U večernjim satima 8. maja ranjena je od za sada nepoznatog počinioca novinarka Olivera Lakić. Prvi ośećaj koji sam imao povodom ove vijesti, bio je ośećaj zapanjenosti zbog velike bezobzirnosti koju je kriminalac pokazao prilikom tog nedjela.
Pucanj iz zaśede na ženu, tako nešto nije bilo moguće u starom crnogorskom društvu. Pogledajmo što izvori kažu.
Crnogorci nijesu napadali žene: Čeh Josef Holeček bio je novinar i pisac, poslije boravka u Crnoj Gori 1877. je u Pragu objavio knjigu o Crnoj Gori. Između ostaloga o Crnogorkama je zapisao: "Za polnu ljubav kojom nas je bog obdario, a koju uzdižu slabi pjesnici i novelisti, Crnogorka ne zna. Strogi moral joj brani da otvoreno pokazuje svoju naklonost nekome, plane rumenilom od stida kad joj udvarač izjavljuje ljubav. Još siromah nije ni završio, a već bujicu njegovih lijepih riječi obožavana ljepotica odjednom prekrati osolivši mu uz obraz dobar šamar. "Prođi me se", pusti na njega hladan tuš - "mani me se đavole. Što misliš, što si se pomamio, potonje čeljade?" Naravno, niko neće ženu pozvati na megdan i tako se ova stvar fino izgladi, da mu za ovu sramotu niko ne sazna. Crnogorac koji bi podigao ruku na nenaoružanu ženu, važi za podloga nitkova." (J. Holeček, Crna Gora, CID i Izdavački centar Cetinje, 1995, str 36) Ruski istoričar Aleksandar Popov (1820-1877) u Crnoj Gori je boravio 1842. godine, upoznao se sa Njegošem. Zabilježio je Njegoševe riječi:
"Interesantan je Vladičin odgovor na pitanje jednog ruskog putnika zašto u zakonima nema ni jednog člana o uvredi žena. On je odgovorio: - Nije potrebno.
- A ako bi neko uvrijedio ženu?
- To je isto kao kad biste rekli: A ako bi neko skočio na mjesec!"
(Aleksandar Popov, Putovanje u Crnu Goru, Službeni list Crne Gore, Podgorica, 2000, str 120)
Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic (1801-1849) boravio je 1840. godine u Crnoj Gori, zabilježio je: "Kod Crnogoraca, Albanaca i Dalmatinaca, pak, smatra se najvećim grijehom i velikom sramotom da muškarac puca u ženu, čak i kada je neprijatelj koji napada vodi ispred sebe kao neku vrstu štita. Odvajkada su žene, čak i kada je postojala krvna osveta između plemena ili pojedinih porodica, neometano odlazile u pleme ili kuću sa kojom su njeni bili u zavadi i taj običaj je obostrano upražnjavan i poštovan.” (Hajnrih Štiglic, Posjeta Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2004, str 62 i 63)Jovan Popović Lipovac, general ruske vojske i crnogorski oficir, u Rusiji je 1887. objavio knjigu "Crnogorac i Crnogorka". Piše: "I u vrijeme najžešće osvete i međusobnih sukoba, žena nikada nije u opasnosti, slobodno se kreće po neprijateljskim selima, sreće se s neprijateljima, i nikada se ruka Crnogoraca nije podigla na ženu. Vrlo je interesantan običaj: kada ratuju dva plemena, iz bojazni da ne budu ubijeni na putu, zaraćeni su obavezni da ne napuštaju svoja sela. A kako je neophodno ići na pijace - u Kotor, Rijeku, Vir, Danilovgrad - sakupljaju se žene i djevojke i prate muškarce do pijace. Taj konvoj je jači od svake oružane sile, jer Crnogorci nikada neće ubiti čovjeka u prisustvu žene." (Jovan Popović Lipovac,Crnogorac i Crnogorka, CID, Podgorica, 2001, str 115)
