HETEROGENOST
Pripadnici islamske religije i civilizacije širom svijeta veoma su kulturno heterogeni. Pakistanski muslimani imaju više zajedničkog sa hindusima u Indiji nego sa muslimanima sa Srednjeg istoka, dok Arapi imaju više zajedničkog sa Evropljanima nego sa muslimanima iz Indonezije. Mada su problemi i konflikti u islamu veoma duboki, svi univerzalno slave Ramadan i druge islamske praznike, kada se ideološke, političke i druge razlike potisnu, makar privremeno, a želja za mirom, zajedništvom i prijateljstvom prevlada. Može se reći da ideologija dijeli ljude, a običaji i praznici sjedinjuju. Razlika između islama, hrišćanstva i jevrejstva je u odnosima tih religija prema državi, kaže Bernard Henri Levi. Daj bogu što je božje, a Cezaru što je njegovo, ali u islamu nema Cezara nego samo boga. Muslimani su u Muhamedovo vrijeme odjednom postali politička i religiozna zajednica sa prorokom na čelu države. Hristos je razapet, Mojsije je umro, a da nije stigao u obećanu zemlju, a Muhamed je trijumfovao za života i umro kao suvereni vladar i osvajač.
BORBA PROTIV ISIS-A
Brojni analitičari u Americi ističu da je Zapad bio suviše angažovan da militaristički uništi ISIS, ali je gotovo ignorisao religioznu doktrinu islama na kojoj se bazira ideja kalifata. Jeretici u islamu su na to ukazivali i to i dalje rade, ali ne nailaze ni približno na podršku Zapada kakvu su imali nekada politički disidenti u komunizmu, kao Saharov, Solženjicin, Havel, Đilas i ostali. Upoređivao sam sve to sa našom kulturom i tradicijom, posebno sa muslimanima na Balkanu. I tu postoji heterogenost, mada ne tako naglašena kao u svijetu. Mnogi se ponašaju slično muslimanima koji žive u sekularnim zemljama Zapada. Ne osjećaju obavezu da baš u svemu pokorno slijede doktrinu islama, posebno klanjanje pet puta dnevno. U Americi u vremenskom periodu između posla i porodičnih obaveza koji se zove ,,happy hours“, često bi muslimani, naše kolege, navratili u obližnji bar na čašu piva zajedno sa nama. Islam je u Bosni pustio dublje korijene nego u drugim krajevima Balkana, ali nije prisutno oštro sukobljavanje između sunita i šiita, već više napori za što bolji status muslimana u društvu i državnoj administraciji. Reklo bi se ipak da većina prihvata religiju kao nešto što nasljeđuju rođenjem u muslimanskoj porodici. To znači da je vjera jedna slučajnost, kao uostalom i u hrišćanskim porodicama, a ne lični izbor, ili duhovno-intelektualni proces u traženju koncepta o poimanju svijeta.
MIROLJUBIVOST
Mislim da Islamska zajednica u Crnoj Gori propovijeda najmiroljubiviju verziju islama. Muslimani nijesu imali svoju teritoriju da bi stvorili nacionalni program, pa su prihvatili Crnu Goru kao svoju državu. Današnji odnos Crnogoraca i Muslimana jedinstven je primjer uspješnog suživota, možda sličan odnosu Francuza i Jevreja. Na francuski pogled na Jevreje dobrim dijelom utiče kako Francuzi vide sebe i svoju naciju. Marsel Prust, Henri Bergson, Rejmond Aron, Amadeo Modiljani i brojni drugi pisci i umjetnici jevrejskog porijekla dio su francuskog nacionalnog korpusa. Jevrej Pjer Mendes Franc bio je jednom i predsjednik Francuske. I kod nas ima čitav niz istaknutih Muslimana književnika, naučnika, umjetnika i intelektualaca čija su djela, kao dio osmanske civilizacije, postala nerazdvojna cjelina crnogorske kulture i tradicije. Poslije jednog antisemitskog incidenta u Parizu moglo se čuti iz najelitnijih slojeva francuskog društva da bez Jevreja Francuska ne bi bila ono što je danas. Mislim da se slično može reći i za Muslimane u Crnoj Gori. Posebno je velika njihova zasluga u obnovi crnogorske države i suvereniteta.
