Piše: Blažo SREDANOVIĆ
Današnjoj civilizaciji, koja se sve više približava mogućoj ekološkoj, ili nuklearnoj kataklizmi, potreban je najveći stepen racionalnosti, kao što je avionu prilikom uzlijetanja potrebna najveća brzina, da bi izbjegao katastrofu.
Međutim, svjedoci smo hiperprodukcije laži, obmana, prevara, hakera, sajber napada i računarskih virusa, uz upotrebu najsavremenije tehnologije. Lažne vijesti se preko novih medija šire neslućenom brzinom i pretvaraju u ubojni arsenal političkih moćnika, koji se bave kultivisanjem haosa i konflikata. Laž je postala Lingua Franca, egzistencijalni manir komuniciranja u kojemu realnost postaje gotovo irelevantna.
Umjetnost selektivnog laganja: Laži i prevare su postojale tokom čitave istorije svijeta, ali nikada kao danas, sa tolikim rizikom i nesagledivim posljedicama za ljudski rod.
“Šarm rasnog političara”- piše Ciceron, “može se definisati kao sposobnost da se kažu stvari za koje i on i publika znaju da nijesu sasvim istinite, ali ako on to kaže tako elokventno i sa tako ubjedljivom iskrenošću, onda su čak i najtvrđi protivnici spremni da suspenduju svoj otpor i nevjericu i da se dive njegovom performansu. Suština je kako se kaže, a ne što se kaže. Uostalom, nepromjenljiva konzistentnost gledišta nikad nije smatrana vrlinom velikih drzavnika. Njihov cilj, a ne govor mora uvijek biti isti. Ako su solidni u temeljima, mogu biti malo frivolni na površini”.
Politika se danas definiše kao umjetnost selektivnog laganja, a jedan naš mudri čovjek nazvao ju je mazalica. Političar nikad ne laže - sem kad je sasvim neophodno, pa i onda oprezno i u malim dozama, po onoj poslovičnoj priči o žabi: Ako žabu staviš u vrelu vodu ona će iskočiti. Ali, ako je staviš u hladnu vodu i postepeno vodu zagrijavaš, žaba će uginuti!
Političar više voli da bude neodređen i nejasan. Odsustvo bilo kakvog značenja za ono što kaže je njegov cilj. Dvaput misli prije nego što ništa ne kaže. Više voli da svoju laž pripiše drugome, nego da prikriva svoju, ili otkriva tuđu.
Nekim političarima dođe nekako prirodno da lažu, kao slavuju kad pjeva. Čak se i ne trude mnogo da budu ubjedljivi i konsistentni.
Znaju i da pomiješaju laž i istinu - sve po receptu: kašičicu istine, pa mjericu laži, na vrh noža istine, pa onda sloj laži i tako redom dok politička papazjanija nije gotova.
Kod jednog američkog karikaturiste to izgleda ovako: The LIES behind the TRUTH, and the TRUTH behind those LIES that are behind the TRUTH!
U političkim partijama postoji i grupno, kolektivno laganje u raznim nijansama poput orkestra, đe se zna kad je momenat da se oratorski oglasi hor, a kad prva violina treba da milozvučno osvira svoju lažljivu partituru.
Jedan komentator kaže: Neki političari smatraju da je moral u politici nepotreban, čak može biti i riskantan. Često izgledaju kao da su malo pijani, a posebno kad su srećni što im je laž uspjela, pa se onda još i ljube!
U jednoj BBC komediji britanski ministar pita šefa kabineta da li Engleska treba uvijek da slijedi zakon i pravdu, našto mu ovaj odgovora: Naravno, ali treba paziti da to ne utiče na našu spoljnu politiku!
Panoramski prilaz realnosti: Za našeg novog predsjednika Trampa istina je samo zanemarljiva kolateralna šteta! Fortune Magazine kaže za njega da ima zapanjujući talenat za dvoličnost, obmane i licemjerje, što je kod njega kontinuirano prisutno kao da je pod kontrolom “automatskog pilota”. Time je došao u direktnu kontradikciju sa predsjednikom Linkolnom, jer misli da može lagati sve ljude u svako vrijeme!