Sa kim je strancu bilo najbezbjednije putovati kroz Crnu Goru? Njemački putopisac Johan Georg Kol (1808-1878) boravio je u Crnoj Gori početkom pedesetih godina 19. vijeka. Piše kako je putovao kroz Crnu Goru:"Naš prtljag ponio je jedan mali tovarni konj i jedna zgodna crnogorska djevojka po imenu Jovana. I tako je onda naš mali karavan u pratnji desetak Crnogoraca, što na konju, štopješice, krenuo kroz gradska vrata kod pazara i uputio se ka brdskoj straži koja je započinjala odmah tu kraj tvrđave; kada smo prispjeli na vrh stijene, Crnogorci su, po običaju, u znak pozdrava, opalili iz svojih pušaka i pištolja. Naravno da je prijatnije putovatiu tako velikom društvu; ali ako bi se radilo samo o sigurnosti, onda bi, rekli su mi, u Crnoj Gori bilo dovoljno društvo pomenute mlade Crnogorke Jovane. Čovjek u Crnoj Gori, navodno,nikada nije tako bezbjedan kao u društvu jedne mlade djevojke ili jedne stare žene(vjerovatno uopšte u društvu nekog ženskog stvorenja). Čuo sam za jednog njemačkog slikara koji je u društvu jedne stare žene prokrstario gotovo cijelu Crnu Goru. Žensko društvo je često čak i bolje i sigurnije nego neko vladikino obezbjeđenje; jer, vladika ne može da zaštiti baš od svakog razbojništva ili osvetničkog čina. Međutim, žene kodCrnogoraca uvijek hodaju slobodno naokolo i ne moraju da se pribojavaju da će ih nekouvrijediti ili povrijediti. Ako bi to neko i učinio onda bi taj sebi na vrat navukao osvetu njenih rođaka, a uz to bi sebe izložio opštem preziru. A ubistvo žene je najveća sramota za jednogmuškarca. Samo ukoliko se radi o sopstvenoj ženi i ako je ubistvo počinio nevjere, ljudi će mu oprostiti taj postupak, i to veoma lako i bez mnogo premišljanja. Žene Crnogoraca odlaze same čak i do Turaka i to sve tamo dolje do Skadra. Isto tako i turske žene mogu bez straha da se upute u Crnu Goru. Crnogorci za svojih četovanja nikada ne sijeku ženske glave i nikada ih ne šalju na Cetinje." (Johan Georg Kol, Putovanje u Crnu Goru, CID, Podgorica, 2005, strane 70 i 71, link)
Mihail Petrovič Varava (1841-1918), ruski zoolog i botaničar, nastavnik i metodičar prirodnih nauka, pośetio je Crnu Goru 1900. godine. Upoznao je Ivana Mićića koji je bio učitelj u mjesnoj školi na Obodu, kod Rijeke Crnojevića. Mićić je govorio Varavi: "Ali bez obzira na snažnu potčinjenost žene, njena ličnost je bila sveta. Crnogorka je mogla proći kroz cijelu zemlju ne plašeći se da je može ko uvrijediti. Stranac je dobijao za pratnju ženu ili djevojku kao dokaz da je on prijatelj i da može bez bojazni putovati kuda hoće." (Mihail Petrovič Varava, Crnom Gorom, CID, Podgorica, 2002, str 82)
Položaj žene u Crnoj Gori do Prvog svjetskog rata bio je vrlo težak, žene su bile prisiljene da rade od jutra do mraka, jer crnogorski muškarci nijesu baš bili skloni radu. Žene su u svojim kućama bile često i zlostavljane, ali, da neko u selu ili van sela - bilo đe u Crnoj Gori, nasrne na ženu, to je bilo nezamislivo.
Sloboda - slobodi govora, nesloboda - nasilju: Vremena su se promijenila, običaji su se promijenili, varaju se oni koji misle da su se samo Crnogorci promijenili, cijela evropska civilizacija se znatno izmijenila.
Vrijednosti više nijesu iste kao prije I svjetskog rata, 1917. je oružjem ovaploćena egalitaristička ideja, ideja da svi treba da živimo zapravo kao u praistoriji - u potpunoj jednakosti. Od te 1917. svi društveni odnosi u evropskim zemljama su se promijenili, a kao krajnji rezultat, ono što je sigurno je da - evropska civilizacija polako izumire i u mnogim četvrtima raznih velikih evropskih gradova, više ne postoji.
Što se tiče napada na Oliveru Lakić, ja sam već nekoliko puta pisao da sam pobornik najveće moguće slobode govora, a da bi nešto tako bilo moguće, takođe je potrebno uspostaviti i veliku neslobodu za nasilje nad slobodom govora, demokratija je i kod nas i skoro svuda u svijetu bolešljiva, ima slab imunitet, teško umije da se brani. O tome imam mišljenje i stav, ali nemam prostora da i o tome pišem u okviru ovog teksta. U svakom slučaju ugrožavanje nasiljem ljudima njihovog prava na slobodu govora i izražavanja, po mom sudu, treba oštrije kažnjavati nego nasilje sa drugim motivima, jer je napad na slobodu govora napad na poredak - napad na demokratiju. Ako želimo da živimo u demokratiji onda valjda treba da je i branimo.
