Za Pobjedu, sa Milatovićem smo razgovarali o izazovima rada na ovom projektu, značaju koji nose ovakve priče, iskoracima Zetskog doma...
POBJEDA: „Apartmanom Savoja“, kako ste kazali pred premijeru, htjeli ste da napravite klasičniju predstavu. Poznato je da klasične forme uglavnom nijesu Vaš izbor, pa nam recite je li tematika kojom ste se bavili, uz doticanje istorije, zahtijevala takav pristup ili ste se naprosto zaželjeli rada sa tradicionalnijim teatarskim sredstvima?
MILATOVIĆ: Svaka tema traži svoju formu. S druge strane, u pravu ste, jesam se pomalo i uželio onoga što zovemo lijepo pozorište. Zato sam i težio da napravim lijepu predstavu. Čak i vizuelno. Teme kojima se predstava bavi možda i jesu dosta mučne, ali nijesam želio da ovaj projekat bude nekakav „prst u oko“, već teatarski proizvod koji će biti umjetnički kompaktan. Htio sam da pomjerim neke stvari u adaptaciji, a kada sam nju završio imao sam predstavu koja je spojila savremenu jednočinku sa pričom iz epohe.
POBJEDA: Upravo ste spajanje ta dva komada u koherentnu dramaturšku cjelinu naveli kao najveći izazov tokom procesa rada na ovom projektu. Zašto?
MILATOVIĆ: Izazov mi je bio da spojim dvije oprečne književne forme u jedinstvenu cjelinu i uskladim savremene teme sa epohom. Želio sam da predstava ima klasičnu formu kako bih istakao dramaturški pristup, a ujedno dao prioritet glumačkoj igri. Kao što rekoh, najbitnija mi je bila adaptacija. Na kraju, čini mi se da smo zajednički našli pravi put da progovorimo i o nekim manje poznatim istinama o princezi Jeleni. Njena ličnost na značenjskom nivou naše nacionalne svijesti ima posebnu dimenziju, koju još uvijek ne umijemo da rabimo kako treba. Ona je životom i humanizmom nadmašila mnoge heroje i heroine ondašnjeg, ali i današnjeg vremena. Bila je sve što se nije očekivalo od jedne žene i jedne kraljice. Težio sam da to sačuvam.
Najveći izazov u procesu rada bio mi je kako da spojim lik savremene Lene sa ličnošću Jelene Savojske. Da ih spojim i prepletem, a da na kraju izađe čista heroina. Oba lika igra ista glumica, nevjerovatna Ana Vučković. U prvom dijelu ona tumači Lenu, švalerku bogatog biznismena, a u drugom je Jelena Savojska, koja na seansama kod psihijatra razotkriva potisnute davnašnje boli. Pišući „Punktiranje duše“ Marija Čolpa, naime, otkrila je podatak da je Jelena nosila traume iz djetinjstva, pa je pokušala da kroz ovaj komad objasni kako njeno dobročinstvo, po kojem je bila poznata, dolazi usljed velike boli zbog preranog gubitka sestre Sofije, koja je umrla na krštenju u Vlaškoj crkvi na Cetinju. I za mene je taj podatak bio nov. Vjerujem i publici.
POBJEDA: Komad se ogleda u glumačkoj igri, u dramaturškom pristupu, u dramaturgiji svjetla kome ste posvetili veliku pažnju. Na kraju, jeste li dobili što ste željeli?
MILATOVIĆ: Cjelokupan proces rada za mene jeste velika novina. „Apartman Savoja“ potpuno je drugačija predstava u odnosu na ono što sam do sada radio.
POBJEDA: U kom smislu?
MILATOVIĆ: U smislu forme. Kada se bavim pozorištem, prije svega, bavim se formom. „Apartman Savoja“ malo je drugačija predstava po estetici, ali i po pristupu, u odnosu na moj dosadašnji rad. Lično, veoma sam zadovoljan ishodom. I ranije sam se u predstavama bavio crnogorskom baštinom, ali čini mi se da mi to nijesu bili najuspješniji projekti. Makar ne po mom sudu. Sada, moj je osjećaj drugačiji. Čini mi se da je važno što smo igrali Jelenu Savojsku na Cetinju i što ju je igrala rođena Cetinjanka.
Simboličan je i završni Jelenin monolog u predstavi, uz svijeće i zvuk koraka. Time sam aludirao na to da je Jelena nedavno u tajnosti sahranjena u Italiji. Jako mi je drago i što sam „Apartman Savoja“ uradio u Zetskom domu, jer predstave koje se u ovom pozorištu rade posljednjih godina odskaču od nekih ovdašnjih dominantnih estetika. I proces rada u ovom pozorištu značajan je jer je fokusiran na glumačku igru.
POBJEDA: U „Apartmanu Savoja“ glumci jesu dobili popriličan glumački „zalogaj“?
MILATOVIĆ: Jesu, zbilja. Razlog zbog kojeg sam i htio da ovo bude klasičnija predstava jeste taj što, uz dramaturšku adaptaciju, ona dozvoljava da glumačka igra dođe do punog izražaja.
Stil igre u ovoj predstavi drugačiji je. Htio sam da sve bude svedeno. U početku sam se malo pribojavao scene sa ogromnim brojem lampi, koje stoje kao ljudi. Velike su i moja je zebnja bila da ne „pojedu“ glumce, ali mislim da smo postigli odgovarajući efekat. Glumci prolaze kroz lampe kao kroz šumu, one su i svojevrsni lavirint na sceni. Insistirao sam u ovoj predstavi i sproveo do kraja dramaturgiju svjetla. Danilo Pečar, Slovenac koji je radio dizajn svjetla, uspio je da isprati moju zamisao, pa lampe nijesu samo ukras već prave posebnu atmosferu. Ta amosfera dalje stvara utisak svojevrsnog performansa svjetla na sceni, koji pritom nije zasmetao glumcima.
POBJEDA: Predstava progovara i o našem odnosu prema tradiciji, prema sopstvenoj kulturnoj baštini, koji je sve samo ne za pohvalu...
MILATOVIĆ: U „Apartmanu Savoja“ taj segment možda se najbolje očitava kroz priču Starca Nikole koga je izvanredno oživio Momo Pićurić. Zaglavljen u nekim minulim danima i prilično nemoćan da prihvati novo vrijeme i njegova beskrupulozna pravila, Starac Nikola opsesivno čuva predmete iz prošlosti. To su uspomene na kraljicu Jelenu koja je njegovu trudnu majku pronašla u Italiji i sklonila je sa ulice. Po Jeleninom ocu i naš junak dobio je ime. Nažalost, kako to i biva danas, on nije uspio da osnuje muzej u čast Jeleni Savojskoj, već je zbog kredita i hipoteke bio prinuđen da to mjesto izdaje kao „apartman“ za parove. Upravo tu, u „Apartmanu Savoja“, tom nesuđenom muzeju, sudaraju se epohe i potpuno različiti životni putevi. Njih vodi i predvodi Petar (kojeg igra sjajni Miloš Pejović) okrutni biznismen, primitivan u ponašanju i rječniku, jednom riječju - čovjek ulice. I tu najbolje vidimo sliku našeg odnosa prema tradiciji. U sukobu tradicije sa modernim dobom, znamo ko gubi. Vidimo svijet kapitalističke naravi i neke nove generacije, koje žive sasvim drugačije sisteme vrijednosti. Kroz borbu materijalnog i duhovnog, „Apartman Savoja“ ukazuje i na tužnu istinu - istorija i tradicija malo nam znače danas. Nažalost. Sve je na prodaju i sve se može kupiti.
(opširnije u Pobjedi)
