RTS je 29. XI javio: "Pevanje uz gusle, deo nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije, upisano je na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva. Odluku o upisu guslanja doneo je, 29. novembra, Uneskov Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa, na svom 13. redovnom zasedanju koje se održava na Mauricijusu." (link)
Imam utisak da je Srbija čak i čekala da vidi hoće li Crna Gora prijaviti gusle kao dio svog nasljeđa, tek su se 2016. odlučili da nominuju gusle kao dio njihove baštine, u istom članku RTS je još naveo: "Ministarstvo kulture i informisanja je 2016. godine preporučilo nadležnoj stručnoj komisiji nominovanje guslanja na Uneskovu listu."
Crnogorski nacionalni instrument: Gusle su crnogorski nacionalni instrument i tek potom na gusle imaju pravo drugi narodi na Zapadnom Balkanu. Kad se kaže "gusle" Srbi i ostali narodi u regionu prvo pomisle na Crnogorce.
Prije pet godina objavljena je vijest da je UNESCO mediteransku ishranu proglasio kao dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa, koju baštine sljedeće zemlje: Grčka, Kipar, Italija, Španija, Portugalija, Maroko i Hrvatska, o tome je pisao i britanski Telegraf (link), u tekstu je pomenuta i pašta. Oko pašte se diskutuje koja joj je zemlja porijekla, Kina ili Italija. Zamislimo da je UNESCO dao paštu Kini kao dio njenog nematerijalnog kuturnog nasljeđa, premda je prva zemlja na koju pomisle svi koji jedu paštu, špagete i slične tjestenine - Italija.
Tako su seda, mediteranskih zemalja zavedene u UNESCO kao baštinari mediteranske hrane, a među njima nije bila Crna Gora, jer se tada ljudi u crnogorskim kulturnim institucijama nijesu dośetili da se i u Crnoj Gori, naročito na primorju u ishrani koristi pašta, maslinovo ulje, riba... Čak je Radio Slobodna Evropa jadikovala u januaru 2014. godine što Crna Gora nije u UNESCO zavedena kao jedna od zemalja koje baštine mediteransku ishranu, u tekstu "Crnogorska mediteranska kuhinja bez UNESCO pečata" (link),
Ako naše kulturne institucije misle da Crnogorci ne jedu maslinovo ulje i ribu, onda mogu sada u UNESCO da prijave raštan kao crnogorsko nacionalno jelo, a mogu i kačamak i cicvaru, ako ih neko drugi nije prijavio kao svoje.
Imamo vrlo lošu intelektualnu strukturu: Prvo što sa pravom pomislimo u vezi sa ovom temom je, da su crnogorske nacionalne i kulturne institucije krivci što Crna Gora nije ranije registrovala mediteransku ishranu i gusle u UNESCO kao dio svoje nematerijalne kulturne baštine.
Istina, dvije glavne crnogorske nacionalne institucije nijesu crnogorske, u Crnoj Gori imamo Srpsku crkvu kao dominantnu, koja ovđe postoji da bi radila u korist druge države, i da bi razarala crnogorski identitet. U pravoslavlju crkve su državne i u kulturnom smislu nacionalne - od razbuktavanja nacionalnih pokreta u 19. vijeku. Crna Gora je valjda jedina pravoslavna država na svijetu koja ima crkvu čije je śedište u drugoj državi. Manastirima i crkvama koje su gradili i branili Crnogorci upravlja nekanonska crkva druge države.
Druga glavna crnogorska nacionalna institucija, a to je akademija, još uvijek nije crnogorska iako je napravljen napredak u odnosu na stanje do prije nekoliko godina ili ranije. Sada CANU ne promoviše kao ranije izmišljeni identitet druge države, ali ne promoviše baš ni nacionalni crnogorski.
Uvjeren sam da nijesu samo crnogorske nacionalne institucije, koje trenutno imamo, krive za ovakav nemar prema crnogorskoj baštini, imamo jako lošu intelektualnu strukturu.
