Marđonović u intervju za naš portal kaže da ne postoji stabilan poslovni ambijent za zanatstvo jer nemamo zaokružene zakone, niti adekvatne politike i strategije, a ponajmanje svijest o značaju preduzetničkog srednjeg staleža i čvrstu političku volju.
ANALITIKA: Zagovarate tezu da su vlasnici zanatskih preduzeća stvaraoci novih vrijednosti i da u razvijenim, tržišnim ekonomijama ta preduzeća imaju poseban tretman. Kako biste, u tom kontekstu, ocijenili aktuelni položaj zanatskih preduzeća u Crnoj Gori?
MARĐONOVIĆ: Uzeću za primjer Njemačku koja već više od 20 godina podržava razvoj zanatstva u jugoistočnoj Evropi i to od Slovenije do Moldavije, a sve radi stabilizacije društvenih prilika na ovim prostorim. Njihovih milion zanatskih preduzeća pravi više od 500 milijardi eura godišnjeg obrta. Zanatlije su kičmeni stub privrede i to je moguće samo zato što zanatska samouprava ima javna ovlašćenja kojima osigurava stručni kadar i pomoć za samopomoć.
Mi u Crnoj Gori još uvijek nemamo adekvatne političke odgovore na ključna pitanja za oživljavanje ekonomije.
Kako ćemo zanatskim preduzećima osigurati stručni kadar? Da li možda školskim sistemom stručnog obrazovanja koji šalje učenike dvije sedmice na ferijalnu praksu?
Ko će vršiti stručno licenciranje zanatlija? Možda lokalni sekretarijati za privredu koji sada prikupljaju ručno ispisane prijave zanata ne uspijevajući ni elektronski da ih obrade a kamo li da naprave strategiju za adekvatnu lokalnu podršku?
Ko će upravljati stručnim obrazovanjem u preduzećima? Možda prvi slobodan radnik u preduzeću, jer majstorske kvalifikacije ionako niko ne može dokazati jer postoje samo na papiru?
Pred kime će se polagati završni ispit za pomoćnike majstora? Možda pred Ispitnim centrom koji treba da zna sve standarde u zanatstvu od građevinarstva, frigomehatronike, pa sve do optometrije?
Ko će uvesti dalje obrazovanje za majstore u više od 130 zanatskih zanimanja i pred kime će oni polagati majstorski ispit? Možda pred Centrom za stručno obrazovanje, koji je po važećoj legislativi kvalifikovaniji od strukovnih udruženja koja okupljaju ljude iz branše i na realnom tržištu?
Ko će pružati respektabilne pravne, ekonomske i tehnološke usluge privrednicima ako Komora nema zakonski uređeno (samo)finansiranje? Možda našoj privredi i nisu potrebne dodatne usluge izuzev onih koje se komercijalno nude na tržištu?
Ovo su samo neka od pitanja koja jasno govore o tome kakav je položaj preduzetnika i zanatskih preduzeća u Crnoj Gori i u realnoj tržišnoj utakmici.
ANALITIKA: Generalno, da li zanatska preduzeća imaju problema sa otplatom kredita, reprogramom duga i blokadom računa? Dešavaju li se slučajevi da neko sa kreativnim i originalnim proizvodom završi u sivoj zoni?
MARĐONOVIĆ: To su ljudi koji danonoćno rade da bi prehranili porodice, plaćali obaveze i investirali u poslovanje. Mnogi od njih otplaćuju kredite i koriste reprogram duga da bi opstali u izuzetno teškom ambijentu. Nemamo statistiku o strukturi preduzeća koja se bore sa blokadom računa, niti o razlozima njihove blokade.
