Doktorand na Fakultetu za crnogorski jezik i istoričar Boban Batrićević, kaže da aktuelna politička elita nije pokazala ni da ima svijesti o tome kako se gradi i čuva državni identitet, niti želju da spriječi svakovrsno nametanje tuđih obilježja u cilju zatiranja naših sopstvenih.
„Partije koje su delegirale čelnike naših institucija nijesu se trudile da djeluju emancipatorski, u svojim redovima su hranile aparatčike koji su više znali o istoriji partije nego o istoriji crnogorske kulture. Zato nije završena Enciklopedija, zato nije završen projekat Istorije Crne Gore, zato nemamo crnogorsku Vikipediju i međunarodni kod za crnogorski jezik. Ali su zato fasade svih institucija kulture i identiteta dobro okrečene, vozni park jak, a jednokratna festivalska svijest na nivou“, rekao je Batrićević u intervjuu Portalu Analitika.
Kao glavnog protivnika svega crnogorskog, Batrićević navodi komšijsku Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja je u Crnu Goru došla tek 1920. godine.
„S jasnom ideologijom naslonjenom na Načertanije, i ona kao takva nikada ne može biti na idejama koje su proklamovane 2006. godine. Dakle, idejama koje ispravljaju jednu veliku istorijsku nepravdu. Mitropolit koji leži u čunu, mitropolit koji s golišavim mladićima u januaru bača krst u Moraču, mitropolit koji priča viceve, samo su neke od zakonitosti modernoga PR-a koji se primijenjuje.
A sve se to nepovratno odražava na crnogorsku kulturnu istoriju, jer se iza tih naizgled naivnih i spontanih praksi dešava totalna kulturna devastacija naše baštine. Prilikom restauriranja sakralnih spomenika monopolizovanih od strane ove crkve, dograđivanjima i „konzervacijom“ uništava se „kulturno śećanje“ ovoga prostora, nestaju tragovi više no hiljadugošnje tradicije dukljanskoga tipa graditeljstva, koji se sve do XX vijeka održavao u jednoj formi graditeljstva koju je čuveni Pavle Mijović nazvao crnogorsko recentno graditeljstvo“, istakao je Batrićević.
ANALITIKA: Jedanest je godina od sticanja crnogorske nezavisnosti, a Crna Gora se, osim spoljnopolitičkih uspjeha, ne može se baš pohvaliti unutrašnjom politikom koja promoviše crnogorsku kulturu i identitet. Institucije su još uvijek slabašne, ne štiti se dovoljno kulturna baština, vlada turbo-folk kultura, a jedina smo zemlja u Evropi koja nema nacionalni program ili nacionalnu strategiju. Zašto je ovakva situacija kakva jeste i šta se tu može preduzeti?
BATRIĆEVIĆ: Sva ta pitanja amalgam su političko-istorijskih i mentalitetskih karakteristika naše prošlosti. Dok su drugi gradili jake institucije u XIX vijeku, mi smo vodili bitke za nezavisnost i proširenje države. Onda je taj put zaustavljen i nastavljen tek sedamdesetih godina XX vijeka, da bi početkom devedesetih opet bio zaustavljen.
Stalni diskontinuiteti u državno-pravnom statusu prekidali su napore pojedinaca da izgrade crnogorske institucije. Onda je došao referendum o nezavisnosti 2006. čiji je rezultat stvorio pretpostavke za jačanje institucija koje se bave identitetom i kulturnom baštinom. Ali su onda identitet i baština postali vašarište, nešto čime se barjači u političkom diskursu, dobar način da se zaradi a ne uradi posao, što je dodatno ostavljalo posljedice na ośećaj identifikacije crnogorskoga građanina s društvom i državom.
Tome treba dodati činjenicu da je verbalno promovisani multikulturalizam umnogome rezultirao faktičkom segregacijom i otuđenjem od države kojoj pripada. Umjesto da se insistiralo na interkulturalnosti, naša je baština prepuštena često nekompetentnim i zlonamjernim „kulturnim radnicima” koji su našu kulturnu baštinu vezivali za neke druge korpuse iz okruženja.