Na primjer, što se tiče istorijske nauke imamo 20 doktora nauka specijalizovanih za 20. vijek, imamo desetak vrhunskih istoričara koji se bave predano bave Božićnim ustankom i događajima u vezi njega. No, što se tiče starijih vremenskih perioda tu smo sa naučnicima vrlo tanki. Za period dinastije Petrović imamo jednog jedinog profesionalnog istoričara. Za period prvih vjekova turske vladavine, imali smo nekad istoričara Gligora Stanojevića, sad nemamo nijednog, mada ima nagovještaja da bi se neki mladi istoričari mogli baviti tim periodom. Što se tiče kasnog srednjeg vijeka imamo par istoričara koji se bave tim periodom, no, knjige na osnovu dokumenata iz Kotorskog arhiva nam piše Čehinja Lenka Blehova Čelebić, jer pretpostavljam da sem nje u Crnoj Gori latinsku paleografiju ne poznaje niko. Za period ranog srednjeg vijeka i period antičke istorije nemamo niti jednog specijalizivanog istoričara.
Prije nekoliko godina otkriven je kod nas u jednoj grobnici skelet star oko 5.000 godina. Rečeno je da će biti poslan van Crne Gore na ispitivanje, jer u Crnoj Gori nemamo nijednog biofizičkog antropologa! A nekad smo imali Božinu Ivanovića.
Na Filološkom fakultetu u Nikšiću nemamo osnovne studije za španski jezik, a ni za arapski, kineski, poljski, češki, slovački, grčki... a recimo o studijama skandinavskih jezika, portugalskog, japanskog... možemo samo da sanjamo.
E zato imamo hiljade pjesnika i desetine romanopisaca, jer je mnogo lakše čitati Dostojevskog, Turgenjeva i Čehova, Balzaka, Igoa i Šekspira... pa poslije baciti fantazije na papir, nego čitati, učiti i naučiti: latinsku paleografiju, starogrčki jezik, biofizičku antropologiju, kineski ili švedski jezik...
Imamo na stotine (hiljade?) diplomiranih muzičara, glumaca, slikara, to je krasno, ali što država radi da popunimo praznine u raznim NAUKAMA?
Zanimljive su riječi Lava Tolstoja: "Možete misliti šta god hoćete, ali - bez učenja starogrčkog jezika ima obrazovanja - ali nema pravog." Koliko ljudi u Crnoj Gori poznaje starogrčki jezik? Brojni obrazovani ljudi koji su poznavali helenski svijet i koji su dolazili u Crnu Goru u 19. vijeku, bili su jako iznenađeni sa sličnošću onoga što su pročitali o starim Grcima sa onim što su viđeli svojim očima u klasičnoj Crnoj Gori. Ali mi danas nemamo naučnika koji bi to poredio i pokazao brojne istovjetne detalje kulture starih Grka i kulture Crnogoraca.
Srijećem mlade ljude koji su diplomirali istoriju, pitam ih što će dalje, što misle da specijalizuju, odgovaraju - nešto iz 20. vijeka...
Što se tiče gusala, sigurno bi o njima mogao da napiše sjajan tekst prof. dr Novak Kilibarda, ali on je 1934. godište, ne zaboravimo. Ne znam da li on uopšte ima nasljednika, nije mi poznato da kod nas neko sem njega na tako visokom nivou ima znanje o narodnoj književnosti. Ako takav Crnogorac postoji, vrlo je, kako bi Hrvati rekli - samozatajan.
Dakle, ipak ne možemo biti puno ljuti na inertnost crnogorskih institucija kad mi u njima i nemamo ljude koji znaju da su gusle crnogorski nacionalni instrument, nemamo ljude koji znaju da je slava hristijanizovani običaj slavljenja kućnih bogova koji potiče od naših predaka - starośedilaca Balkana, a nije to nekakav srpski običaj, iako je Srbija i slavu zavela u UNESCO kao svoje kulturno nasljeđe. Crnogorski intelektualci (99% njih) su prvi put saznali da slava ima korijene u antičkim vremenima iz teksta koji je na Analitici objavljen 7. maja 2018. godine. Prije toga, a i svim onima koji taj tekst nijesu pročitali i sada srpski popovi na slavskim svečanostima sa osmjehom na licu i izrazom blažene sigurnosti, značajno, a neistinito objašnjavaju: slava je isključivo srpski običaj.