Međutim, kad se kod nas počelo pričati o promjeni imena Muslimana u Bošnjake, pitao sam se da li je to nešto samo deklarativno ili je politička manipulacija, kad se zna da postoji razlika među Muslimanima na Balkanu u jeziku, mentalitetu i običajima. Naravno, svako ima pravo da se nazove kako hoće, ali ni do danas nijesam našao ubjedljivo objašnjenje kakva je ekonomska, društvena ili politička prednost crnogorskih Muslimana da se identifikuju imenom entiteta van granica Crne Gore, a u njoj im se rodio i čukunđed? Nijesu se doselili odnekud, već su autohtoni narod Crne Gore. Koji su to sadašnji i budući interesi da bi izabrali nešto o čemu će nedoumice vječno trajati? Da li su onda Bošnjaci i Muslimani dva različita naroda, ili je to nešto kao Srbi i Srbijanci bez suštinske razlike? Otvara li to prostor Amfilohiju i Zukorliću da ,,ispravljaju“ istorijske nepravde, koje ništa ne donose sem što podstiču nasilje. Američki crnci, od kojih su mnogi prihvatili islam, nazivaju sebe Afro-Amerikanci, dakle vezuju ime za zemlju u kojoj su rođeni i čiji su državljani, a ne za Keniju i Najrobi odakle su njihovi preci dovedeni u lancima.
Malo ko iz Crne Gore odlazi da živi u Bosnu, već emigira u Evropu i Ameriku. Kako sva ta kombinatorika izgleda sad kad je Crna Gora ušla u NATO i intenzivno se priprema za prijem u EU, dok Bosna ostaje van tih struktura i traje kao nefunkcionalna zajednica, čiji je status kao države u stalnoj neizvjesnosti? Da li Bošnjaci u Bosni imaju više prava od Muslimana u Crnoj Gori? Da li bi se tamo osjećali sigurnije, ako se zna da je crnogorska Vlada spriječila da se nedavni rat u Bosni prelije i u Crnu Goru, a uz to je prihvatila više od stotinu hiljada izbjeglica. Stav otvoriti vrata gonjenom, a zatvoriti goniocu i posvećenost beskompomisnoj borbi protiv tiranstva, ima duboke korijene kod Crnogoraca, posebno u Njegoševim djelima. Ako se bosanski muslimani budu oslanjali samo na islam i proslavljali datume iz otomanskog perioda, kada su primili islam, kao ključne događaje svoje istorije, a zanemare bogumile, bosanske banove i kralja Tvrtka, onda daju za pravo Srbima i Hrvatima koji tvrde da je Bosna islamska tvorevina. Ovo zamešateljstvo još više izaziva i onako veliku krizu identiteta naročito kod crnogorskih Muslimana u dijaspori!
MJESTO ROĐENJA
Rečeno je ako uopšte postoji apsolutna istina u našim životima, onda je to da si rođen od jedne žene i na jednom mjestu. To mjesto postaje jedan od najvažnijih podataka u prepoznavanju ličnosti i nalazi se u svim dokumentima kao primarno obilježje identiteta. Promijeniti možeš svoj jezik, ime, nacionalnost i religiju. Možeš promijeniti čak i pol, ali mjesto rođenja nikada. Jedan kraj naše životne niti privezan je u mrtvi čvor za rodno mjesto što ostavlja dubok trag na ličnost i karakter. Narod kaže: ako ne znaš odakle dolaziš, niti znaš đe ideš ni đe ćeš stići. Isticanje osobenosti te zavičajne veze, koja pobuđuje patriotska osjećanja, često se kod nas maliciozno proglašava nacionalizmom od kvaziinternacionalista. To su oni koji ne žele da odrede svoju pripadnost i budu neko, kako bi prigodno i po potrebi mogli da budu svako i svašta. Ja se nadam da će se i ime Crnogorac izgovarati svuda dostojanstveno i bez rezerve kao Francuz, Njemac ili Englez!
