Poznato je da je predmet uvijek istih rasprava priča o tome da li se fizički krupni Branko Miljković objesio o tanku granu u maskimirskoj šumi ili su ga tu drugi postavili.
Međutim, ovdje nije riječ o smrti, nego o životu i rađanju. Motiv smrti u Miljkovićevoj poeziji pripisaćemo njegovom odrastanju u Drugim svjetskim ratom zahvaćenom Nišu. To je, htio on to ili ne, ostavilo posljedice na inače duhom veselog mladića.
"Vidjeh slijepe vode Stiksa i blato mržnje /vidjeh grad u plamenu i žene čije su ruke zmije /vidjeh zid plača bez zvijezda /i čuh riječi bola u vrtlogu /onih koji su postali drvo ili kamen /i ne mogu se smrti nadati /onih jadnih koji se nikada nijesu rodili", riječi su mladog Branka Miljkovića iz "Prvog pjavanja", istog onog Branka koji je, po knjizi "Ubijeni pesnik" Koste Dimitrijevića, u prelomnim godinama u rodnom gradu više bio zapažen po dugoj kosi, nego po stihovima.
Zvali su ga, kako pomenuta knjiga kaže, Tarzan, jer je pustio kosu do ramena podražavajući izgled voljenih klasika Šekspira, Balzaka i Puškina kao i Laze Kostića.
Iz rodnog grada Miljković neće ući u književnost, to će ipak, po dolasku na studije filozofije, učiniti iz Beograda.
"Nov naraštaj pjesnika, koji se afirmiše u drugoj polovini pedesetih godina, došao je na pripremljen teren i već na samom početku pokazao niz prednosti, što su im omogućile brz prodor u književnost: znatnu književnu kulturu, poznavanje stranih jezika i svjetske poezije, negovanost izraza, ovladanost raznim pjesničkim tehnikama, preuranjenu zrelost. U tom naraštaju javlja se nekoliko orijentacija. Najizrazitija je neosimbolička. Njoj pripada glavni pjesnik ovog pokoljenja Branko Miljković", piše u "Istoriji srpske književnosti" Jovan Deretić, predstavljajući u ovom kapitalnom djelu Miljkovića i kao esejistu, kritičara i prevodioca.
Prva objavljena knjiga Branka Miljkovića iz 1957. godine nosila je upravo naziv "Uzalud je budim", a uslijedile su knjige "Smrću protiv smrti" (sa Blažom Šćepanovićem 1959), "Vatra i ništa" i "Poreklo nade" 1960. te "Krv koja svetli" 1961.
Posljednje nabrojane godine će i umrijeti, a između smrti i rane mladosti, kada je presretao djevojke predstavljajući se kao Petrarka, iako je govorio da najljepše pjevaju zablude, uslijediće odricanje od tih istih zabluda.
"Miljković je pesnik intelektualac, uvjeren da je pjesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona 'dostiže umom' i da izražava 'stanja uma', a ne duševna raspoloženja", zapisao je Deretić o pjesniku, koji je u međuvremenu ušao u partiju i raskinuo s istom, kojeg su pratile kafanske tuče i "zabranjeni" monolozi pod dejstvom alkohola, kao i povremeno prezrenje alkohola, te mnogo toga što nije kontrolisao umom, već naprotiv. "Budan ja kradem ono što oni sanjaju", reći će u vremenu kada je prešao iz Beograda u Zagreb, gdje će i skončati.
"Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema ko da me s njima pomiri. To je samo ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore", pisao je Branko o jednoj ženi Petru Džažiću iz Zagreba.
Prije toga je rekao da će "poeziju svi pisati" i povjerovao u "misao budućih poetika", da "jedan nesrećan čovjek ne može biti pjesnik". Iz toga i znamo da Miljković nije prihvatao ništa - osim sreće i života.