Međutim, najveći problem ipak imaju ljudi u neformalnoj ekonomiji. U zanatstvu ih je na žalost najviše i o njima se niko ne brine. Oni se plaše obaveza, pitaju se zašto bi “bacali” novac na dažbine i ne vide nikakav motiv da uđu u legalne tokove. A u stvari, oni su sami najveće žrtve. Rizikuju svoju penzijsku i zdravstvenu sigurnost, nemaju stabilno poslovanje, nemaju često ni petka ni sveca, mnogo se više muče, jer dolaze do tržišta najčešće obaranjem cijena, gube klijente, jer tu kvalitet mora da trpi. Često ne poštuju rokove zbog preopterećenosti i neefikasnosti, jer nemaju zaposlene, ne daju jamstava i garancije a osuđeni su da čak i u starosti sami obavljaju šegrtske poslove.
S druge strane, oni ne nanose štetu samo sebi, već i državi, legalnoj privredi i samim potrošačima.
Umjesto da svi imaju jednake uslove na tržištu, kod nas grabi svako gdje može i koliko stigne.
Mi imamo zakon o suzbijanju rada na crno ali još nismo vidjeli njegove rezultate, jer ih u suštini ne može ni biti. Inspekcije obilaze isključivo registrovana preduzeća, a za efikasno suzbijanje nelegitimne konkurencije potrebni su ozbiljni programi podrške, podizanje svijesti i sinergija različitih institucija i mjera. Sve u svemu, biti samostalan preduzetnik u Crnoj Gori znači imati izuzetnu hrabrost, strpljenje i visoku toleranciju na frustracije.
ANALITIKA: Da li ostajete pri stavu, saopštenom kad ste pristupili Građanskom pokretu URA, da Crna Gora nema razvojnu politiku za preduzetnički srednji stalež jer više od 100 hiljada građana privređuje u stihijskom poslovnom ambijentu?
MARĐONOVIĆ: Premijer Lukšić je ne tako davno poručio svima da se snađemo. Cijenim tu poruku kao poštenu ocjenu stvarnosti, ali ne i kao aboliciju za odgovornost.
U Crnoj Gori ne postoji funkcionalan privredni krvotok ni stabilan poslovni ambijent za zanatstvo jer nemamo zaokružene zakone, niti adekvatne politike i strategije, a ponajmanje svijest o značaju preduzetničkog srednjeg staleža i čvrstu političku volju.
Hrvatska je svoj zakon o obrtima usvojila još tokom rata 1994. godine kako bi stabilizovala ekonomiju i zaposlila ljude. Crna Gora je donijela zakon o zanatstvu tek 2009. godine i to na svega tri stranice Službenog lista. Dobili smo jedno javno ovlašćenje koje se svodi na prepisivanje prijava zanata od lokalnih sekretarijata za privredu, listu sa 106 zanata koja nije rađena po tržišnim principima i regulisanim profesijama, nego lobističkom uticaju pojedinih grupa, uveden je obavezan majstorski ispit za 60-tak zanata koji je neosnovano i nedemokratski otrgnut iz nadležnosti Zanatske komore, sva ta zanimanja su ostala da „vise“ u legislativi.
Pri tome novoosnovana preduzeća u složenim zanatima nemaju gdje ni da polože majstorski ispit i ne mogu legalno ni da rade, jer ih ne “kače” stečena prava. S druge strane, naše zanatlije ne mogu koristiti evropske slobode poslovnog nastana, prekograničnog pružanja usluga i pristupa tržištu rada, jer nemaju kvalifikacije iste vrijednosti koje im neće ni biti omogućene, jer Centar za stručno obrazovanje priprema crnogorski majstorski ispit, koji će važiti samo u Crnoj Gori. Preduzetnici koji žele da prenesu, prodaju ili transformišu svoju firmu u drugi pravni oblik ne mogu to da urade, jer im zakon ne dozvoljava, već moraju da je ugase i otvore novu.
Ovo su samo neki problemi i razlozi zbog kojih sam nakon 13 godina dijaloga sa politikom shvatio da borbu za zdrav preduzetnički srednji stalež i budućnost mladih ljudi u Crnoj Gori moram nastaviti u direktnoj političkoj utakmici.