Što se tiče našeg mentaliteta – ostali smo zarobljeni u jednoj vrsti šizofrenije - obično su nestručni a sposobni upravljali institucijama, a stručni i „nesposobni“ bili marginalizovani, neuspjevši da zaplivaju na talasu proklamovanog mejnstrima.
ANALITIKA: I vlada partokratija... Zašto nije završena crnogorska Enciklopedija?
BATRIĆEVIĆ: Upravo tako. Partije koje su delegirale čelnike naših institucija nijesu se trudile da djeluju emancipatorski, u svojim redovima su hranile aparatčike koji su više znali o istoriji partije, nego o istoriji crnogorske kulture. Zato nije završena Enciklopedija, zato nije završen projekat Istorije Crne Gore (mada taj projekat treba raditi iznova, jer je ono izdanje veoma problematično), zato nemamo crnogorsku Vikipediju i međunarodni kod za crnogorski jezik. Ali su zato fasade svih institucija kulture i identiteta dobro okrečene, vozni park jak, a jednokratna festivalska svijest na nivou.
Pa treba li napominjati da je CANU kao krovna institucija naše nauke i kulture otvoreno bila na liniji protivnika nezavisne Crne Gore. Uz to ne treba zaboraviti da crnogorske institucije koje se bave baštinom i identitetom protiv sebe imaju desetostruko jači potencijal od našeg – viđeli ste nedavno da je svojevremeno započeti projekat crnogorske Vikipedije – tačnije njen domen – srušen hakerskim angažmanom iz Ministarstva kulture Srbije.
A da ne govorimo o stanju našeg najstarijeg kulturnog nasljeđa koje nije pod ingerencijom crnogorske države. Srećom ima i nekoliko pozitivnih primjera đe se radi s vizijom, a plod njihova rada trebao bi se kušati u bliskoj budućnosti.
ANALITIKA: Zašto 11 godina nakon obnove državnosti nije povećan procenat onih koji su za nezavisnost, nego je i dalje oni famoznih 55 prema 45 odsto?
BATRIĆEVIĆ: Mislim da sam u odgovoru na prethodno pitanje djelimično odgovorio i na ovo. Nepostojanje jakih i kompetentnim kadrom opremljenih institucija, te nepostojanje nacionalne strategije neminovno vodi stanju u kojem se Crna Gora nalazi deset godina nakon obnove svoje državnosti. Već deceniju naša je javnost zatrpana pričom o raznim školskim i kulturnim reformama, ali se pozitivne posljedice tih reformi niđe ne pomaljaju.
Naša politička elita nije pokazala ni da ima svijesti o tome kako se gradi i čuva državni identitet, niti želju da spriječi svakovrsno nametanje tuđih obilježja u cilju zatiranja naših sopstvenih. Dok su razni diletanti s oficijelnih mjesta prodavali priču o „kapitalnim projektima“, o „reformama“, o „međunarodnoj saradnji“, bilo je onih koji su marljivo radili na onesvješćivanju Crne Gore, na zatiranju tragova naše kulture, na usađivanju nekakve svijesti koja ne korespondira s proklamovanim multikulturalizmom, s činjenicom o milenijumskom trajanju na ovome prostoru.
Devastirane su crkve, uništeni brojni spomenici naše tipične kulture, uvezeni tuđi kultovi, potrti ili preimenovani naši, poput nedavno prekrštenoga Vladimira Dukljanskoga u Jovana Vladimira – ne samo od strane Amfilohija, no i od predśednika Crne Gore i predśednika CANU. Na kontinuiranu devastaciju Crne Gore, mnogo stariju od obnove nezavisnost, naša politička elita nije imala, a ni danas nema, odgovor. Na takvu neozbiljnost niko nema pravo.
ANALITIKA: Standardizacija crnogorskog jezika i uvođenje dubleta dočekana je na nož od dijela javnosti. Takođe, na udaru se našao i Fakultet za crnogorski jezik. Što je tu problem?
