Iako različite kako po turističkim atrakcijama, tako i po težnjama za pozicioniranje na globalnom turističkom tržištu, Crna Gora i Srbije dijele nekadašnja iskustva u privlačenju turista, te današnje strategije predstavljanja na dalekim stranim tržištima, prije svega, Kine kao najperspektivnije emitivne zemlje.
Statistički podaci govore da je našu zemlju prošle godine posjetilo 1.813.817 turista iz zemlje i inostranstva, koji su ostvarili 11.250.005 noćenja. S druge strane, Srbija je privukla skoro milion više posjetilaca - 2.753.591 turistu, a je broj noćenja dosegao 7,5 miliona. Ipak, i nekadašnji premijer te zemlje Aleksandar Vučić je istakao kako su u 2016. godini zaradili od turizma milijardu i 420 miliona eura, što je „200 miliona eura više od Crne Gore“.
O sličnostima i razlikama, te posebno iskustvima ove susjedne zemlje koju obično ne smatramo za glavnog konkurenta u oblasti turizma, razgovarali smo sa prof. dr Jovanom Popeskuom. Redovni profesor Univerziteta Singidunum u Beogradu, bio je prvi predsjednik Turističke organizacije Srbije, dugogodišnji predavač na Višoj turističkoj školi u Beogradu, te osnivač Centra za odgovorni i održivi turizam – prvi u regionu koji se bavio edukacijom, promocijom i studijama o ovom danas izuzetno bitnom razvojnom segmentu turizma. Takođe, autor je brojnih udžbenika iz oblasti marketinga i menadžmenta turističkih destinacija.
- I sam sam ponekad iznenađen koliko se nekih novih objekata, lijepih eko-sela ili konačišta pojavljuje u Srbiji. Ljudi prepoznaju da bavljenje turizmom u ruralnom ambijentu može biti veoma unosna aktivnost. Nezgodno je to, pak, ako ga porede sa poljoprivredom, kada se bave i jednim i drugim, pa im se učini da je lakše novac steći u turizmu nego kroz mukotrpni rad u poljoprivredi – ističe naš sagovornik.
Kao stručnjak čiji su radovi objavljeni u najprestižnijim ekonomskim i turističkim zbornicima, on visoko pozicionira našu zemlju na svjetskoj turističkoj mapi.
- Crna Gora čini dosta toga da se pozicionira kao turistička destinacija za ono što se danas zove - luxury travel (luksuzna putovanja). Ima mnogo lijepih i izuzetnih objekata. S druge strane, ima i mnogo objekata i ponude koja bitno odudara od toga. Mislim da je jedan od ključnih izazova - ne samo danas, već otkad nastaje sve više i ovih drugih objekata - kako sve to na neki način pomiriti – precizirao je Popesku.
ANALITIKA: Bili ste dugo na čelu Turističke organizacije Srbije od njenog osnivanja, 1994. godine, i to u haotičnom vremenu i sa zadatkom da svoju zemlju izdignete iz onoga što je bila njena percepcija na širem prostoru. Na koji način ste to uspjeli?
POPESKU: Sami počeci Turističke organizacije Srbije došli su u vrijeme olakšavanja određenih međunarodnih okolnosti, poput potpisivanja Dejtonskog sporazuma. No nakon toga došlo je do poznatog razvoja situacije, što je kulminiralo događajima 1999. godine i logično uticalo na potpuni krah inostranog turizma u Srbiji. Što se tiče samog rada TOS-a, pored veoma niskog budžeta i izazova vezanih za sankcije i obavljanje platnog prometa, nije bilo posebnih problema pri sprovođenju aktivnosti u inostrantvu. Odnosno, ni kao pojedinci, ni kao organizacija nismo imali nikakavih posebnih teškoća da se bavimo sopstvenim poslom u datim okolnostima i uslovima koji su bili dosta teški. Čak smo ponekad zbog tih okolnosti imali i neke privilegije, u smislu produžavanja rokova za plaćanje. Naravno, naš cilj je bio jasan: održati na neki način interesovanje za Srbiju kao turističku destinaciju, pokazati ono što ona posjeduje. Jer, uvijek se mislilo i na ono vrijeme poslije, na neke više faze promocije i saradnje sa inostranstvom. Nije bilo lako i bilo je potrebno dosta truda. Meni je, možda, bilo lakše zato što sam veoma dobro poznavao kako privredu, tako i one koji su na bilo koji drugi način bili ključni u turizmu - i mislim da smo zajedničkim radom dosta učinili.