Opšte važeći je princip da svaku ličnost, pojavu i događaje treba tumačiti, razumjeti i prihvatiti u kontekstu određene epohe. Zbog navodno lošeg uticaja na djecu sad su se pojavili zahtjevi za ,,kontekstualizaciju“- što god to značilo - književnih djela, što je teško razumjeti. Danas Muslimane u Crnoj Gori zvati poturicama bio bi ne samo anahronizam, već i glupost. Isto tako kad bi neko u Crnoj Gori danas promijenio vjeru, bilo iz pravoslavlja u islam, ili obratno, vjerujem da to ne bi izazvalo neku naročitu pažnju. Međutim, u Njegoševo vrijeme svako osipanje u pravoslavlju i prelazak u islam, nije bio samo problem vjere, već daleko više egzistencijalno pitanje golog opstanka jednog naroda (,,Malo rukah, malena i snaga“). Njegoš nije mogao birati riječi kojima se njegovi junaci obraćaju poturicama i osmanskoj imperiji kao okupatoru, da bi one zvučale ugodno za uho današnjeg čitaoca Gorskog vijenca! Naprotiv, i po formi i po sadržini takav jezik je bio apsolutni imperativ onog vremena i poziv u borbu za slobodu i opstanak, pa je neumjesno zanemarivati tu vremensku distancu.
Miješati prošlo i sadašnje vrijeme nije dozvoljeno ni u gramatici, a kamoli u interpretaciji jednog književnog dijela. Djeca danas ne bi trebala da uče o islamu iz onoga što kaže Vuk Mićunović, ni o hrišćanstvu od popa Mića iz Gorskog vijenca, već iz Kurana i Biblije, ako su im učitelji izučili nauk kako treba. Njegoš se ne obraća sadašnjoj generaciji Muslimana, već njihovim pradjedovima poturicama, pa bi djeca, onima koji ih danas plaše Vukom Mandušićem, mogla ubjedljivo odgovoriti, i to baš citirajući Njegoša: ,,Pas svakoji svoje breme nosi“. Valjda je jasno da sadašnja generacija Njemaca ne može biti kriva što je Hitler uradio u njihovo ime. Ako su preci bili ,,krivi“ gledano iz aspekta onoga vremena, sadašnja generacija nije, niti to može biti! I katolička djeca slušaju danas u školama o inkviziciji i spaljivanju na lomači Đordana Bruna, ako i njima istorijske knjige nijesu ,,kontekstualizovane“?! Na američkim dolarima ucrtani su likovi istorijskih ličnosti, koji su bili robovlasnici, iako je ropstvo zvanično ukinuto prije više od sto pedeset godina. Nije mi poznato da je neki crnac tražio da se to promijeni. Kad sam upitao jednog od njih kako gleda na to rekao mi je: ja ne gledam lik na novčanici već broj! Treba li od djece u Španiji kriti Pikasovu Gerniku? Njemačka djeca idu kolektivno u posjetu Aušvicu i Bukenvaldu u okviru školskog programa. Dok god i srpska djeca ne budu isto tako posjećivala Srebrenicu, neće biti istinskog mira na Balkanu.
RIJALITI
Poistovjetiti autore sa junacima iz njihovih djela je apsurd. Treba li onda zločin Raskoljnikova pripisati Dostojevskom? Džon Vejn je poubijao na stotine Indijanaca u vestern filmovima pa nije nazvan genocidnim glumcem. Naprotiv, postao je nacionalna ikona, a najveći aerodrom u Kaliforniji nosi njegovo ime. Poznati tenor Lućiano Pavaroti jednom je izjavio: ,,Da nije mojeg glasa, s kojim me obdarilo proviđenje, ja bih samo bio jedan običan Italijan, koji voli špagete!“ Za djecu, čak i onu predškolskog uzrasta, najveća opasnost za njihov razvoj ne dolazi danas od književnih djela, već od poplave bezbrojnih video igrica, ,,reality showa“ i raznih drugih programa u kojima je teško odrediti liniju između mašte i stvarnosti, fakta i fikcije, a čemu se svakodnevno satima izlažu. To je pogubno čak i za odrasle i predstavlja ogroman problem svuda u svijetu.
