„Crnogorske prilike iz XIX vijeka te 1951. godine predstavljane su kao trenutna stvarnost – što se može tumačiti u smislu – kad je veliki Njegoš mogao okrenuti leđa Rusiji, možemo i mi“, kaže Batrićević.
On zapaža da je svaka vlast u Crnoj Gori od Njegoševe smrti do danas, bilo domaća bilo okupatorska, koristila Njegoša u svom promovisanju.
„Nekad je ta upotreba bila simboličnog, nekad neposrednog karaktera, ali konstantna. Crna Gora Danila I (1851-1860) i Nikole I Petrovića (1860-1916) koristila ga je u nekolike ravni – njime je potvrđivala crnogorsku nezavisnost i isticala crnogorski ekskluzivitet među Južnim Slovenima; srpska okupatorska vlast uspostavljena rušenjem crnogorske države 1918. rastočila je Njegošev srpski identitet po novostvorenoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kanonizovala ga kao nacionalnog pjesnika tih naroda – odnosno jugoslovenskoga naroda nakon 1929. godine“, ističe Batrićević.
Komunisti su, kako dodaje, nakon 1945. takođe kanonizovali Njegoša, preokrenuvši ključ tumačenja.
„Od 1989. godine, kad je srušena komunistička paradigma te krenuo proces raspada Jugoslavije, Njegoš će u „krnjoj“ Jugoslaviji biti personifikacija srpstva Crne Gore i Srbije. Od obnove nezavisnosti crnogorske države 2006. godine Njegoš će biti interpretiran kao stub crnogorske nacionalne kulture i crnogorskoga nacionalnog identiteta“, navodi Batrićević.
ANALITIKA: Ujedinjeni savjetodavni komitet Kongresne biblioteke iz Vašingtona odobrio je prošlog mjeseca zahtjev Nacionalne biblioteke Crne Gore za dobijanje međunarodnog koda za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. Da li je ova odluka Vašingtona istorijska, i koje su posljedice ovakve odluke?
BATRIĆEVIĆ: Društvu koje svakodnevni sadržaj ispunjava raspravama o istoriji valjda je u mentalitetu da svaku odluku ili događaj proglašava istorijskim. No slučaj s dobijanjem međunarodnoga koda zbilja je po mnogo čemu istorijski jer su se sada otvorile nove perspektive za crnogorski identitet. Počnimo od izdavaštva – do sad se nijedna knjiga prilikom katalogizacije nije mogla tretirati pod odrednicom crnogorski jezik, što više neće biti slučaj. U digitalnom svijetu koji potpuno preuzima uređenje sadašnjice vaša međunarodna prepoznatljivost zavisi i od sadržaja koji proizvodite u toj novoj galaksiji. Do sad ste mogli proizvoditi sadržaj, ali je uz njega morala ići tuđa naljepnica. Na mobilnim telefonima, na raznim aplikacijama, Windows paketima, Vikipediji, nije postojala opcija da izaberete crnogorski jezik što od naredne godine neće biti slučaj.
Zato ova odluka značajno mijenja situaciju, ona je u svijetu jezika i svijetu vidljivosti nacionalnoga identiteta na internetu analogna međunarodnom priznanju crnogorske nezavisnosti. Iako smo svi znali da Crna Gora ima viševjekovnu tradiciju državnosti, sve to do 2006. godine nije imalo većega značaja. Ista je stvar s jezikom – iako su mnogi lingvisti još u XIX vijeku uočili crnogorske jezičke specifičnosti, a montenegristika bogatom literaturom to dokazala, sve do 2017. godine nijesmo imali međunarodni kod. Vašingtonska odluka priznanje je utemeljivačima montenegristike da svoje intelektualne napore nijesu radili uzalud.
Međutim i pored toga ostaje žal što ova velika bitka nije dobijena ranije pošto se u posljednjih nekoliko godina crnogorskome jeziku raznim spinovima i manipulacijama nanijela ogromna šteta. Mnogi pannacionalistički portali i mediji iz komšiluka, potpomognuti nekim našim domaćim „stručnjacima“, „pendrekali“ su crnogorske filologe provocirajući „lov na vještice“, neutemeljeno diskreditujući svaki njihov intelektualni domašaj. Dobar dio javnosti, čak i one koja je primordijarno naklonjena crnogorskome jeziku, naśeo je na petparački i kafansko-doskočivački nivo tih štetnih konstrukcija koje su budile malograđanski senzacionalizam. Valjda su i oni sad shvatili da posrijedi nije nikakvo „nametanje“ no afirmacija sopstva.