Srpski identitet je konstrukcija Vuka Karadžića i Sime Sarajlije: Srbi u Srbiji su zbijeg raznih etničkih grupa sa svih strana Balkana, o tome sam mnogo puta pisao, Srbija je bila prazna 1740. godine, manje je stanovništva tada bilo u Srbiji (sa Kosovom) nego na teritoriji crnogorskih plemena i na primorju. Poslije 1739. godine i Druge velike seobe Srba koju je predvodio patrijarh Šakabenta, praznu Srbiju su počeli da naseljavaju pripadnici raznih naroda i etničkih grupa koji nijesu nosili srpsko ime, već su srpsko ime dobili u Srbiji, po samoj teritoriji na koju su naselili i važnije, po Srpskoj crkvi koja nije mijenjala ime od kad ju je osnovao Sv. Sava, 1219. godine.
Npr iz Hercegovine je mnogo ljudi naselilo Srbiju, a Analitika je prije tri godine objavila tekst "Istorijski izvori kažu - prije 19. vijeka nema Srba u Boki" (link) u kom je pokazano da u hiljadama ćiriličnih dokumenata koja se odnose na Hercegovinu (i Boku), nema pomena Srba prije 19. vijeka. Jedina narodnost u Hercegovini koja se pominje u tim prvoklasnim istorijskim izvorima je - vlaška. U Boki kotorskoj postoji značajan broj vrlo ostrašćenih srpskih nacionalista, nijedan jedini nije osporio taj tekst i te istorijske izvore, jer nemaju sa čime - sem sa fantazijama.
U biblioteci u njemačkom gradu Erlangenu pronađen je 1913. godine zbornik narodnih pjesama koji je napisan u prvim decenijama 18. vijeka, a knjigu "Erlangenski rukopis, popularno izdanje” objavila je "Univerzitetska riječ” iz Nikšića, 1987. godine. Knjigu je priredio germanista Radosav Medenica. Erlangenski rukopis ima 217 pjesama (link za cijelu knjigu), a u originalu je, kako kaže priređivač savremenog izdanja, pisan – crkvenosrpskom finom, takozvanom "diplomatskom ćirilicom”. Ne zna se ko je taj zbornik pjesama u originalu pisao, niti kome je bio namijenjen.
Autor rukopisa je zapisivao pjesme od naroda koji je bio sa svih strana izbjegao na austrijsku teritoriju u takozvanoj Velikoj seobi Srba. Iz zapisanih pjesama jasno je da su kazivači pjesama bili iz: Makedonije, ima ikavskih pjesama, pjesama o junacima iz Dalmacije, pjesama iz Bosne, neki kazivači su bili sa teritorije današnje Crne Gore – iz Zete i Podgorice i naravno, bilo ih je iz Srbije. Pjesme su raznorodne: ljubavne, lirske, junačke, balade, nekoliko varoških... U rukopisu nema nijedan jedini pomen Srba! Možda je Srba i bilo u narodnim pjesmama koje su zapisane prije 19. vijeka, ali svakako se Erlangenskog rukopisa nije dokopao Vuk Karadžić pa da svaku pjesmu okiti Srbima. U Erlangenskom rukopisu se naravno pominju Vlasi, npr pjesma br 167 - "Turkinja kuša vlaško momče" (link) pokazuje da je izmišljotina (novo)srpskih nacionalista kako je Vlah bio pežorativan naziv, u pjesmi se kaže "Vlaški junak s Turkinjom djevojkom", ako jeste pežorativan onda uz etnonim Vlah ne bi stojala riječ - junak.
Dakle, srpska nacija je konglomerat djelova raznih naroda i etničkih grupa koje vezuju: Srpska crkva, jezik Vuka Karadžića i mitomanska istorija (car Dušan, Kosovo, Obilić, pokosovski zbijeg u Crnoj Gori) koju je osmislio Sima Sarajlija. Na Analitici sam 18. III 2016. objavio tekst "Fes, srpska nacionalna kapa 19. vijeka" (link) u kom sam pokazao da je fes bila srpska nacionalna kapa u 19. vijeku, šajkača je postala nacionalna kapa Srba tek poslije I svjetskog rata.
Gusle kod Crnogoraca: Smatra se da se gusle prvi put na ovom prostoru pominju u 10. vijeku: "U 10. v. bugarski prezviter Kozma pominje gusle i "Besovske pesme" Arapski putnici takođe beleže da su Sloveni u ovo vreme upotrebljavali gusle." (Rečnik književnih termina, Institut za književnost i umetnost - Nolit, 1985. pod terminom "guslar" 230, link)
Što se tiče gusala kod Crnogoraca, o tome postoji bezbroj istorijskih izvora a ja ću pokazati samo neke, možda jednom navedem više.
