PIŠE: Mihailo Burić
Dakle: regulacija bujičnih vodotoka je korisna stvar. I to je istina. To ne može da promijeni niti jedna politička stranka ili poslanik, prosto zato što je to tako. Jasnu stručno-naučnu i jednostavnu istinu zloupotrebljavati, niti je lijepo, niti državno i društveno korisno. Kad neko nešto ne zna, to nije problem. No, problem je kad misli da zna, a suštinski – ništa ne zna.
REGULACIJA VODOTOKA Izgleda da je i Njegoš bolje razumio rijeke i potoke od samozvane elite nekih naših profesora, političara, novinara, fejsbukovaca i ostalih korisnika ,,političke hidrologije“.
Za razliku od njih, Njegoš je još tada vidio to što neki danas ne vide. Napisao je: ,,Kolijevke kakve bi trebalo ne imadu sve naše rijeke. Vidite li ova strašila što pustoše zemlju nemilosno…“ Drugim riječima, Njegoš je još tada znao da je da bi rijeka tekla normalno, njoj potrebno i normalno korito.
Vala, sve da rakija i viski teku tijema bujičnim vodotocima bez pravog korita, ljudi bi shvatili da bujične tokove treba uređivat. Ko je uređivao vodotok rijeke Tare kod Kolašina, ne znam. Ali je regulisan, i to se ne može sakrit.
Zašto su onda pomenuti ,,naučnici“ dozvolili to nekome da radi kod Kolašina, a ne daju sad da se radi više Mateševa? Ne znam. Ali, sigurno znam da vode koje stalno bujičnim tečenjem mijenjaju korito i plave okolinu treba regulisati, kako bi imale svoje korito, kojime bi voda tekla tako da ne pravi haos po inundacionoj ravni.
Dobar primjer za to postoji - nedavno regulisano korito rijeke Tare ispod Krivog mosta, kroz koje sada Tara lijepo teče svojim novim koritom, čime je potpuno amortizovana njena bujičnost. A to i jeste cilj regulacije. Stvarno bi lijepo bilo da profesori iz sjenke sa fakulteta, koje pominje naš poslanik, objasne, ako su to rekli, da bujične vodotoke ne treba regulisati i da objasne ranije izvedenu regulaciju te iste Tare kod Kolašina.
Što se tiče tuče po Skupštini, lomljenja televizora, uspostavljanja nove političke discipline ,,politička hidrologija“ - to nije moja stvar, već Skupštine. Ja ću se i dalje truditi da svoj stručni posao obavljam stručno. A i nemam ogromnih štetnih državnih, stručnih promašaja kao inženjeri iz sjenke koji pogrešno savjetuju poslanike, pa bi im bolje bilo da i dalje ostanu u sjenci. Toliko o regulaciji vodotoka.
,,STRAŠENJE“ UNESKOM Ali, kritičari ne predstavljaju vjerno ni prostorne odnose, koji su veoma važni za ovaj projekat. Zato javnost treba da zna: kanjon rijeke Tare, dužine 80 km, od ušća Bistrice do Šćepan Polja, uključen je 1987. godine u red svjetskih ekoloških rezervata. Nacionalni park Durmitor 1980. uveden je u spisak Svjetske prirodne kulturne baštine. To znači da je pod strogom zaštitom Uneska dio kanjona Tare od 80 km.
Takav je slučaj i sa najdubljim kanjonom svijeta, Kolorado u Sjedinjenim Američkim Državama. Dio kanjona je nacionalni park, a uzvodno i nizvodno su akumulacije i elektrane. Unesko nije isključio kanjon Kolorada zbog brana, akumulacija i elektrana. Nacionalni park Kolorada, na zapadu i sjeveru Arizone, obuhvata Davsdam i njeno jezero, iznad kojeg je Hover dam i njeno jezero. Uzvodno, prema istoku i sjeveru, je Kolorado, najdublji kanjon svijeta (kanjon Tare je drugi po dubini u svijetu). Dalje, uzvodno prema sjeveru je ponovo Glen kanjon dam i vodene akumulacije. I sve ovo, brane, akumulacije, kanjon, pripada - Nacionalnom parku Kolorada! Čak je brana Hover dam samostalan turistički motiv sa oko 1.000.000 posjetilaca godišnje. Koliko znam: i SAD i Unesko su ponosni na taj nacionalni park, sa svim sadržajima.
KANJON TARE A kakva je situacija sa našom rijekom Tarom, upoređujući dva najdublja kanjona svijeta? Rijeka Tara nastaje od rijeka Opasanice i Veruše. Kod Mateševa im se priključuje rijeka Drcka. Znači - rijeka Tara počinje tek od Hana Garančića, teče kroz Kolašin i Mojkovac, primajući mnoge povremene vodotoke.
