Političko lobiranje je dugogodišnja tradicija u Sjedinjenim Državama. Vremenom, lobiranje je postalo i vrlo profitabilan posao.
Američka verzija: Legenda kaže da je termin lobista nastao 1869. godine, u vrijeme američkog predsjedika Granta. Naime, on je volio da se opušta i svoje vrijeme za dokolicu provodi uz piće i cigaru u lobiju, zapravo predvorju hotela „Willard“ nedaleko od Bijele kuće.
”Kada se saznalo da predsjednik Grant voli da boravi u hotelskom lobiju, neki tadašnji moćnici su shvatili da, ukoliko se i oni nađu tu u isto vrijeme, mogu nasamo razgovarti sa predsjednikom o stvarima koje su njima u interesu. Predsjednik ih je nazvao lobistima, jer su stalno bili u lobiju.“
Vršiti uticaj na ljude koji su na vlasti je u Sjedinjenim Državama ustavom zaštićeno pravo i usko je povezano sa demokratijom čija pokretačka snaga dolazi iz baze. Prema tome, najznačajnije privredne grane, popt naftne, farmaceutske ili vojne industrije, imaju lobiste koji lobiraju za njihove interese.
Međutim, lobiranje je, uz sve ostalo i biznis koji one koji se njime bave vodi, nažalost, nerijetko i preko etičkih i zakonskih granica.
Jednim od zanimljivijih slučajeva svakako se može smatrati onaj o Džeku Abramofu, moćnom vašingtonskom lobisti, koji je prije desetak godina osuđen je na skoro šest godina zatvora, nakon što je prihvatio krivicu za, kako je navedeno u optužnici, podmićivanje državnih službenika.
Abramof je uhvaćen u pokušaju prevare četiri plemena američkih Indijanaca, koja su njegovoj firmi platili nekoliko desetina miliona dolara. U stvari, sarađujući s vjerskim konzervativcima, Abramof je najprije lobirao za zatvaranje jednog od indijanskih kazina, a onda, nešto kasnije, uvjerio čelnike tih plemena da mu plate 4,2 miliona dolara kako bi u američkom Kongresu isposlovao ponovno otvaranje kockarnice.
Naravno, prema američkim pravilima, ovaj slučaj je nedugo nakon što je okončan, zavrijedio i filmsku verziju ispričanu u djelu “Kazino Džek”, sa Kevinom Spejsijem u glavnoj ulozi.
Domaća verzija: No, slijedi povratak u Crnu Goru. Jer, ovaj uvod o američkim lobistima ima za cilj da pomogne potencijalnim crnogorskim lobistima da konačno dobiju svoj pravi status.
Zato, ponajprije valja izdvojiti primjer nezavisnog poslanika Skupštine Crne Gore Aleksandra Damjanovića.
Pravi kuriozitet predstavlja činjenica da čovjek uopšte nije u vlasti, već nastupa iz pozicije opozicije. Ipak, očigledno je da zna kako da u pravom momentu plasira svoje, kako se to već kaže – principijelne predloge za boljitak države i društva.
Pri tome, u već ustanovljenoj oskudici drugih, Damjanović se potpuno legitimno nametnuo i kao ekonomski ekspert, koji je medjima neophodan kao „druga strana“, tako da je prezentiranje njegovih ekspertiza postalo skoro neizbježno.
Tek, po svemu sudeći, izgleda da se u toj ulozi i sebi dopao, taman toliko da mu je i sopstvena partija postala višak. A shvatio je i da sa svoje pozicije može da pokreće stvari, pa i ljude. Tačnije, žene. I tako, sjetio se majki.
Naravno, čovjeku se ne može zamjeriti što je kao predlagač zakona „O doživotnoj naknadi majkama sa troje i više djece“ pronašao slabu tačku vlasti i odigrao potez kojim je adutirao u trenutku njihovog koalicionog raščišćavanja, ali i jeku predizborne kampanje.
Recimo da je želio najbolje, bez obzira što je ta njegova ekspertiza imala kratkoročno dejstvo.
Krivica što je bio inicijator zakona koji je „Majke Crne Gore“ naveo na ubjeđenje da majčinstvo zaslužuje honorar, ne može mu se pripisati, bez obzira što ih je kasnije podržao da se u “revolucionarnom zanosu”, a i uz nešto podrške drugog političkog saveza, presele na ulice.