Dnevna novina Dan je od 11. do 20. marta 2005. objavljivala u nastavcima tekst "Zapisi o Crnoj Gori" ljekara Simeona I. Mazarovića iz 1808. godine, koji je sa francuskog preveo i priredio prof Momčilo A. Vuković. Rukopis se čuva u arhivu Ministarstva spoljnih poslova u Moskvi i prvi put je na naš jezik objavljen tada, u martu 2005, u listu Dan. Peraštanin Mazarović je početkom 19. vijeka nekoliko puta boravio u Crnoj Gori, kasnije je sa ruskom flotom otišao u Rusiju i tamo ostao da živi, napravio je lijepu karijeru. U svom izvještaju za Ruse Mazarović o guslama kod Crnogoraca prije 210 godina, piše:
"Njihovi jedini instrumenti su neka svirala od trske i neka vrsta laute, koja ima samo jednu strunu i zove se gusle. Ovaj posljednji je najviše u upotrebi i osobito slijepci na njemu vješto sviraju; oni obilaze nahije; kad stignu u neko selo, sjednu na zemlju i pretvaraju se da štimuju svoj instrument da bi stanovništvu dali vremena da se okupi. Kad ocijene da je auditorijum dovoljno brojan, oni izvode na svojim guslama melodije omiljene u zemlji i prate ih glasom; taj koncert oduševljava slušaoce; novac, hljeb i druge namirnice daju im se u izobilju, jer ovdje, kao i svuda drugdje, narod zna bolje da plati zadovoljstvo koje mu se čini nego da nagradi uslugu." (link za tekst)
Vuk Karadžić je 1837. godine, poslije boravka u Crnoj Gori, zapisao: “Gotovo u svakoj crnogorskoj kući imaju gusle, i malo ima Crnogoraca koji bar malo ne umiju gudjeti. . . To je za Crnogorca najmilija zabava.” (Vuk Karadžić, Crna Gora i Crnogorci, portal rastko.rs)
A u predgovoru za “Srpske narodne pjesme” (Lajpcig, 1824, str XVIII), Vuk je pośedočio: "U Srijemu pak i u Bačkoj i u Banatu gusle se danas mogu viđeti samo u slijepaca (pa i oni moraju učiti u nji udarati, i mlogi ne pjevaju pjesama, nego samo bogorade uza nji), a drugi bi se ljudi vrlo stidili slepačke gusle u svojoj kući objesiti; i tako po tim mjestima junačke (ili, kao što se tuda već zovu, slepačke), pjesme niko drugi i ne pjeva osim slijepaca i po Bačkoj đekoji žena (koje bez gusala pjevaju)."
Srbija je u UNESCO označila gusle kao dio svoje nematerijalne kulturne baštine, a najveći Srbin poslije Sv. Save kaže da su vojvođanski Srbi prezirali gusle! Što reći, možemo samo da se nasmijemo.
Prosvjetni radnik Filip Radičević je 1872. objavio zbirku narodnih epskih pjesama "Gusle crnogorske". Gusle crnogorske, a ne srpske.
Češki pisac i novinar Josef Holeček poslije boravka u Crnoj Gori 1877. godine, objavio je knjigu "Crna Gora", i u njoj ove retke: "Sa svakom zabavom je spojeno pjevanje junačkih pjesama uz pratnju gusala. Svaki muškarac se u oboje dobro razumije, ali posebno pravo na gusle i junačke pjesme imaju slijepci koji su vid izgubili u borbi. Gusle su im tada osnovni način preživljavanja, a oni su glavni stvaraoci junačkih pjesama. U svakoj crnogorskoj kući čuvaju se gusle." (Josef Holeček, Crna Gora, CID Podgorica i Izdavački centar Cetinje, 1995, strane 99 i 100)
Čuveni putopisac Ljubomir Ljuba Nenadović je u Crnoj Gori bio 1878. godine i zapisao:
"Knez Danilo govoraše im: "Crnogorci! Za svaku svoju rabotu pomislite šta će gusle kazati!. . .