ANALITIKA: Kako treba implementirati ovu odluku, naročito zbog crnogorske Vikipedije?
BATRIĆEVIĆ: Prije odgovora na pitanje za Vikipediju želio bih nešto naglasiti. Crnogorski jezik Ustavom je definisan kao službeni jezik u Crnoj Gori i to je ključna pretpostavka za dalju njegovu afirmaciju. Ali to do sad nije činjeno pošto se naša politička elita nije dovoljno posvetila zaživljavanju crnogorskoga jezika u administraciji i javnoj upotrebi.
Izuezev pojedinačnih slučajeva, nijesam primijetio da postoji konsenzus u vlasti da treba promovisati crnogorski jezik. Dobar dio članstva vladajućih stranaka na pitanje jezika gleda kao na nešto sekundarno, dok neki jezičko pitanje pretpostavljaju glasovima, a aktuelni predśednik Skupštine svoj je mandat otpočeo neobjašnjivim ukidanjem slova Ś i Ź, odnosno karakteristične crnogorske jotacije. Bojim se da će u budućnosti to ostati jedino po čemu ćemo ga pamtiti.
Dobijanje međunarodnoga koda sad već hrabri one koji promovišu crnogorski jezik unutar institucija dajući im dodatni argument da se o jeziku mora voditi više računa budući da u posljednje vrijeme imamo poplavu anglicizama i ekavizama. Naročito su u Podgorici babu, đeda, posljedicu, ćevanicu, kiśelu vodu, odjeljenje i neđelju zamijenili baka, deka, posledica, cevanica, kisela voda, odelenje i nedelja; dok su tagovanje, kropovanje, čekiranje, hendlovanje i trolovanje riječi koje osobe rođene 1960-ih više ne mogu da isprate. Dakle, kod opominje da se povede računa o onome što se radi u svim zemljama Evrope. Kao primjer tu nam mogu poslužiti i Njemci i Talijani i Francuzi, ali i Srbi i Hrvati.
Kad je crnogorska Vikipedija u pitanju, treba reći da su se konačno stekli uslovi da se pojave crnogorski članci. Tu je potrebna pomoć svih. Administratorima iz Crne Gore treba slati sav materijal, to mora biti sinhronizovana akcija u kojoj nema razmišljanja o zaradi. Svi istoričari i naučnici koji su do sad radili preglede crnogorske istorije, književnosti, kulture i sl. te manje enciklopedije, svoje već napisano štivo trebaju besplatno postaviti na crnogorsku Vikipediju ukoliko se smatraju patriotama.
Svaki pokušaj zarade na ovome projektu ravan je antidržavnome djelovanju. Jer od francuskoga prosvjetiteljstva Enciklopedije imaju ogromnu društvenu ulogu i sam nastanak enciklopedija nije imao primarnu materijalnu svrhu. Crnogorska Vikipedija umnogome će promijeniti sliku o Crnoj Gori u očima stranaca jer će odrednice za Crnu Goru biti pisane iz crnogorskoga rakursa, a ne nekog iz okruženja. Valjda će Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i Petrovići na internetu konačno postati crnogorske dinastije.
ANALITIKA: Da li je međunarodnom kodifikacijom stavljena je tačka na priče oko crnogorskog jezika?
BATRIĆEVIĆ: Pazite, stavljanje tačke ne mora značiti da je priči kraj, tačka je i najava nove rečenice. Ovo je zapravo nova era u istoriji crnogorskoga jezika, ali ne i kraj njegovim osporavanjima. Spartanci su još davno konstatovali da je život borba.
ANALITIKA: Šta je sljedeće po Vama što država i institucije trebaju preduzeti u oblasti kulture i identiteta?Nemamo Nacionalni program, crnogorsku Enciklopediju, a čini se da je crnogorska nacionalna stvar u defanzivi…?