Sve to može, jednim dijelom, biti i primjer upravljanja marketinšikim aktivnostima u kriznim situacijama, šta i kako se radi. No, to je za nas bilo, uslovno rečeno, „normalno stanje“ kojem smo nastojali da se prilagodimo. Postoje mnoge zanimljive pričice o tome kako smo morali da se snalazimo da bismo obavili poslove u inostranstvu, ali vrijeme je bilo takvo. Rekao bih da smo svi mi koji smo tada radili u TOS učinili sve što je bilo moguće da se održi prepoznatljivost Srbije - ne samo po nekim drugim činjenicama, nego i kroz nastupe na sajmovima, konferencijama, kroz promotivna sredstva... Naravno, ti oblici promocije bili su potpuno drugačiji u odnosu na sadašnje. Uostalom, ova sadašnja promocija je mnogo lakša u smislu da postoje oblici komuniciranja koji su nesrazmjerno pristupačniji i dopiru do šireg kruga potencijalnih korisnika. Ali, ono što je bilo - bilo je i ne povratilo se u smislu uslova u kojima je TOS funkcionisao.
ANALITIKA: Jedan ste od stručnjaka koji je već tada isticao mogućnosti koje nudi ruralni dio Srbije. Riječ je o onome što danas čini dio ekoturističke ponude koja je razvijena u svakom dijelu Vaše zemlje, i na kome se veoma dobro radi - za razliku od sjevera Crne Gore, koji ima slične mogućnosti, ali ne i njihovu iskorištenost.
POPESKU: Mi smo seoski, odnosno ruralni turizam (zbog preciznosti, a ne stranog izraza) vezan za takav ambijent nastojali da, prije svega, predstavimo domaćim gostima - šta im nudi jedan relativno nepoznati dio Srbije. No, ono od čega „pati“ današnji turistički prozvod i inostrani turistički promet Srbije, jeste činjenica da je on usredsrijeđen mahom na Beograd i velike gradove. Apsolutno mislim da do ključnog proboja Srbije na turističkom tržištu može doći ako i ostali dio Srbije - koji poseduje zaista vredne prirodne i kulturne resurse - dođe do punog izražaja. Naravno da tu ima puno preduslova, počev od drumske infrastrukture, ali ona već napreduje. Uz to, i sam sam ponekad iznenađen koliko se nekih novih objekata, lijepih eko-sela ili konačišta pojavljuje u Srbiji. Ljudi prepoznaju da bavljenje turizmom u ruralnom ambijentu može biti veoma unosna aktivnost. Nezgodno je to, pak, ako ga porede sa poljoprivredom, kada se bave i jednim i drugim, pa im se učini da je lakše novac steći u turizmu nego kroz mukotrpni rad u poljoprivredi...
U principu, bitno je da se tu nešto dešava. I ne možemo očekivati neki spektakularni broj stranih turista, jer je ruralni turizam svuda mahom okrenut domaćem turisti i manjim grupama inostranih, koji žele aktivni odmor u prirodi i autentični ambijent i uslugu. Ali, treba sve da činimo da privučemo što više turista, pogotovo u ovim vremenima. Mislim da se Turistička organizacija Srbije bavi svojim aktivnostima imajući, kao jedan od ključnih turističkih proizvoda, sve te proizvode koji su vezani za prirodu i različitosti u odnosu na gradske ambijente, odnosno posebnim tržišnim nišama. U to se više nego dobro uklapa ruralni turizam, koji je ujedno vezan za koncept koji je danas više nego interesantan i važan - održivi razvoj turizma.
ANALITIKA: Održivi razvoj turizma bi u Crnoj Gori trebalo da se podrazumijeva, samim tim što u prvom članu njenog Ustava još od 1992. godine stoji da smo ekološka država. Na koji način dostići veći stepen održive valorizacije ruralnih područja?
