Jedno dijete u Crnoj Gori je preminulo od monstruoznog zlostavljanja. Mali Pavle je mjesecima unazad dobijao batine od očuha, dok je majka na užasne scene nasilja zatvorila oči. Sumnja se da je Nermin Šišić tukao dječaka, jer mu je smetao njegov plač, a majka, Jelena Jovović, nasilje nije prijavljivala zbog, kako tvrdi “straha da ona ne postane žrtva”, iako je pred tužiocem rekla da je njen nevjenčani suprug nikada nije udario. Tužilac je u naredbi za sprovodnjenje istrage, čije su dijelovi objavili mediji, zaključio kako je sve to ispričala kako bi opavdala sebe.
Tolerancija na nasilje: U međuvremenu je objavljeno da je dijete u januaru Šišić vodio dva puta u Klinički centar, da je mališan imao modrice po čelu, da ga je do bolnice odveo komšija, policijski službenik. Zvanično je saopšteno da ljekari nijesu mogli da zaključe da je dijete trpljelo nasilje, da mu je pružena pomoć, kao i da komšija nije mogao da primijeti da se radi o nasilju.
Mediji su odmah kada je objavljeno da je dijete umrlo pokucali na vrata komšija, koji su, naravno anonimno saopštili da se danima čuo plač djeteta i da su šokirani.
Da li se tragedija mogla spriječiti, pitanje je koje je ovih dana diglo crnogorsku javnost na noge. Gnjev i poziv na linč majke i njenog partnera ne jenjavaju, društvene mreže bruje, traži se vraćanje smrtne kazne, a pokrenuta je inicijativa da se osumnjičeni kazne doživotnom robijom. Naš zakon propisuje kaznu od 40 godina zatvora za najteža krivična djela.
Sagovornici Portala Analitika kažu da kod nas još uvijek postiji visoka tolerancija za nasilje nad djecom, i da građani u velikom broju slučajeva nisu spremni da ukažu i prijave krivična djela i njihove izvršioce, ukoliko to njih lično ne dotiče.
“Mislim da je uloga društva veoma važna, jer je proučavanje i identifikovanje ovog problema preduslov za sprečavanje ovog zločina. Što se prikupi više podataka o fenomenu zlostavljanja djece, to je veća šansa da se preventivno djeluje na taj problem. U okviru prevencije veoma je bitna identifikacija porodica, kroz razne upitnike, razgovore i istraživanja. Veoma je važna i uloga vaspitača, učitelja i nastavnika, koji bi mogli da organizuju roditeljske sastanke na kojima bi se akcenat stavio na edukaciju i razgovor sa roditeljima djece, pri čemu bi se veća pažnja posvetila onim roditeljima koji imaju karakteristike izvršioca nasilja nad djecom”, objašnjava nam profesor kriminalistike i kriminologije dr Damir Zejnilović.
Advokat Zoran Čelebić kaže da je svačija ljudska i moralna obaveza da nasilje prijavi policiji ili nekom drugom nadležnom organu.
„Najčešće je policija ta koja se bavi time i ona uključuje druge organe. Dugo godina sam živio u inostranstvu, u Velikoj Britaniji, tamo je mnogo razvijenija svijest o tome nego kod nas. Mislim da se ovdje ne radi mnogo po tom pitanju, počev od porodice, škole... Svi moraju da se uključe “, kaže Čelebić.
Oduzimanje starateljstva rjetkost: Dijete, pogotovo do pete godine, je jako vezano za majku, te se od nje oduzima samo ukoliko je to jedino rješenje, i to u slučajevima kada ga zlostavlja, grubo zanemaruje, izrabljuje, ne vodi računa o njegovim potrebama... Postupak oduzimanja djeteta od majke je težak i različit je za svaki pojedinačni slučaj, objašnjava advokat Čelebić.
„Roditeljstvo nad djecom se ne može oduzeti, jer je neko roditelj kakav god da je, ali starateljstvo može, iako zakon najčešće propisuje da se dijete do pete godine života daje majci. Naravno, postoje izuzeci u kojima joj se starateljstvo ne može dati, na primjer ukoliko se bavi nedoličnim radnjama, narkomanijom, prostitucijom ili je ubica.“, kaže Čelebić za Portal Analitika.
Dodaje da se u sve mora uključiti Centar za socijalni rad koji daje preporuku sudu kako dalje postupati.
