Piše: Ivan KERN
Zbog toga je crnogorska vlast, uz podršku istaknutih crnogorskih intelektualaca i medija osudila ovaj čin mitropolita Amfilohija, zahtijevajući hitno uklanjanje crkve.
Tome su se tada dugo i žestoko protivile srpske partije iz Crne Gore, a u Amfilohijevu zaštitu stala je tada, u još uvijek zajedničkoj državi i vlast iz Beograda.
Nesvakidašnji prizor: Tog 18. juna nad barskim nebom se mogao vidjeti nesvakidašnji prizor. Metalna crkva u kandžama vojnog helikoptera slijeće na vrh Rumije. Radnja se odigravala nad barskim nebom na Trojičin dan 2005. godine
Na vrhu Rumije, gdje je crkva konačno spuštena, već vijek, noseći Vladimirov krst, okupljaju se vjernici sve tri vjeroispovjesti. Svi nose po zavjetni kamen i polažu ga na vrh planine, po legendi za buduću crkvu. Legenda kaže da je na Rumiji postojala crkva i da je zbog nekog sagrešenja nestala. Vjerovalo se da će se crkva sama izgraditi kad bude izneseno dovoljno kamena.
Iznošenje Vladimirovog krsta na Rumiju vjekovima je predstavljalo ukorijenjeno nasljeđe u živoj tradiciji i imalo značajnu društvenu ulogu u očuvanju međunacionalnog sklada. Ova procesija prenošena s generacije na generaciju, godinama je izazivala zajednički osjećaj crnogorskog identiteta sve do 2005. godine i postavljanja metalne crkve.
Vladimirov kult: Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom "Svetoga kralja", za koga se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini.
Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se poštuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju. Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti (o tome su pisali brojni istraživači od kojih najizvornije Andrija Jovićević, Sv. Jovan Vladimir u narodnoj uspomeni, u cetinjskim "Zapisima" za decembar 1927).
O vjerskoj toleranciji čiji je najviši izraz običaj iznošenja zajedničkog krsta, svjedoče i stari zapisi. " I eto ih svih na vrh Rumije prije sunca, đe sve tri vjere, pravoslavci, katolici i muslimani pale zavjetovane svijeće...", piše Nikola Vučinić 1889. godine.
Istoričar Ljubomir Prizrenac opisuje Trojičin dan, 24. maj 1892. na Rumiji:
"Kao i obično, popevši se na vršinu, stali smo oko crkvišta, gomile kamenja koju su pobočni molioci dobrovoljno nanijeli sve po jedan kamen. Okrenuti k istoku, baš u čas rađanja sunčevog, zapalili smo voštane svijeće i zapušili tamjan...Dok je ovaj kratki čin trajao naša inovjerna braća katolici i muslimani stajali su tu okolo posmatrajući..."
Prizrenac na kraju kaže: "Pošto Rumija služi jedinim zbornim punktom cijelog naroda koji živi po stranama i u podnožju njenom, željeti je da vlast uzdrži ovaj trojičinski skup kao što je svagda bio...Takvim načinom pomoglo bi se ne samo žudnjama naše duše i srca, nego i našem samosaznanju bratstva i jedinstva".
Prekrajanje istorije: Mitropolit MCP SPC Amfilohije je međutim, odlučilo da prekroji istoriju i ispiše sopstveni scenario. Najprije je uz pomoć vojnog helikoptera, prekrojio legendu, objasnivši skupu pred metalnom crkvom da se vjerovalo da će kad se iznese dovoljno kamenja na Rumiju crkva - "doletjeti". I ne samo da je doletjela.
"Nekim čudom Božijim, nas je Bog udostojio da budemo svjedoci tog dolijetanja crkve", iznenađen je bio Mitropolit MCP SPC Amfilohije.
Čudom Božijim - helikopterom iz sastava 172. vazduhoplovne brigade VSCG iz Podgorice, kojeg je prethodno angažovao u dogovoru sa načelnikom Generalštaba VSCG Draganom Paskašem. Doduše, božije čudo nije sam smislio.