Jedan sociolog piše: “Kazati uspješno i ubjedljivo laž je akt, đe se zahtjeva oštar fokus, da bi se ona plasirala na pravo mjesto i u pravo vrijeme. Uspješan lažov dobro zna što je istina i đe je granična linija između nje i laži. Isto tako zna ako je uhvaćen u laži da mu se neće vjerovati ni kad govori istinu!
Kod Trampa je ni jedno ni drugo već “panoramski prilaz” realnosti, koju on mijenja po potrebi. Umjesto govora sa smislom i rezonom, Tramp potamni izjavu lingvističkim tupostima i oblacima verbalne prašine uz pretjeranu upotrebu nebuloznih relativizama i ekcesom superlativa, bilo da je riječ o najozbiljnijim problemima svijeta, ili njegovoj frizuri. Ukratko, on je neumorni brbljivac (“bullshiter”), što je refleksivni produžetak njegove sujete, ili metod kompenzacije za njegovu duboko ukorijenjenu nesigurnost”.
Ne čude izjave da bi za Ameriku bilo daleko bolje da je predsjednika izabrala putem lutrije!
A kako stvari stoje u našim balkanskim horizontima?
Ćosićeve “plemenite” laži: Poznato je kako je Dobrica Ćosić pripisao lažima plemenite pobude i vrline, baš kao što je i poraz na Kosovu ovjenčan slavom, kao da je herojska pobjeda.
“Lažemo iz ljubavi i čovečnosti; lažemo zbog poštenja; lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo da bi nam bilo lakše; lažemo da bi utješili druge; lažemo stvaralački, maštovito, invetivno”.
Srbi kažu: od nas seljaci samo je država pokvarenija. Marko Vešović im je pripisao da laži gaje kao svilenu bubu!
A Crnogorci? E, ni tu ne možemo bez viteštva, pa se laže hrabro i muški i to uz časnu riječ. Još samo da lažima dopišemo ekološke kvalitete!
“Kod nas se laže svuda, pa i u pogrebnim govorima" - kaže nas poznati književnik Mihailo Lalić.
Lažemo oboljelog na samrti, umjesto da umre u istini, kakvu god bolest imao”. Pjesnik Rilke kaže: Lagati čovjeka na samrti znači ukrasti njegovu smrt, koja je po sebi ultimativna istina.
I pod popovskim mantijama skriva se mnogo laži. Jednom nasem popu je poslastica da falsifikuje istoriju. I pored svoje svemoguće moći bog izgleda nije stvorio dovoljno para, jer ih je ovome popu vazda malo!
Kad je Darvin objavio “Porijeklo vrsta” navodno je Papa izjavio: Nadajmo se da to nije istina. A ako je istina nadajmo se da se neće širiti suviše brzo!
U raspravama i polemici Crnogorci uzdižu etiku do neba, ali ono što je u svakodnevnoj upotrebi je privid morala i služi za prikrivanje laži, kao što parfem neutrališe neprijatne mirise tijela. Poštenje čuvamo kao crnogorsku robu: za ukop i svečane prilike, kad se treba istaći!
Razvili smo sistem privida i obmana. Srljamo u subkulturu laži, koja konzumira male klovnove u politici, biznisu i društvu uopšte, što korozivno razjeda društveno tkivo. Javna riječ ne predstavlja ništa. Bačena je na asfalt i gazi se kao pljuvačka.
Laži, kao kućni ljubimci: Laži kao i krađe počinju od malih stvari. Doći ću, a ne dođe. Zvaću, a ne zove. Koliko desetina hiljada ovakvih neispunjenih obećanja se ponavlja svakodnevno u našoj stvarnosti? Zar data riječ nije nepisani ugovor, srž civilizovane komunikacije? Ono sto se obeća da bude kao pijesak u cipeli - da uznemirava kao neplaćeni dug.
Male laži, koje se gomilaju, postaju veliki problem. Ruše međusobno povjerenje i društvenu koheziju. Ulaze u sve pore života. Pripitome se i postaju kao kućni ljubimci. Laž je koketna i umire od želje da se pokaže, dok je istina kod nas daleko od kritične mase, da bi bila dominantni kodeks ophođenja. Suviše je jak lijek da bi ga se progutalo nerazblaženog.