Crnogorsku prošlost niko nije beležio. I same crnogorske gusle nisu činile onoliko koliko bi trebalo i koliko su mogle." ("O Crnogorcima - pisma sa Cetinja 1878. godine", SKZ, Beograd, 1929, str 15 i 28, )
Na društvenoj mreži Facebook postoji grupa "Guslarski savez Srbije". Na skoro svim slikama koje su postavljene u ovoj grupi su guslari u crnogorskoj nošnji, pogledajte na linku.
Na Analitici sam u aprilu 2016. u tekstu "Kako su u narodne pjesme uvedeni Srbi" (link) pokazao da su Srbi umetnuti u narodne pjesme tek u 19. vijeku, u narodnim pjesmama koje su zapisane prije 19. vijeka, Srba nema.
Kulturni centar Srbije u Pekingu nosi ime rođenog Hrvata, a otvorio ga crnogorski guslar: Gusle pripadaju Srbiji samo u onoj mjeri u kojoj ih etnički Crnogorci (manjim dijelom i drugi Dinarci) tamo zastupaju.
Ja sam već pisao, da bi imali neki iskonstruisani identitet (novo)Srbi moraju negirati okolne narode, iz jednostavnog razloga - jer su nastali od njih, kao useljenički zbijeg. Na Balkanu je kult predaka vrlo jak, ljudi vole svoje praroditelje, i ako mladom Srbinu dokažeš da mu predak prije samo par desetina, ili stotina godina nije nosio srpsko narodno ime, stvorićeš mu veliku krizu identiteta. Zato srpske nacionalne institucije nikada neće priznati da su Crnogorci samosvojan narod, jer ako to urade time će dobro poljuljati identitet 2 miliona ljudi u Srbiji, koji bi mogli da kažu "ako Srbija tvrdi da su Crnogorci samosvojan narod, pa što sam onda ja kome su preci iz crnogorskih plemena, onda ja nemam srpsko porijeklo."
Politika je 29. XI 2018. javila da je otvoren Kulturni centar Srbije u Pekingu koji se zove "Ivo Andrić"! Veliki intelektualac Ivo Andrić rođen je u rimokatoličkoj porodici, od oca Antuna i majke Katarine, u mladosti se prije nego je prešao da živi u Beograd, deklarisao kao Hrvat, o tome sam napisao članak u martu 2016. godine, koji je potom javno kritikovao jedan markuzijanski romanopisac.
Mislim da je svrha tog mog članka sad i mladom markuzijancu jasna, svrha je bila da se pokaže kako Srbija svoj identitet gradi na ljudima koji su u potekli iz kultura koje nijesu srpske.
I još (komedija!), otvaranje Kulturnog centra Srbije u Pekingu upriličio je guslar u svečanoj crnogorskoj nošnji?! Prvo što su Srbi Kinezima pokazali iz "svoje" kulture bio je crnogorski guslar!
Zamislite da se na otvaranju nekog ENGLESKOG kulturnog centra u Pekingu pojavi momak sa kiltom i gajdama?
A zašto je na otvaranju srpskog kulturnog centra koji nosi ime rođenog i deklarisanog Hrvata, gudio crnogorski guslar? Pa zato što srpskog nijesu mogli da nađu. Ne mogu da nađu srpskog guslara da sa njim uveličaju proslavu, ali mogu gusle da zavedu u UNESCO kao svoj instrument?!
Ako su gusle njihov instrument, zašto na svečanostima ne mogu da dovedu nekog guslara u srpskoj, recimo šumadijskoj nošnji?
Mjesec dana prije nego je u Srbija u UNESCO zavela gusle kao svoje, u tekstu "Na Rumiji nikada nije postojala crkva, Turci je nijesu mogli srušiti" na kraju sam napisao:
"Pokosovski zbijeg", "srpska plemena", "Nemanjin grad", "Srpska vojska oslobodila Budvu 1918. godine", "Srpsko pomorje", "Lazar Hrebeljanović je Grbljanović iz Grblja", "crkva na Rumiji porušena 1571. godine"... Da bi se ojačao identitet nacije koja je u Crnoj Gori nastala u Njegoševoj poeziji, koja je etnobajka sljedeća?
Nijesam bio tako domišljat pa da se dośetim da će to biti etnobajka o "srpskim" guslama.
A sad, što je sljedeće? Hoće li Srbija zavesti u UNESCO crnogorsku nošnju i kapu kao dio svog kulturnog nasljeđa?