Metalna crkva na um je pala Baraninu Milu Dragoviću dok se šetao Svetom gorom, otvorio je Dragović tada srce domaćim novinarima. Mitroplitu se ideja samo - dopala. Od ideje do realizacije nije dugo prošlo.
Tada se u crnogorskim medijima moglo pročitati da su pored vojske, slijetanje crkve nesebično pomogli svojim donacijama firme i političari iz Beograda. Nesebično se žrtvujući i odvajajući za svoju crkvu u Crnoj Gori.
"Može li biti da je limeno zdanje na Rumiji, koje je mitropolit Srpske crkve Amfllohije proglasio za bogomolju, zadužbina jedne beogradske osiguravajuće kompanije" – pisao je tada jedan podgorički medij.
Prema izvorima tog medija, čudna crkvica nikla je i na donacijama te srpske osiguravajuće kuće.
Da li je ona finansirala u cjelini ili djelimično sklapanje metalnog objekta sa krstom teško je reći, pošto samo izvođači radova znaju koliko je on koštao i gdje je sve putevima gospodnjim otišao novac dobijen od galantnog donatora.
Nakon što je pronađen donator, priča je dalje, po pisanju tog podgoričkog medija išla ovako:
"A u tom poslu učestvovali su, pored mitropolita Amfiliohija, projektant koji je uobličio Amfilohijevu ideju, limar iz Bara koji je švajs-aparatom rukodjelisao crkvicu, zidari koji su postavili temelje, Vojska koja je helikopterom transportovala iz Bara na rumijski vrh limenu konstrukciju...“
Kako se dalje moglo pročitati, donacija za crkvu na Rumiji dogovorena je u Beogradu za vrijeme proslave pravoslavne 2005. Nove godine. Namjera je bila jasna: unijeti nemir među vjernike Katoličke crkve i islamske vjeroispovijesti koji tradiocionalno, zajedno sa pravoslavcima, pohode vrh Rumije.I tako se 28. februara, Eparhijskom Upravnom Odboru Mitropolije crnogorske uplaćuje donacija iz Beograda od milion dinara. A to je tada bilo oko 125.000 eura. Kako se tada moglo pročitati dijelom te donacije je nabavljen materijal za crkvu na Rumiji koji se morao platiti preko računa.
Ćutanje institucija: U početku nakon slijetanja metalnog objekta na vrh Rumije, državne institucije nijesu se oglašavale. Reagovali su samo pojedinci. Vukić Pulević, predsjednik Crkvene opštine CPC u Podgorici tada kaže:
"Svi vjernici Rumiju jednako baštine. To metalno čudovište može da padne na um samo gvozdenom generalu Amfilohiju Radoviću. Ja sam lično na vrh Rumije iznio 65 kamenova i niko nema pravo da mi to oduzme. A država ima obavezu da to zaštiti".
Dalja hronologija događanja oko limene crkve na Rumiji je svima poznata. Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne redine je ubrzo bilo donijelo rješenje o uklanjaju crkve na Rumiji. MCP SPC je tada uputila Ministarstvu žalbu radi poništenja rješenja o uklanjaju crkve na Rumiji i njene legalizacije.
Pravnici su tada objašnjavali da žalba koju je MCP SPC uputila Ministarstvu radi poništenja rješenja o uklanjaju crkve na Rumiji i njene legalizacije pravno ne ometa izvršenje rešenja republičke inspekcije o njenom uklanjanju. "Žalba ne stopira izvršenje rješenja o uklanjanju crkve na Rumiji", čulo se tada.Nakon što je Ministrastvo kao drugostepeni organ 2006. godine okončalo postupak po žalbi MCP SPC Republička građevinska inspekcija bila je u prilici da preduzme zakonom predviđene mjere. Ali nije. Tada se izvještavalo da je uklanjanje metalne crkve sa Rumije samo pitanje tehničke prirode. Hvalio je helikopter. Kako tada, tako do danas.