POPESKU: Sam pojam održivog razvoja je, kažu, na neki način oksimoron: dvije međusobno suprotstavljene riječi. Jer, ako hoćete razvoj, apsolutno ga je nemoguće učiniti bez „zasijecanja“ u prirodne resurse i sve ostalo. To je samo pitanje mjere - naći što bolju ravnotežu u postizanju ekonomskih rezultata, tim prije što ne možemo da konzerviramo sadašnje stanje i da na tome stanemo. Turizam traži razvoj, ali uz traženje balansa tako da uticaj na prirodu bude što podnošljiviji. S jedne strane, treba zaposliti ljude, što je i u Srbiji i u Crnoj Gori jedan od velikih problema. U sve to posebno je bitno uključiti lokalno stanovništvo, njihove želje i potrebe, jer treba da ostanu vezani za prirodnu, ruralnu sredinu. No, kada bismo danas pitali lokalno stanivništvo, čini mi se da bi u velikom broju slučajeva oni bili prije za „privremeno žrtvovanje“ nekih od prirodnih resursa, zarad dobrobiti - posebno njihove djece - i to je razumna i normalna težnja.
Kada sam počeo da se bavim održivim turizmom - pisao sam o tome još 1995. godine, a osnovao Centar za odgovorni i održivi turizam 2001. godine - stalno su me pitali, posebno u inostranstvu: što će nam održivi razvoj, kada nemamo ni razvijen turizam, pa da bi baš tada vodili računa o tome. Bitno je na vrijeme spriječiti sve negativne pojave! Ali, uvijek će se desiti nešto što će malo „snažnije“ uticati na životnu sredinu.
Razvoj je uvijek plod aktuelnih događanja, interesa i mnogih drugih faktora, i sve se to vremenom mijenja. Svuda je teško sprovesti ono što se nalazi na papiru, a svi koji se bave turizmom moraju da se oslone na prirodu kao ključni turistički resurs. I to ne zbog lijepih priča, već zbog činjenice da ako bitno narušimo taj resurs - razvoj turizma više neće postojati. Jer, što bi turista došao u neko mjesto na moru da gleda velike zgrade, kada želi da u tom ambijentu bude okružen sasvim drugim tipom građevina? Atmosfera velikog mjesta nije potrebna u mjestu koje nije tome namijenjeno. No, svako tržište treba veoma dobro istraživati, analizirati, posebno ljude, potencijalne turiste i onda dati odgovore. A ja pokušavam da dam odgovore koji su meni najpribližniji i o kojima najviše znam.
ANALITIKA: Bili ste u prilici da sa stručne tačke sagledavate region već više od 30 godina. Gdje, onda, vidite šansu Crne Gore i što mora da učini da bi se bolje pozicionirala?
POPESKU: Crna Gora čini dosta toga da se pozicionira kao turistička destinacija za ono što se danas zove - luxury travel (luksuzna putovanja). Ima mnogo lijepih i izuzetnih objekata. S druge strane, ima i mnogo objekata i ponude koja bitno odudara od toga. Mislim da je jedan od ključnih izazova - ne samo danas, već otkad nastaje sve više i ovih drugih objekata - kako sve to na neki način pomiriti. Naravno, postoji Strategija razvoja turizma - Master plan i drugi strateški dokumenti koji sve to lijepo definišu. Ali, kako Crnu Goru koja ima te predispozicije, postaviti kao destinaciju za luxury travel? Prema svim podacima, među ljudima koji su zainteresovani za putovanja brzo raste upravo segment koji pripada tom tipu.
Istraživanja takođe pokazuju i da, paralelno sa time, postoji segment aspirativnih turista - onih koji vole luksuzno da putuju, ali istovremeno poštuju načela održivog razvoja i žele tome da doprinesu. To je veoma interesantan segment gdje bi Crna Gora - koja ima mogućnosti da sve to kombinuje - bila veoma atraktivna. Prema tome, iz načina razrješavanja te dvije težnje i postojanja baš takvih, različitih segmenata kojima je namijenjena, biće na neki način razriješena i budućnost crnogorskog turizma.
Kristina JERKOV
Foto: Univerzitet Singidunum, privatna arhiva