BATRIĆEVIĆ: Na ključna mjesta koja se bave kulturom, prosvjetom i identitetom ne treba dovoditi partijske armejce, već kadar koji je svojim djelom ali i upravljačkim sposobnostima dokazao da na najbolji način afirmiše, razumije i promoviše crnogorsku kulturu i identitet, njihovu multikonfesionalnu slojevitost i višenacionlnu složenost.
Često u javnome diskursu čujemo da Crna Gora nema institucije. Ima ona sve neophodne institucije, no se bojim da nema mnogo ljudi u njima spremnih da se svi ovi projekti koje ste naveli realizuju. Najbolji primjer za to su predśednik Crne Gore koji nema ništa protiv toga „da se skrati himna“ ili krovna kuća nauke s najboljim budžetom – CANU – koja ama baš ničim ne doprinosi tome što ste vi nazvali - crnogorska nacionalna stvar.
Takvi projekti spadaju na pojedinačne napore ili veoma male timove koji se na svaki način dovijaju da nađu sredstva za svoja izdanja ili manifestacije. Trenutni trend u javnome mnjenju jeste forsiranje tobožnjeg građanskog koncepta koji se ustvari svodi na nacionalnu segregaciju Crne Gore. Neophodno je u što kraćem roku tražiti koncept okupljanja – što je to zajedničko za sve crnogorske građane. Uglavnom treba početi odmah.
ANALITIKA: Završavate rad na knjizi o zloupotrebi Njegoša. Uzgred, odbranili ste doktorsku tezu “Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u propagandi i političkom diskursu vlasti u Crnoj Gori 1851-2013.“ Možete li nam reći nešto o tom projektu?
BATRIĆEVIĆ: Tako je, nadam se da bi kroz dva mjeseca ona mogla izaći iz štampe. Kad govorimo o Njegošu moramo istaći da je mnoge umove intrigiralo pitanje – kako je moguće da pjesnička imaginacija artikulisana u stihovnom iskazu stara vijek i po, koja opisuje imaginarni istorijski događaj situiran vijek i po od trenutka nastanka spjeva, ima toliku moć da krajem XX vijeka inspiriše genocidne horde da izvrše egzoduse i pokolje muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini za vrijeme jugoslovenskoga građanskog rata?
Baveći se tim pitanjem slovenački filozof Slavoj Žižek pravi distinkciju između tkača tih stihova i onih koji su te stihove shvatali na način koji je zadovoljavao njihove superego političke motive. Govoreći o Radovanu Karadžiću i njegovu „blizancu“ iz Ruande, Hasanu Ngazeu, autoru djela Kangura koje poziva na genocid protiv Tutsija, Žižek je zapazio da nacionalistički pjesnici stvaraju svojevrsni poetic-military complex. U svakome nacionalističkom programu koji stvaraju i personifikuju loši pjesnici, kakvi su npr. Karadžić i Ngaze, Žižek vidi i uvrštavanje pjesnika i pisaca iz ranijih perioda koje nacionalisti prepoznaju i slave kao „velike“ ili „autentične“.
Za konačnu dehumanizaciju masa i „anesteziranje“ ośećanja o patnji Drugoga, pored religijske identifikacije, nacionalisti svoje sljedbenike nadahnjuju anahronističkim tumačenjem stihova svojih velikih pjesnika – tako borba protiv neistomišljenika dobija oreol „višega cilja“. Nije teško zaključiti da je Radovanu Karadžiću i njegovim saradnicima taj proces omogućavalo frivolno tumačenje djela Petra II Petrovića-Njegoša.
Poistovjećujući svoju stvarnost s vremenom s kojim nema nikakvih dodirnih tačaka, oni su u toku mobilizacije masa za „konačno rješenje srpskih nacionalnih problema“ iskoristili Gorski vijenac, jedno od najznačajnijih djela nastalih na južnoslovenskome prostoru. Na osnovu toga morbidnog primjera otvaramo kapiju mikrokosmosa koji možemo nazvati – upotreba Njegoša.