U februaru 2013. godine je iz Uprave za inspekcijske poslove saopšteno da crkva na Rumiji za sada ne može biti srušena jer je sagrađena prije 30. avgusta 2008. godine, a ti objekti ne mogu biti uklonjeni zbog sporazuma Ministarstva uređenja prostora i zaštite životne sredine i Svjetske banke.
Iz Uprave su tada pojasnili da je Ministarstvo sa bankom potpisalo memorandum o razumijevanju, kojim se definiše moratorijum (pauza) u izvršenju postupaka za rušenje nelegalnih objekata izgrađenih prije 30. avgusta 2008. godine.
Oni su objasnili da moratorijum na rušenje nije odustajanje od bilo kakve odluke o rušenju donesene prije tog datuma, „već takve odluke ostaju nasnazi i biće ponovo predmet razmatranja nakon usvajanja PUP-a“.
Danas se sve manje spominje da je na vrhu Rumije nelegalno postavljen objekat.
Sila Boga ne moli: Tako da je Srpska pravoslavna crkva još jednom početkom ljeta 2005. pokazala da je sila koja nikoga ne moli i da je spremna za sve vrste “čuda”. U ranu zoru tog junskog jutra na vrhu Rumije -crnogorske svete planine –osvanula je limena crkva SPC.
Nakon što je mitroplit Amfilohije obilježio vrh Rumije, postavljajući limenu crkvu na mjesto gdje se vjekovima okupljaju pripadnici sve tri vjere, nadležni su umjesto da dejstvuju otvorili raspravu - da li je Rumiju trebalo zaštiti kao spomenik kulture.
Danas se izgleda došlo do rješenja. Kult Svetog Vladimira čuvaće se kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.
Nematerijalno kulturno dobro: U Rješenju kojim se proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom stoji da su nosioci-čuvari, tradicije kulta Svetog Vladimira Milo Andrović, Milan Andrović, Goran Andrović, kao i članovi uže porodice Andrović iz Bara, građani multikulturalne, multikonfesionalne i multietničke zajednice Bara i Crne Gore.
Kako su ocijenili stručnjaci, autentičnost nematerijalnog dobra Kult Svetog Vladimira sadržana je u vjekovima čuvanom i praktikovanom običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, jednom godišnje, u samom autentično očuvanom Vladimirovom krstu, bez koga nema ni ostalih elemenata ovog nematerijalnog dobra, činjenici da ga i dalje čuvaju i u običaju učestvuju Androvići, kao njegovi čuvari i čuvari tradicije njegovog iznošenja na planinu.
Uprava za zaštitu za kulturnih dobara utvrdila je, kako ističu, i mjere zaštite ovog nematerijalnog dobra: dokumentovanje, istraživanje, izmještanje crkve sa vrha Rumije, edukacija, prezentacija i popularizacija, saradnja sa subjektima koji se prepoznaju kao nosioci/sljedbenici nematerijalnih kulturnih vrijednosti i doprinose njihovom očuvanju, te podsticanje prenošenja i njegovanja kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama.
Iako je danas taj sklad narušen “čudom” u obliku limene crkve za vjerovati je da će sklad izgrađen oko kulta Sv. Vladimira biti dovoljno žilav da preživi. Barem još milenijum.
Radoslav Rotković pišući o legendi o Vladimiru i Kosari kaže:
"Sreća je, dakle, što natprirodne sile nijesu toliko oštetile svojim munjama nježno stablo ljubavi, dobrote i stradanja. U ovoj legendi stanuje život, a čuda gostuju tako da se mogu išćerati ako zasmetaju".
(Autor je diplomirao na Kulturološkom fakultetu na Cetinju 1991. godine. Kao slikar-konzervator, više godina radio je na konzervaciji i restauraciji štafelajnog slikarstva, kao i fresaka i mozaika. Kao saradnik Zavoda za zaštitu spomenika bio je angažovan na obnovi više crkava i manastira u Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu)
