Nadležni kažu da u Crnoj Gori ima 80 ljudi bez doma, a desetak samo u Podgorici. Srećom, prije tri mjeseca je u glavnom gradu napokon počelo sa radom Prihvatilište za beskućnike, koje može da primi dvanaestoro ljudi. Bili smo tamo, pričali sa ljudima koji tamo borave, čuli njihove price, ali i vidjeli uslove u kojima sada žive…
Izgled Prihvatilišta: Približavajući se vidimo lijepu baštu, veliku terasu, i bijelu, običnu kuća na kojoj piše: Objekat je pod video nadzorom. Skromno uređen dom u kojem se nalaze tri spavaće sobe, dnevni boravak sa čajnom kuhinjom, kupatilo, kancelarija, hodnik i velika terasa. Idu hladni dani, a oni imaju krov nad glavom, grijanje i parče hleba. Njima, priznaju, dovoljno.
"Mi smo zadovoljni, ove cipele sam dobio prije neki dan. I još neke. Nošene, ali šta, operu se u mašinu i mogu da se nose, ništa ne fali", govori Goran, koji je jedan od tri beskućnika koji se trenutno nalaze u Skloništu.
Hrana: Prihvatilište se nalazi na Koniku, u blizini Narodne kuhinje, odakle je korisnicima obezbijeđen ručak. Doručak i večeru dobijaju zahvaljujući donacijama.
“I ljudi pomažu, onako, pomalo, donesu hleb, mlijeko, sir. Nama je svaka pomoć dobrodošla”, kaže stanar ovog doma, Dejan. Njegov cimer Goran dodaje “Jedemo paštete, hleba, mesa, kako kad, zadovoljni smo, bolje nego ništa”. Na trenutak se zagleda u daljinu i dodaje da je osim u ovom bio i u još jednoj ustanovi socijalne zaštite.
“Tamo je bilo odlično, imali smo sva tri obroka, kolače, bolje smo živjeli nego bilo koja familija u Crnoj Gori. Ali to je kratko trajalo, a od kada je zatvoreno, niko glavu nije okrenuo. Do sada, kada je otvoreno ovo prihvatilište”, iskren je on. Nada se, dodaje, da je ovaj projekat ozbiljniji, da će duže trajati.
Međutim, prihvatilište nije trajno rješenje, beskućnici bi u njemu trebali da borave do tri mjeseca.
“Ali to nije striktno pravilo. Nakon tri mjeseca se vrši procjena da li je to lice sposobno da nastavi samostalan život u zajednici. Ako nije, njemu će biti omogućen dalji boravak u prihvatilištu. Poslovi su niže plaćeni, ali dobra prilika da se uključe u društvo na taj način, u tržište rada. Nije nam cilj da neko kada izađe i dalje bude beskućnik”, objašnjava Milena Šćekić iz Crvenog krsta.
Ipak, beskućnici koji su u Prihvatilište došli kada se otvorilo su i dalje tu.
Posao i planovi: Iako korisnicima Centar za socijalni rad i Crveni krst pronalaze poslove to njima nije dovoljno da se osamostale, a to bi, kažu, najviše željeli.
Goran, koji trenutno radi kao čuvar, sav novac koji ima troši na ljekove.
"Moja plata je 228 eura, a 212 mi koštaju ljekovi. Evo, fioka mi je puna ljekova. Ovi koji mi pomažu za moje probleme sa venama su jako skupi, a oni jeftiniji nemaju nikakvu funkciju", žali se on.
Želio bi najviše da može da ima platu koja pokriva osnovne potrebe..
"Ja bih trebao da izađem odavde, da se osamostalim, da nađem neki stančić, da ga plaćam, ali ja nemam odakle”, kaže on.
Ipak, stanari Doma za beskućnike su srećni jer imaju krov nad glavom i hranu, dok neki nisu dobili ni tu šansu..
"Od nas šestoro koji smo godinama živjeli na ulici, nije uspio niko da se izvuče iz ove bijede. Njih troje je umrlo po ulicama, niko se osvrnuo nije. Jedan je završio na Komanskom mostu, a Vesko, čovjek koji je završio fakultet, ali posla nema, počeo je da popušta... Sada je u prihijatrijskoj bolnici", ispovijeda se Dejan…
Na teritoriji Podgorice trenutno ima oko 10 beskućnika. Među njima, kaže ima neobrazovanih koji nemaju novca da se školuju, ali ima i obrazovanih, koje je životna okolnost natjerala da postanu beskućnici.
"Izgubljen posao, porodična tragedija, svašta, svakakvih tu preduslova ima. Ljudi koji imaju različitu prošlost, iskustva. Čovjek se prosto preda, nije svako dovoljno jak. Neko popusti, neko stisne zube", dodaje Šćekić.
Dejan klima glavom, stiska vilicu i pravi nešto nalik na osmijeh.. "Da, naravno, izdržaćemo", govori.
Ivona DROBNJAK