Ali, bogatstvo vodom nastaje tek od lijeve pritoke Bistrice, čiji je izvor poznati Ravnjak. I tek je tu početna tačka kanjona rijeke Tare koji je pod strogom zaštitom Uneska. Priroda je tako htjela da vodno bogatstvo nastaje nizvodno od izvora Ravnjak, Ljutica, Bijelih vrela i mnogobrojnih izvora sa velikom količinom vode.
Međutim, sve je ovo daleko od dionice auto-puta, iako na istom vodotoku, što znači - dionica auto-puta je daleko od strogo zaštićenog kanjona rijeke Tare. U odnosu na ukupnu zaštitu rijeke Tare, prostor je jasno podijeljen na tri velike cjeline: Verušu i Opasanicu, zatim Taru pored Mateševa, Kolašina i Mojkovca (koji čine tranzitnu zonu) i, tek na kraju, kanjon Tare, koji je pod strogom zaštitom Uneska. Vodotok rijeke Tare uzvodno od zone stroge zaštite je tranziciono područje, sa blažim režimom zaštite, zbog čega je u njemu dozvoljena gradnja, pod propisanim uslovima.
Ugrubo rečeno, Mateševo je udaljeno od početka zaštićene zone čitavih 50 km. To su prostorni i hidrološki odnosi, koji imaju svoj odraz i nizvodne uticaje, koji se prenose tek poslije tečenja od oko 50 km. Ove činjenice se mogu interpretirati na razne načine, ali se ne mogu dovoditi u pitanje.
Što se tiče izmještanja vodotoka, i to je stvar struke i nauke, a posebno zakona. Nikako Fejsbuka, političkih prijetnji, tuča i gađanja po Skupštini. Jedini do sada izmješteni-premješteni vodotok u Crnoj Gori je vodotok rijeke Ćehotine kod Pljevalja, i to zbog potrebe eksploatacije uglja. Ovo navodim da bismo razlikovali izmještanje-premještanje od pomjeranja u okviru regulacije.
Ovo što se dešava na rijeci Tari je dio regulacije, a ne promjena položaja, a posebno nije promjena pravca ni smjera tečenja. Pa, valjda nećemo raditi po shvatanjima onih koji ne znaju od čega se sastoji rječna dolina, ni što je vodotok, ni što je režim vodotoka, dolinsko dno i inundaciona ravan, ni kako se gradi u uslovima rječne doline?!
POŠTOVANJE ZAKONA Treba poštovati i Zakon o vodama koji reguliše to pitanje. Zabranjene radnje na vodnim objektima i vodnom dobru predviđaju izuzetke kada su u pitanju objekti javne infrastrukture. Tako u članu 141, tačka 2, stav ,,d“ piše da je zabranjeno ,,vršiti i druge radnje, osim u slučaju izgradnje objekata javne infrastrukture, u skladu sa ovim ili posebnim zakonom“. A pod tačkom 7 stoji da je zabranjeno ,,bez vodne saglasnosti mijenjati pravac i jačinu toka površinske vode koja prirodno protiče ili otiče sa vodnog zemljišta koje je u svojini privatnog lica“.
To znači da se može mijenjati pravac vodenog toka ako postoji vodna saglasnost, te da se to odnosi na privatno zemljište. U zakonu se definiše odgovornost za štetu u životnoj sredini: Izuzetno štetom se ne smatra šteta pričinjena ,,na vodama, koja je nastala nakon sprovođenja mjera za ublažavanje posljedica na vodenim tijelima pod uticajem održivih aktivnosti koje predstavljaju javni interes, s tim što nije bilo tehnički izvodljivo ili finansijski opravdano odabrati ekološki povoljniju mogućnost“.
Auto-put je definisan Prostornim planom posebne namjene auto-puta koji je usvojila Vlada, čime je taj projekat jasno označen kao objekat javne infrastrukture, i još označen posebnim Zakonom o auto-putu, što korenspondira sa zakonskim propisima i mojim prethodnim objašnjenjima. Pri analizama za izbor najpovoljnije trase razmatrano je 18 varijanti, i na osnovu toga odabrana ova koja je predložena PPPN.
To je važno znati, jer poneko problematizuje to što je odabrana baš ta trasa. Posebno je bitno da prirodni i tehnički uslovi u dnu doline rijeke Tare, u tranzicionoj zoni blaže zaštite, su takvi da ovi radovi pripadaju regulaciji (jer su pomjeranja, odnosno obuhvat radova, manja od širine samog korita, odnosno rukavaca, zavisno od konkretnog lokaliteta).
To su, znači, manja pomjeranja jednog ili više rukavaca (karakteristično za bujične tokove, koji nemaju stalno i stabilno korito), radi regulacije, te nemaju kategoriju izmještanja, odnosno premještanja. I svi ovi radovi se mogu izvoditi u tranzicionoj zoni nižeg stepena zaštite (nijesu u zoni Nacionalnog parka-stroge zaštite), uz poštovanje predviđenih procedura.
Te procedure su poštovane kroz tehničku dokumentaciju, odobrenja nadležnih organa i Nadzornog organa (Ingeurop), nad sprovođenjem projekta.
