“Ništa ne možemo sa sigurnošću da kažemo, i dalje traje disciplinski postupak u kojem će se utvrditi odgovornost svih činovnika ovog događaja. Sljedeće nedjelje će se sve znati”, rekli su za Portal Analitika kratko iz Gimnazije 21.maj.
Ovih dana nagledali smo se snimaka učenika koji se tuku, pa im ni to nije dosta, nego krenu da biju i roditelje đaka. Policija je u slučaju škole u Tuzima uspjela da reaguje nakon dva dana, kada je izbila druga tuča. Snimci su uglavnom objavljeni na društvenim režama i na nekim portalima, čime je ponovo aktuelizovano pitanje vršnjačkog nasilja. No, to je, kako kažu dobro upućeni, samo vrh ledenog brijega.
Nasilna djeca pronalaze ranjive žrtve: Psihološkinja Anđela Novaković je za Portal Analitika kaže da 69% roditelja ukazuje na problem vršnjačkog nasilja, a svaki treći građanin naše zemlje poznaje dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Dodaje da svako dijete može postati žrtva.“Ne postoje pravila, niti kategorije koje će nam sa sigurnošću potvrditi da dijete ne može biti u riziku da doživi nasilje”, objašnjava ona.
Supervizorka Roditeljske SOS linije, Darija Petović Bambur, kaže za Portal Analitika da nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili odskaču od druge djece.
“Boja kože, način hoda, ime, veličina, religija, način oblačenja…Često su to tiha, mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna djeca niskog samopouzdanja. Često imaju i lošije socijalne vještine ,ne znaju se „zauzeti za sebe“, manjak spremnosti na traženje pomoći, nerijetko i osjećaj krivice, jer smatraju da su sami krivi za to što ima se dogadja. Imaju malo prijatelja koji ponekad i stanu u njihovu obranu”, govori ona.
S obzirom na to da nasilje ne mora biti vidljivo, već to mogu biti prijetnje, dobacivanja, omalovažavanja, ruganje često se za njega i ne sazna odmah, Petović Bambur je ukazala na neke znake na osnovu kojih roditelji mogu posumnjati da im je dijete žrtva.
“Odbija odlazak u školu “bolesno” je prije odlaska u školu – ima glavobolje ili bolove u stomaku, pogoršanje školskog uspjeha, dijete postaje povučeno, niskog samopouzdanja, anksiozno, napeto, prestane jesti, prijeti, postane agresivno ili depresivno, zaspe plačući, ima noćne more, odbija da govori o tome što nije u redu, ostaje bez svojih stvari, često “gubi” džeparac, dolazi kući izgladnjelo (uzet mu je novac) i brojni drugi”, objašnjava Petović Bambur.U trenutku kada se sumnje obistine, roditelj prije svega mora pažljivo razgovarati sa djetetom kako bi došao do svih informacija.
“Oni trebaju da pažljivo slušaju dijete i ne prekidaju ga, zatim ga uvjere da ono nije krivo, da je uradilo pravu stvar time što je priznalo što se dogadja, a zatim i pokazati da ćete učiniti sve kako biste zaustavili to što mu se dešava. Potražite pomoć nastavnika i školske uprave, ne ohrabrujte dijete da se samo odupre tome, na primjer “Vrati mu!”, okupite i druge roditelje i raspravite o problemu i načinima njegovog suzbijanja”, govori Petović Bambur.
Zamjena uloga roditelj-dijete: Iako ima različitih stavova o tome kako neko postaje nasilan, da li su krivi društvo, škola, mediji, svi su uglavniom saglasni da roditelji imaju veliku ulogu. Istraživanje u kojem se navodi da osobe koje su u djetinjstvu bile žrtva zlostavljanja imaju veću predispoziciju da sjutra budu zlostavljači se u praksi nije pokazalo tačnim, objašnjava Andjela Novaković.