Pod tim se može podrazumijevati više nivoa, od pukog stavljanja Njegoševa lika ili stihova na priveske i suvenire koje mala privreda nudi turistima koji nam dođu u pośetu do stvaranja paravana-Njegoš iza kojeg se kriju najanimalnije i najprimitivnije ubilačke pobude ksenofobičnoga nazora. Malo je ličnosti u južnoslovenskoj, osobito crnogorskoj i srpskoj istoriji, za koju je vezano više kontradiktornih stavova kao što je slučaj s Njegošem.
Na prostoru koji svjetskoj mapi oduzima tek neznatnu površinu Njegoš i njegovo djelo prošli su sve vrste,kanonizacije, beatifikacije, sakralizacije, fanatizacije, fetišizacije, satanizacije; s njima se išlo u rat, slavio mir; mirili i svađali hrišćanstvo i islam, dočekivalo na svijet i pratilo s njega. Njegovi spomenici podizani su širom bivše Jugoslavije, potom rušeni; njegovim imenom imenovane su i preimenovane škole, trgovi, ulice, parkovi, institucije, organizacije, udruženja; njegovi stihovi učeni su napamet i povlačeni iz školskih programa. Sve to meni se činilo beskrajno zanimljivim za proučavanje, ali je mnoštvoizvora (samo Bibliografija Njegoš broji preko 40.000 jedinica)zahtijevalo određenu selekciju i koncentrisanje pažnje na iskustva vlasti u Crnoj Gori.
Svako doba sa sobom je donosilo „novoga“ Njegoša, Njegoša koji će najčešće biti sušta suprotnost onog izvornog. Ono što je omogućavalo toliku produkciju „Njegoša“ vječna je aktuelnost problema, simbola i motiva koje je konceptualizovao u svojim razmišljanjima.
Njegoš je svojim djelom i djelovanjem dovoljno ambivalentan da je otvoren svakojakim projekcijama te svaka epoha u njemu nalazi ono što želi – za nekoga je Njegoš ženskar i liberal, za druge svetac i duhovnik, Crnogorac, Jugosloven, Srbin, tipičan ili sasvim atipičan Crnogorac svojega vremena. Na njegove postavke domaći mentalitet mogao je kalemiti najrazličitija dalja tumačenja.
ANALITIKA: Koliko je poznato Njegoš nije ostavio neki dokument sa konkretnim planom akcije?
BATRIĆEVIĆ: Upravo tako.Njegoš za sobom nije ostavio dokument s konkretnim planom akcije, programskim načelima i ideološkim okvirom. On je pjesnik-vladar koji koncepciju politike artikuliše pjesničkim jezikom, u njegovim djelima sve je nadahnuto, ništa zazidano – on politički nazor ispoljava stihovima – često je pod različitim uticajima i nestalan je – često mijenja svoja gledišta, ali njegove osnove su uhvatljive, zadiru u prostor koji bi se objasnio efektom pada kamena u vodu i stvaranjem talasa.
Mjesto đe krš upada u vodu, đe se njegova težina i oblik najviše transformišu u stvari je Crna Gora, čija borba predstavlja izvor daljih kretanja. Od te transformacije najizrazitiji i najintenzivniji talas stvara se u neposrednoj blizini – to bi bila Srbija i srpstvo koji su zahvaljujući Njegošu dobili nacionalnu snagu; onaj treći stepen difuzije đe talas nema ubojitu snagu, ali se i dalje emituje i transformiše površinu, bio bi južnoslovenski prostor.
ANALITIKA: U korišćenju, odnosno zloupotrebi, Njegoša postoji kontinuitet?
BATRIĆEVIĆ: Zapažamo da je svaka vlast u Crnoj Gori od Njegoševe smrti do danas, bilo domaća bilo okupatorska, koristila Njegoša u svom promovisanju. Nekad je ta upotreba bila simboličnog, nekad neposrednog karaktera, ali konstantna. Crna Gora Danila I (1851-1860) i Nikole I Petrovića (1860-1916) koristila ga je u nekolike ravni – njime je potvrđivala crnogorsku nezavisnost i isticala crnogorski ekskluzivitet među Južnim Slovenima; srpska okupatorska vlast uspostavljena rušenjem crnogorske države 1918. rastočila je Njegošev srpski identitet po novostvorenoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kanonizovala ga kao nacionalnog pjesnika tih naroda – odnosno jugoslovenskoga naroda nakon 1929. godine.