Postavljaju se i zahtjevi za dodavanje polumjeseca na crnogorsku zastavu, kao simbola islama, čime bi se navodno poslala poruka da smo sazreli kao društvo i da je današnja Crna Gora pravi izraz evropskih vrijednosti. Crna Gora je veoma dugo postojala kao jednovjerska i jednonacionalna država i kao takva i pod tom zastavom stvarala i utemeljivala ovu državu i za nju često krv prolivala. Modifikovanje tih državnih simbola značilo bi prekidanje istorijskog kontinuiteta, što bi i te kako uticalo na identitet i osjećanja većinskog naroda. Čini mi se da nema opravdanja da se stvari profinjuju do te mjere i to sad kad neka islamska udruženja u dijaspori zadovoljno ističu da Bošnjaci nikad nijesu imali toliko privilegija u Crnoj Gori kao od 2006. godine, dok se većinski narod još bori za neka najosnovnija ljudska prava. Volter je rekao: odlično je najveći neprijatelj dobrog! Jevreji bi onda imali pravo dodati na zastavu Davidovu zvijezdu, Srbi četiri ocila, ali šta sa ateistima, a ima ih i kod nas i u Evropi priličan broj? I oni bi imali pravo da nešto okače na zastavu, a sve u okviru evropskih vrijednosti na koje se kod nas poziva.
Mogli bi da traže, recimo, da se probuše rupe na krst i polumjesec, kao ateističko simbolično negiranje religioznih doktrina, ili ih možda sve treba proglasiti teroristima kao u Saudiskoj Arabiji. Identitet je veoma emotivna i osjetljiva stvar. Kad se agresivno zastupa svoj identitet, bilo iz ubjeđenja ili trenutnog političkog interesa, mora se misliti koliko to utiče i ostavlja tragove na identitet drugoga. Potrebno je polemisati o svemu, ali ako se to pretvori u raspravu između prošlosti i sadašnjosti, može nam se desiti da izgubimo budućnost, kako se to često naglašava. Rečeno je da se na Balkanu proizvodi više istorije nego što se može konzumirati. Svako svakome soli pamet svojim superiornim vrlinama. Ide se u krug umjesto naprijed. Narodi i religije ovdje su se spajali i razdvajali, zbližavali i suprotstavljali jedni drugima. Ovdje je bilo poprište hrišćanskih raskola i bojno polje hrišćanstva i islama. Prostor vječnog ukrštanja tuđinskih pohlepa i interesa. Mislim da se ono što je rekao Meša Selimović: ,,Ni s kim nije istorija napravila takvu šalu kao s nama“ može primijeniti na sve narode Balkana.
Geografija kao naša zajednička sudbina! Turski predsjednik Erdogan pokušava da podrije sekularnu tradiciju osnivača savremene turske države Ataturka, sa pretenzijama da postane novi kalif svih muslimana. Prijeti Evropi ne kao nekad hordama osmanlijskim, već poplavom stotine hiljada izbjeglica, koji su iz Sirije prebjegli u Tursku, a pola od toga su djeca! Hoće li on postati Putinov partner, ili surogat u destabilizaciji Balkana? Pa da imamo za jedne majčicu Rusiju, a za druge majčicu Tursku kao pokrovitelja. Ili smo trebali već jednom naučiti lekciju da tim postajemo samo moneta za potkusurivanje. Erdogan sprovodi reislamizaciju društva, ponovo uvodi smrtnu kaznu i ide na slabljenje demokratije. Posebno nastoji da ukloni iz kolektivne savjesti turskog naroda pamćenje i odanost osnivaču sekularne turske republike.
U jednom šahovskom časopisu objavljeno je da je vodeći turski propovjednik na televiziji Ahmet Mahmut Unlu izjavio da je igranje šaha veći grijeh od kocke, ili konzumiranja svinjetine, pa ga treba zamijeniti brojanicama. A šah, o kojemu u Kuranu nema ni riječi, došao je u Evropu prije petsto godina pod imenom ,,satranđa“ baš sa Srednjeg istoka! Proces nacionalnog struktuiranja i oblikovanje građanskog društva ide sporo. Pitanje je koliko smo kao multietničko društvo sazreli, mada smo u odnosu na okruženje daleko odmakli. Za narode Balkana nema bolje alternative nego što prije ,,hvatati voz“ za Evropu. A što se tiče Njegoša, on je čvrsto zauzeo svoje mjesto u samom vrhu savremene evropske civilizacije. Ono što je Milovan Đilas rekao za Krležu, može se danas reći za Njegoša: kuditi ili hvaliti Njegoša isto je što i slona sapunati ili parfimisati.