„Preporuka ne obavezuje sud, ali je sud najčešće uvaži. Takođe, ukoliko su oba roditelja izvršila nasilje nad djetetom, policija je u obavezi da obavijesti centar za socijalni rad, da se on uključi“, navodi naš sagovornik.
Crna statistika: Prema zvaničnim podacima, zbog zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog lica u 2016. godini prijavljeno je 14 lica, a s neriješenim prijavama iz ranijeg perioda u radu je bilo prijava protiv 15 lica. Propisana kazna zatvora je do osam godina, ali u praksi su crnogorski sudovi u tim predmetima izricali uslovne ili kazne rada u javnom interesu. Državni tužioci su protiv devet lica odbacili krivičnu prijavu, protiv četiri je podnijet optužni predlog, dok je na kraju izvještajnog perioda ostala nerješena prijava protiv dva lica. Protiv pet osoba donijeta je osuđujuća presuda – za četiri lica izrečena je uslovna osuda, a protiv jednog rad u javnom interesu.
Broj djece koji trpe nasilje je, međutim, mnogo veći nego što to pokazuje statistika, objašnjava profesor Zejnilović, jer je “obim nasilja teško utvrditi, zato što se ova krivična djela ne prijavljuju, a kada se i prijave teško ih je dokazati”.
“Smatra se da u Crnoj Gori na jedan prijavljeni slučaj nasilja nad djecom dolazi sedam, osam slučajeva koji se dešavaju negdje u porodicama, a o tome ne postoje saznanja već samo pretpostavke. Što se tiče samih nasilnika, odnosno lica koja vrše nasilje nad djecom, veliki dio njih nema kriminalnu prošlost. Najčešće su to muškarci starosti od 26 do 40 godina, imaju nizak stepen samopoštovanja, socijalno su izolavani, posjeduju nizak nivo tolerancije, zavisnici su od alkohola i imaju sklonost ka nasilju u svom domu jer se osjećaju ugroženo od strane drugih”, kaže on.
Poziv na linč preko društvenih mreža: Šišiću se sudi za ubistvo i može biti kažnjen robijom i do 40 godina, dok se majka djeteta sumnjiči zbog kršenja porodičnih obaveza i može dobiti kaznu zatvora do osam godina. Peticiju u kojoj se traži doživotna robija za Šišića i Jovović već je potpisalo preko 7.000 građana. Ne tako mali broj građana poziva i na javni linč. Zejnilović smatra da je gnijev djelimično razumljiv, „mada moramo vjerovati u institucije i krivično zakonodavstvo Crne Gore”.
“Vrijeme krvne osvete je davno prošlo. Treba sačekati i dati vremena da državni organi preduzmu određene mjere kako se slične stvari u budućnosti ne bi dešavale. Očigledno je da je u ovom slučaju zatajila prevencija i da je život jednog nevinog djeteta na svirep način oduzet. Svakako da počinioce ovog gnusnog zločina treba kazniti maksimalnom kaznom za ovo krivično djelo, naravno nakon što se njihova krivica dokaže i donese pravosnažna presuda”, objašnjava on.
Govoreći i pozivima da se u zakon vrati smrtna kazna koju smo ukinuli, Zejnilović kaže da će ona “uvijek imati svoje pristalice, ali i one koji se žustro bore protiv nje”.
“Crna Gora kao zemlja koja će jednog dana ući u EU, svoje zakonodavstvo mora prilagođavati sa zakonodavstvima razvijenih evropskih država. U većini tih država smrtna kazna ne postoji”, podsjeća on.
Kako dodaje, maksimalna kazna zatvora od 40 godina je sasvim dovoljna za ovako teška krivična djela, ali pod uslovom da izvršilac čitavu kaznu izdrži, da mu se amnestija i pomilovanje ne uzimaju u razmatranje, niti da mu se to služenje zatvorske kazne olakšava kroz razne ustupke.
“Tako će imati dovoljno vremena, uglavnom ostatak života, da razmišlja o svom nedjelu koje je učinio”, zaključuje Zejnilović.
Preblage kazne, društvo naviklo da žmuri kada treba, ali s druge strane vrlo spremno da poziva na linč preko društvenih mreža, loša prevencija – što god da je razlog, za malog Pavla je kasno. Za nas kao društvo ovo je posljednji trenutak da vidimo kako da se stane na put nasilju iza porodičnih vrata.