Komunisti nakon 1945. takođe su kanonizovali Njegoša, preokrenuvši ključ tumačenja. Od 1989. godine, kad je srušena komunistička paradigma te krenuo proces raspada Jugoslavije, Njegoš će u „krnjoj“ Jugoslaviji biti personifikacija srpstva Crne Gore i Srbije. Od obnove nezavisnosti crnogorske države 2006. godine Njegoš će biti interpretiran kao stub crnogorske nacionalne kulture i crnogorskoga nacionalnog identiteta. Interesantno je da je svaka od navedenih vlasti nastajala na pepelu prethodne, posebno slavila Njegošev borbeni humanizam predstavljajući njegove stihove kao neku vrstu jerihonskih truba čiji ton ambisava zidine tirjanstva prethodne vlasti.
U toku dva svjetska rata okupatorske vlasti i njihovi eksponenti takođe će naći prostora da u svom saobraćanju s crnogorskim stanovništvom preko Njegoša pronađu kontakt. Njegošev i put Crne Gore kroz posljednjih više od vijek i po reflektuje se i u djelima istaknutih promotera zvanične državne ideologije za svaku pomenutu epohu – gotovo svi oni su napisali pozamašan broj tabaka posvećenih Petru II. Da se zaključiti da je svaka vlast u Crnoj Gori iz bogatog i širokog njegoševskog nasljeđa, u svojim programskim načelima, ali i dnevnopolitičkim manevrima otkidala dio koji joj odgovara, a potom ga umetala u svoj sistem vrijednosti i tako ga plasirala javnosti.
ANALITIKA: Zašto je Njegoš toliko značajan ovome narodu, koliko Crnogorci zapravo razumiju Njegoša?
BATRIĆEVIĆ: Slavista Andrew B. Wachtel zapazio je da većina istočnoevropskih nacija u traganju za svojim identitetom, njegovom konstruisanju zapravo, ima nacionalnu književnost i nacionalnog pjesnika, prateći metod koji je u XIX vijeku uspostavio Herder.
Mađari tako imaju Sándora Petőfia, Poljaci Adama Mickiewicza, Rusi Aleksandra Puškina. Kad su Južni Sloveni u pitanju slična je situacija – Franc Prešern kod Slovenaca, Ivan Mažuranić kod Hrvata, Petar II Petrović kod Crnogoraca, stvarali su književne spomenike koji su pomogli proces samoidentifikacije. Njihova najveća snaga, kako zapaža Wachtel, ležala je u sposobnosti da izraze kolektivni identitet.
Niko u tome kod Crnogoraca nije više uspio od Petra II. Iako lapidarna, Vidmarova rečenica „Njegoš je Crna Gora, i Crna Gora je Njegoš“ najbolje opisuje tu vezu između ovoga pjesnika i njegove domovine. On je produkt crnogorskoga mentaliteta, on transponuje njihov način života i poimanja stihovno. Zato niko kao Crnogorci ne razumije Njegoša.
ANALITIKA: Da li je po Vama Njegoš bio toliko blizak Rusiji, budući da mu je Gete bio najomiljeniji pjesnik-pisac?
BATRIĆEVIĆ: Glasovita studija Michela Aubina (Mišela Obena) „Njegoš i istorija“ poslužiće nam kao osnova za odgovor na ovo pitanje. U Njegoševim pjesmama koje je u svoju zbirku Pjevanija (1833) uvrstio Simo Milutinović slavi se crnogorsko junaštvo s tendencijom osnaživanja jedinstva i borbenosti zemlje – dvije od šest pjesama u svom imenu imaju direktan plemenski predznak - Crmničani i Bjelice, jedna opisuje crnogorsku pobjedu na Martinićima i podvige Bjelopavlića i Pipera, dok Nova pjesna cernogorska o vojni Rusah i Turakah početoj 1828-u godu slavi ruski sukob s Osmanskim Carstvom.
Dakle, jasno je da je mladi Njegoš sabijen u crnogorski vidokrug, okrenut zajednici i narodu kojim upravlja, neopterećen problemima srpstva, već u globalnim crtama okrenut problemima slovenstva. Evidentan je uticaj Petra I na prve Njegoševe pjesme, za kojega Aubin kaže da pravi distiknciju između crnogorske i srpske teritorije: „Često imamo utisak da Petar I jednako gleda na Srbe izvan Crne Gore i na Ruse, kao na braću, kao na Slovene, ali ne kao na sunarodnike. I za jedne i za druge služi se istim stereotipnim kvalifikativom: jednovjerni i jednoplemeni.
