Prvi put u istoriji Crne Gore građani su mogli da prate suđenje vijeka, kako je već nazvano suđenje optuženima za pokušaj terorizma, iz fotelja svog doma. Tri televizije sa nacionalnom pokrivenošću prenosile su uživo početak suđenja. To im je omogućila predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, koja je odlučila da kamere mogu da uđu u sudnicu.
Javnost suđenja garantovana je zakonom. U Zakoniku o krivičnom postupku piše da punoljetna lica mogu prusustvovati glavnom pretpresu, ali i da javnost u nekim slučajevima može biti isključena - radi čuvanja tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala, zaštite interesa maloljetnika ili zaštite ličnog ili porodičnog života okrivljenog ili oštećenog.
Bez fotografisanja i snimanja diktafonom: Do sada, novinari koji su pratili suđenja nijesu smjeli ni da fotografišu, ni da snimaju diktafonom, osim ako za tako nešto ne postoji izričito odobrenje Vrhovnog suda samo za taj slučaj. To je propisano Sudskim poslovnikom, a ta odredba je ranije više puta kritikovana, posebno u nekim velikim slučajevima. Kada je Antena M, prije četiri godine pitala kada će dozvoliti snimanje suđenja, odgovoreno je da se moraju rukovoditi zakonom i međunarodnim standardima, a da snimanje i fotografisanje okrivljenog u toku sudskog postupka može i kod javnosti stvoriti utisak da je već osuđen, što bi predstavljalo kršenje njegovih prava.
I sama Medenica je često bila kritikovana zbog odnosa prema medijima. Novinari se dobro sjećaju njene prakse da joj se pitanja mogu postavljati samo mailom nekoliko dana unaprijed, a ne i na konferencijama za štampu, koje valjda tome služe.
U međuvremenu stvari su se malo promijenile, pa je u nekim slučajevima CD sa snimanja dostavljan strankama a medijima je dostavljen snimak sjedočenja Mirka Velimirovića, koji je u slučaju pokušaja terorizma potpisao sporazum o priznanju krivice.
Sada se otišlo korak dalje - suđenje direktno prenose televizije. Procjena suda je da se radi o izuzetno bitnom slučaju, koji treba potpuno otvoriti za javnost. Sa tim su se saglasile i stranke, što je bio uslov da kamere mogu ostati uključene. Odluka je, međutim, otvorila brojna pitanja - jedno od ključnih može li suđenje da se pretvori u spektakl za javnost?
"Može li da postane spektakl? Može. Ali svako suđenje može da postane spektakl. Uz to, zamisli, da su ga zatvorili za medije.. Tek bi onda bilo - oni njih osudiše ili oslobodiše tajno", kaže za Portal Analitika Miloš Novović, koji je na Univerzitetu Džordž Vašington u SAD-u magistrirao na temu prava na javno suđenje.
Marketinška promocija stranaka u postupku: I zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu Valentina Pavličić kaže da podržava odluku, iako ima i pravnika koji su protiv, da se suđenje direktno prenosi.
"Sud je dao mogućnost da se cijela javnost uvjeri kako i na koji način rade, odnosno da svi vide kako se postupa u ovom slučaju", kazala je ona za Prvu TV.
Ona dodaje da ovo može biti prilika i za marketinšku promociju stranaka u sporu, posebno advokata koji na taj način mogu doći do novih klijenata.
"Stranke sudnicu često doživljavaju više kao arenu. Kod nas ljudi koji gledaju mogu da kažu - viđi kako je dobar ovaj advokat, kako mu ga je rekao. To naravno može da ništa ne znači u smislu odbrane i dokaza, ali živa riječ je nešto što se čuje i što dođe do svakoga", kaže ona.
Jedno od pitanja koje se postavlja je da li uključene kamere na neki način mogu uticati na sudiju, koja nije navikla da sudi, a da je posmatra svekolika javnost.
Valentina Pavličić, koja je i sam bila sutkinja 15 godina, kaže da to ne bi trebalo da predstavlja opterećenje. "Da li se snima ili ne snima, sudija mora isto da se ponaša, da rukovodi suđenjem i i da vodi računa o zakonu", kazala je ona.
I Miloš Novović, koji je doktorant na Pravnom fakultetu u Oslu, kaže da u teoriji postoje teze da uključene kamere različito utiču na ponašanje ljudi i da zato ne treba dozvoliti da se snimaju suđenja, ali dodaje da to apsolutno nije dokazano.
Može li javnost steći pogrešan utisak: Kako dodaje, uvijek postoji opasnost da javnost stekne pogrešan utisak, ili da optuženi glumi žrtvu ili heroja za javnost, da sabotira proces na taj način. "Ali, zar ista opasnost ne postoji i ako samo dozvoliš novinarima da budu prisutni u sudnici, bez kamera?", kaže Novović.
On potencira da je odluka da u sudnicu uđu kamere dobra. "Uostalom, i suđenja iz Haga su se prenosila putem TV-a. Ako svako ima pravo da uđe u sudnicu i gleda suđenje tako, zašto im ne dozvoliti da ga gledaju iz fotelje", kaže Novović.
Pravni stručnjaci, dakle, uglavnom su jedinstveni: protiv prenosa suđenja gotovo da nije moguće naći argumente. Sam po sebi, međutim, taj demokratski domet ne znači ništa posebno. U našem slučaju, prenos iz sudnice lako može poslužiti tek za to da se svako još dublje zakopa u svoj rov. Teže od igle u plaštu sijena mogli bi naći građanina Crne Gore koji presudu u slučaju pokušaj terorizma sam za sebe već nije donio. Kamere u sudnici teško tu nešto mogu promijeniti.
Vesna RAJKOVIĆ NENADIĆ