"Dvije trećine zlostavljane djece kasnije nijesu bile sklone nasilju. Rezultati pomenutog istraživanja pokazuju još jedan bitan podatak: da su najviše nasilna ona djeca čiji roditelji nijesu nikada primjenjivali kažnjavanje u vaspitanju. Veliki problem u funkcionisanju današnjih porodica jeste zamjena uloga, tj. neumijeće, ili nespremnost roditelja da postave granice djeci. Iz najbolje namjere roditelji često griješe, pa nakon zabrane, iz sažaljenja i velike ljubavi prema djetetu, se povinuju njegovim zahtjevima. Ne priznajući granice i pomenute uloge, dijete postaje autoritet i “glavni” u porodičnom sistemu. Takva ponašanja i uvjerenja o stepenu moći i nesposobnosti tolerisanja bilo kakvog autoriteta će vjerovatno prenijeti i na odnose sa vršnjacima ", govori Novaković.
Veliki problem je i loša komunikacija nastavnika i rukovodstva škola i roditelja, prebacivanje i traženje krivca u drugom.
Na pitanje šta radi Ministarstvo prosvjete Radoje Novović iz Zavoda za školstvo kaže da je pored školskog predmeta Zdravi stilovi života u kojem se nalazi jedno poglavlje koje se odnosi na vršnjačko nasilje izrađeno Uputstvo školama, koje se odnosi na sve aktere koji mogu da se uključe kako ne bi došlo do vršnjačkog nasilja.
“U uputstvu su precizirane odgovornosti i postupanje u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja. Takođe, u priručniku Škola bez nasilja - ka sigurnom i podsticajnom okruženju za djecu, koje je Ministarstvo prosvjete proslijedilo svim osnovnim školama precizirano je šta svi zaposleni, direktor i uprava škole, nastavno osoblje, domari i spremačice, administracija, stručni saradnici i stručni aktivni treba da rade, koje su im uloge i način praćenja zaduženja u školi”, govori Novović.
Iako je uputstvo obavezujuće, ono se ne poštuje, a mnogi i ne znaju da postoji napominje Kristina Mihailović iz udruženja Roditelji za Portal Analitika.
“Roditelji pozivaju i pitaju kako da rješe problem koji nakon nekog vremena ne mogu da riješe u školama i mi kažemo za to upustvo, ali niti škola zna za to uputstvo, niti oni. Tada ih mi najčepće upućujemo Ministarstvu prosvjete, iako mislimo da nije dobro da se oni bave svakim pojedinačnim slučajem vršnjačkog nasilja, nego nekim oblikom kontrole . Ako bi se zaista primjenjivalo, dalo bi dobre rezultate”, govori nam Mihailović.Mediji i društvene mreže krivci: Naši sagovornisu su saglasni i da je tuča u školskim danima uvijek bilo, ali je u savremenom društvu to dobilo novu dimenziju, zbog toga što je okrutnije, ali i zbog sve učestalijeg snimanja događaja.
“Ekspanzija društvenih mreža doprinosi višem stepenu vršnjačkog nasilja. Djeca ističu da se njihovi međusobni obračuni “promovišu” i prate. Stoga je jako bitno pozvati roditelje na odgovornost, kroz povećan stepen kontrole profila njihove djece”, ističe Novaković.
Ima i onih koji tvrde da su djeca danas većinom bahata i da ne poštuju starije, da se ranije morao poštovati i roditelj i učitelj, da ih roditelji u trci da bi obezbijedili egzistenciju često ni ne viđaju, niti znaju što rade po cijeli dan.
Ipak, naši sagovornici su saglasni da isključenje iz škole treba da bude krajnja mjera.
“Represivne mjere, kao metod suzbijanja daljeg širenja vršnjačkog nasilja, trebaju biti krajnja instanca za kojom se poseže”, smatra psihološkinja Anđela Novaković.Da stvari izmiču kontroli pokazuje i statistika-policiji je samo u oktobru prijavljeno je deset događaja sa elementima nasilja. Od početka godine podnijeti je 17 krivičnih i pet prekršajnih prijava.
No, i pored toga novca za policajce u školama, koji su se pokazali kao dobro rješenje u budžetu, kako je zvanično saopšteno, nema.
Do sada u Crnoj Gori, srećom, nijedno dijete nije izvršilo samoubistvo zbog vršnjačkog nasilja. U okruženju je bilo i takvih slučajeva. Crveni alarm je uključen. Samo da ga čuju oni koji djecom treba da se bave-od roditelja do države.
IVONA DROBNJAK