On jasno razlikuje srpsku otadžbinu od crnogorske. Jednog Srbina koji je na smetnji on razdražen šalje 'neka ide u Šumadiju da čudesa čini i da s Turcima ratuje'“. Apostrofiranje i glorifikacija ruske uporedo s crnogorskom borbom isticanje je privrženosti Crne Gore Rusiji i otisak njene materijalne vezanosti.
Pozitivne predstave o Rusima s nešto manjim intenzitetom ispoljene su i u nekoliko narednih pjesama, od kojih nam je za uporednu analizu najzanimljivija Glas kamenštaka, koju je Njegoš napisao 1833. pred polazak za Rusiju. No, dvije godine kasnije Njegoš će objaviti spjev Svobodijada, u kojem u potpuno drugačijem ruhu ponavlja pripovijest o bitkama već opjevanim u Glasu kamenštaka. Rusi kako uviđa Aubin nestaju iz njegovih pjesama i umjesto njih se počinju pojavljivati Srbi i motivi iz srpske istorije. Njegoš će nakon početne fascinacije Rusijom sve više iskazivati kriticizam prema njoj. U Gorskome vijencu Rusiju i ne pominje, dok u Lažnome caru Šćepanu Malome Ruse, a posebno Dulgorokova slika u negativnome kontekstu. Najantiruskije Njegoševe stavove nalazimo u zapisima Matije Bana, koje su npr. posebno citirali domaći komunisti u toku Titova razlaza sa Staljinom.
ANALITIKA: Mislite na stav Blaža Jovanovića?
BATRIĆEVIĆ: Radi vaših čitalaca bilo bi zanimljivo prezentovati govor Blaža Jovanovića iz 1951. godine, održan povodom stogodišnjice Njegoševe smrti kada je kriza oko IB-a bila na vrhuncu. Govoreći na proslavi o Njegoševu stavu prema Rusiji, Jovanović taj odnos slika u negativnom kontekstu – navodi da je stav ruske diplomatije uvijek bio utilitaran a pomoć Crnoj Gori uvijek odmjerena i u skladu s ruskim interesima. Za svaki primljeni rubalj iz Rusije, kaže Jovanović, slijedio je veliki prijekor. „Njegoševo raspoloženje zbog svega toga najbolje se vidi, između ostaloga, iz izjave date Matiji Banu, gdje se on žesti na takve Ruske postupke. 'Rusiju volim – kaže Njegoš – ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim'“.
Predśedniku crnogorske vlade bilo je veoma stalo da slikovito prikaže Njegoševo razočarenje u Rusiju i iznese pred javnost svaki njegov buntovnički potez prema ruskoj diplomatiji. Citirao je Njegoševe riječi ruskome predstavniku u Beču kojemu je rekao da nije ni ruski, ni turski, ni austrijski, već samostalan i slobodan čovjek. Približavanje Jugoslavije SAD-u u toku raskola sa Staljinom i primanje vojne i materijalne pomoći sa zapada našlo je refleksije u izlaganju Blaža Jovanovića povodom Njegoša, nešto što je samo četiri godine ranije bilo nezamislivo – isticanje Njegoševe želje da pośeti Ameriku – „Razočaran postupcima Rusije i sit njene 'pomoći', on se, kako je rekao drugom prilikom Matiji Banu, ozbiljno nosi mišlju 'da se preveze preko Atlantika' i da posjeti Ameriku, tada najnapredniju zemlju liberalne demokratije, jer 'slobodnoj Crnoj Gori – kaže on Banu – priliči da samo od slobodne države kao što je Amerika prima pomoć, kad već ne može bez nje biti.'“
Crnogorske prilike iz XIX vijeka te 1951. predstavljane su kao trenutna stvarnost – što se može tumačiti u smislu – kad je veliki Njegoš mogao okrenuti leđa Rusiji, možemo i mi.
Predrag ZEČEVIĆ