Recimo, opet, da je to njegovo lobiranje bilo dobronamjerno i bezinteresno. To što je politički profitirao nije grijeh. Uostalom, političar i treba da radi dobre stvari prije svega zbog političkog profita. Ipak, iz tog političkog profita proističe činjenica da je upravo taj angažman poprilično koštao državu Crnu Goru.
No, taj višemilionski trošak po državu, zasigurno nije bilo nešto što bi ga spriječilo da nastavi dalje sa svojim političkim angažmanom. A ona američka verzija se zamalo preselila kod nas, doduše, u verziji koja se zove – maloljetnici i terminali za klađenje.
Ponovo je to na prvi pogled sasvim humano zalaganje, jer zaštita maljoljetnika od kockanja bi moralo biti imperativ svakog političara.
Doduše, indikativno je precizno definisanje poslaničkog zahtjeva za zabranu terminala u ugostiteljskim objektima. Posebno iz razloga što je “online” klađenje dostupno i djeci, dovoljno je samo da maznu roditeljsku karticu i ukucaju nešto sitnih brojeva. No, to i nije neka opcija. Naročito što živi u svakoj državi na svijetu. I što svaka država zbog toga sprovodi kontrolu, a onda i od toga ubira porez, ostvaruje profit.
Ali, ne. Poslanik Damjanović je bio precizan. Ništa “online”, ništa bakrači. On je naveo problem terminala za klađenje u ugostiteljskim objektima. Tek, ova isključivost, zaista, navodi na nešto sumnjičavosti, a bogami i racionalno rasuđivanje.
Jer, mogućnost da ovo uporno zalaganje svoje opravdanje potražuje u činjenici da je najveći problem jednog lobiste činjenje u interesu određene grupe, otkriva i suštinu – da je najveći problem zapravo u tome ko raspolaže terminalima za klađenje.
U prevodu, ako to nisu drugari jednog lobiste, onda je vrijeme da se inicira zabrana.
Naravno, to je samo jedna od mogućnosti.
I vjerovatno bi apsolutno pripalo samo tome da uporno zalaganje jednog samostalnog poslanika ne budi već pomenutu sumnjičavost. A i ono, kako se već zove i ko ga izmisli, racionalno rasuđivanje.
Konačna verzija: Ipak, stvari baš i nisu tako jednostavne. A i providno lobiranje svakako ne može predstavljati opciju, ponajprije zbog štete koja bi neminovno nastala po državu.
Uostalom, prema ranijim i nezvaničnim navodima koji su se odnosili na stvaranje Zakona o igrama na sreću, stav je glasio da će novi zakon biti utemeljen na najboljoj međunarodnoj praksi u cilju kreiranja trajnih i održivih rješenja i ostvarivanju dodatnih prihoda za budžet.
A onda se, “pravo niotkuda” stvorio Damjanovićev predlog. Valjda, put od “spašavanja” majki do “spašavanja” maloljetnika i nije neka naročito nepremostiva distanca. Nepremostiva bi, naravno, bila samo počinjena šteta. Ponovo.
Jer, ukoliko se o ovom pitanju bude raspravljalo ili prema njemu bude zauzet stav kao već najavljenom „prioritetu“, te uklanjanju terminala iz svih ugostiteljskih objekata, Vlada Crne Gore bi mogla da počne da razmišlja o nadoknadi štete koncesionarima, po stečenom pravu, kako to već nalaže pravni riječnik.
No, vratimo se lobiranju. Osnovana je pretpostavka da će se sa daljom integracijom države stvarati prostor za nove analitičko – lobističke karijere. A i da će neko od lobista dostići nivo već pomenutog američkog lobiranja i samostalnosti, te dogovariti svoje zalaganje prema nekim drugačijim i specifičnim materijalnim principima.
Tek, spoznaja o neuništivosti duha Kazino Džeka (koji se nakon odslužene kazne promovisao u scenaristu i producenta) kojeg moral i etika nikada nisu ni okrznuli, čak ni u prolazu, nameće se kao veoma dostupna stvarnost. A o tome već, vrijedi dobro razmisliti…
Željko VUKMIROVIĆ