Potkradamo vrijeme jedni drugima stvarajući atmosferu đe smo svi gubitnici. Dozvolili smo da laži igraju odlučujuću ulogu u našem životu, politici, ljubavi i prijateljstvu. Kad laž postane respektabilna ima sljedbenike i među jakim i slabima. Postalo je tako lako lagati, još ako se laže uz osmjeh, sa šarmom i uglađenim manirom, onda je “passe”.
A laž ne može služiti misaonim društvenim procesima i konstruktivnoj saradnji. To je praznina bez smisla, koja uništava čovjekovu slobodu. Kroz laž preovladava zloba i zaslijepljenost, koja vodi u mržnju, konflikt i nasilje.
Podmićivanje, korupcija i nepotizam nijesu ništa drugo, već laži samo u drugom ruhu.
Rečeno je da narod ima upravu koju zaslužuje. Andrić je pisao da je narod taj koji do zla boga iskvari vlast. Sto onda vrijedi mijenjati vlade, ako se narod ne mijenja? Zašto bi političari bili prema narodu moralniji, nego što su građani jedni prema drugima? Mi smo političare oslobodili od onoga “zavadi pa vladaj”, jer se i bez njih svađamo međusobno kao škorpijuni u boci.
Revolucija u komunikacijama pruža do sada neviđene mogućnosti za približavanje gledišta, đe se putem direktnog dijaloga mogu iskristalisati činjenice i lakše doći do istine. Međutim, često u medijima, posebno na internetu, to nije vođenje civilizovanog dijaloga, ni polemisanje, već kafansko isprazno nadgornjavanje i gluparenje, sa niskim insinuacijama i uvredama. Skrivanjem iza anonimnosti, kao iza zavjese, ispoljavaju se mržnja i uvrede bez konsekvence. Takva interakcija niti je ljudski intimna niti ima nekog značenja.
Poznato je da ljudi često umjesto istine traže potvrdu svojih pogleda, a fakta usvajaju jedino kad se ona slažu sa onim što oni već misle.
Novinari često saopštavaju ono sto publika želi da čuje, a ne ono što bi trebala da zna. Zar se može povlađivati njihovom ukusu, a onda se žaliti na nisku političku svijest građana?!
Mladi političari, eklektične pčelice: Crnogorska opozicija je stalno na pogrešnom putu, a nikad ne sumnja u ono što radi. Ne vide da će ih laž srušiti vlastitom težinom. Za njih su fakta pristrasno tumačenje realnosti. A fakta se mogu ignorisati, samo ona time ne prestaju da postoje!
Beskrajno se priziva demokratija, kao da je to nešto posebno, izvan društva, a ne nusprodukt opšteg napretka, kroz afirmaciju svih civilizacijskih normi i dostignuća. Ako se laži, krađe i prevare pokušaju ukloniti istim takvim kategorijama, šta će onda preostati, sem privid promjena i obmana i sebe i drugih. To je nažalost vidljivo i kod nekih mlađih političara, koji se ponašaju kao eklektične pčelice, idući od jedne partije do druge, od jedne novoformirane grupacije do druge.
Nijesu još ni pošteno zagrijali poslaničke klupe, a već su istrčali na ulicu da udruženi sa neprijateljima države ruše Skupštinu!
Bahatost nije hrabrost, kojom se stiče drustveni ugled, već nedostatak domaćeg i društvenog vaspitanja. Niti je vrlina ići po svijetu i opaljkavati državu koja te hrani. Htjeli bi da zavire u svačiji novčanik, a ako neko pokuša da prebira po njihovom odmah su spremni da se žale Briselu.
Obnovili smo državnu nezavisnost, a predstoji nam još teža obnova moralnih, društvenih i socijalnih normi i vrijednosti. A ponašamo se kao da se tim ne treba baviti, kao da će to odnekud odjednom stići, kao jeftiniji proizvod iz uvoza.
Treba se upitati možemo li ustanoviti neke zajedničke principe i vrjednosti sa kojima se slažemo? Pravila ponašanja, socijalne, moralne i društvene norme, koje bi respektovali i uvažavali?
Ili pristojnim ljudima preostaje jedino indignacija i prezir prema svemu.
Foto glavna: Twiter