ANALITIKA: Da li ste i u kojoj mjeri imali koristi od Protokola o zajedničkoj saradnji na unapređenju investicionog ambijenta, potpisanog sa Glavnim gradom krajem februara ove godine? Da li takav akt treba usvojiti i u drugim opštinama?
MARĐONOVIĆ: Protokol o saradnji je odličan model koji treba primijeniti u svim opštinama. Nijesam zadovoljan odzivom privrede sa naše strane, jer još uvijek nemamo nijednu inicijativu iz baze. Za sada se sve svodi na redistribuciju informacija bez povratnih interesovanja. Ipak, veoma je važno što je Glavni grad otvorio vrata inicijativama iz privrede i nadam se da ćemo se ubrzo naviknuti da poslove „završavamo“ institucionalno, a mnogo manje preko poznanika i preko „veze“.
ANALITIKA: U kom pravcu treba sprovesti reforme u obrazovanju kako bi iz školskih klupa izlazio zadovoljavajući kadar za tržište rada?
MARĐONOVIĆ: Države koje nemaju naftu, gas ili zlato, moraju proizvoditi osobe s visokim stručnim obrazovanjem kao svoj najveći privredni potencijal.
Društva koja ciljano razvijaju ili zanemaruju stručno obrazovanje, sudbonosno odlučuju o svom napretku ili stagnaciji. Osim toga, kvalitetno obrazovani mladi ljudi sa jasnom stručnom perspektivom podliježu daleko manje štetnim trendovima i političkom ekstremizmu, stiču svijest o odgovornosti i spremni su na akciju jer posjeduju ključne stručne, metodološke, socijalne i lične kompetencije. A to su ujedno ključni uslovi za samoostvarenje i samoodređen život.
Zato uspješne ekonomije ne sprovode stručno obrazovanje u školskoj formi u režiji države, već ga prenose u nadležnost i odgovornost privrede zbog veće kompetentnosti i manjih troškova. Pri tome država vrši pravni nadzor, usvaja obrazovna akta na prijedlog struke, donosi programe podrške kao npr. grantove i/ili kredite za majstorske kvalifikacije.
Učenici dakle, treba najprije da upisuju preduzeće, pa tek onda stručnu školu. Oni moraju imati ugovore o radu, sva prateća osiguranja, primati tarifno regulisanu platu i učiti prosječno četiri dana u firmi u realnim uslovima proizvodnje i jedan dan u školi, odnosno u blok-časovima u trajanju od dvije sedmice. Jedino na ovakav način mladi ljudi stiču izglednu stručnu perspektivu, sigurne prihode, kvalitetno obrazovanje i šansu za sigurnim radnim mjestom.
ANALITIKA: Koliko članova (strukovnih udruženja) ima Zanatska komora i kako se finansirate?
MARĐONOVIĆ: Kada smo prije deset godina formirali krovnu organizaciju zanatstva, NVO Zanatsko-preduzetničku komoru Crne Gore imali smo deset strukovnih udruženja sa oko 3.800 učlanjenih preduzetnika i privrednih društava. Donošenjem zakona o zanatstvu nametnuto nam je osnivanje nove Zanatske komore kao javne ustanove, koju je 2012. godine formiralo 20 zanatskih organizacija sa oko 5.000 učlanjenih preduzetnika i privrednih društava.
Sada radimo na fuziji ove dvije organizacije kako bismo se oslobodili dualnosti koja nam predstavlja ozbiljan problem bez obzira na personalnu uniju. Obavezuje nas na duple troškove, duple izbore, duplu članarinu a zbunjuje i javnost i partnere. Obje organizacije funkcionišu sa članstvom na dobrovoljnoj osnovi a finansiramo se od članarina, participacija za usluge i projekata.
Ne trošimo poreski novac građana Crne Gore, a poslove obavljamo volonterski, počasno i bez nadoknade, uključujući mene kao izvršnog direktora. Siguran sam da se po tome razlikujemo od svih sličnih organizacija i u Crnoj Gori i u regionu.
Siniša GORANOVIĆ