BATRIĆEVIĆ: Pošto nijesam filolog, odgovoriću iz rakursa nekoga ko je srećan zbog standardizacije crnogorskoga jezika. A poći ću malo u istoriju. Čitajući pisma Milorada Stojovića, viđećemo da je već šezdesetih godina XX vijeka svaki pomen crnogorskoga jezika dočekivan na nož. I narednih decenija ostaće to pitanje aktuelno – a svi ljudi koji su se zalagali za njega dobijali su od zvaničnih kritičara, mahom srpskih lingvista, iste one epitete koje je svojevremeno dobijao Vuk Karadžić kad je kodifikovao jezik. Interesantno je da je i svaki pokušaj odstupanja od pravila srpskog jezika sputavan.
Tu moramo pomenuti polemiku između Jovana Pavlovića i Lazara Tomanovića s kraja XIX vijeka, kad se Tomanović zalagao za uvođenje fonema »Ś« pravdajući zahtjev da Crnogorci ne mogu da napišu riječ onako kako je govore. To je Pavlović, kao neko ko nije iz Crne Gore, galantno odbio. Teško je onda bilo to pitanje koje ima genezu preko 150 godina (pa śetite se pisanja Ljuba Nenadovića koji je govorio da ako Crnogorcima bude dozvoljeno da pišu kako zbore, da će se kroz vijek i po srpski i crnogorski razlikovati kao španski i portugalski), riješiti bez razmirica. Oni koji nijesu željeli crnogorski jezik, a njih je mnogo, u toj eri postdevedesetih imali su svu pomoć sa strane da miniraju taj projekat.
ANALITIKA: Zašto se radilo na satanizaciji crnogorskog jezika?
BATRIĆEVIĆ: Dio ljudi koji se zalagao za crnogorski jezik, ali bez jotovane varijante, nije shvatao značaj očuvanja jezičke baštine te je svim silama radio na satanizaciji projekta. Ipak, srećom po Crnu Goru pojavio se Pravopis crnogorskoga jezika koji je ponudio dublete. I to ne da nameće, kako se spočitavalo, već da se očuva crnogorski jezik i njegove specifičnosti. Jotovani i nejotovani oblici su izjednačeni, budući da su kodifikatori bili svjesni da je pogubna višedecenijska jezička politika transformisala crnogorski jezik, te da ne žele svi koristiti jotovanu varijantu.
Suštinsko je pitanje – da li vi prihvatate crnogorski jezik, a ne da li jotujete ili ne! Našlo se, naravno, uslužnih lingvista u Crnoj Gori da pomognu satanizaciji projekta standardizacije jer takvih smo uvijek imali i za izvoz.
ANALITIKA: Na jednom skupu sam čuo da ste rekli da standardizovani crnogorski jezik nije arhaičan no vrlo urban, i da pojedini izrazi iz našeg jezika najbolje promovišu naš jezik. Na što ste konkretno mislili?
BATRIĆEVIĆ: Iznijeću banalan primjer da nije arhaizacija. Svi znamo da je riječ đed nastala jotacijom d i j koji su dali đ. To znači da je oblik đed mlađi od oblika djed. Kako onda to može biti arhaizacija? Da li ijedan urbani lik u neformalnoj komunikiciji u Crnoj Gori govori – gdje, djed, negdje, sjekira? Jesu li gotovo svi naši reperi seljaci i arhaični domoroci zato što repuju jotovano? Jesu li Montenigersi bili ruralni kad su pjevali – paśi pas? Je li Rambo Amadeus povremeno arhaičan?
Nekad su nas pogrešno učili u školama (a neki još tvrde) da postoji podjela jezika na književni i narodni. Mislim da je ta metodologija prevaziđenija od predkopernikanskih razmatranja. Jezik se može podijeliti na standardni i nestandardni, a ne na književni i narodni. Jer kako onda pisati urbanu književnost npr. ako ne smijemo umetnuti sleng? Onda to nije književnost, već narodno pojanje. Dakle, radi se o tome da je u Pravopisu crnogorskog jezika upravo postavljana takva, modernija metodologija na standardni i nestandardni jezik.
Nego, u Crnoj Gori se živi od predrasuda koje su shvaćene kao nekakav odraz modernosti, globalizma. A ustvari, mi bježimo od svoje urbanosti i svojega mentaliteta. Pa đe ćete bolju reklamu za crnogorski identitet od jezika? Uzmite grafite za primjer.
Ako napišete grafit - Śutra pada vlada, čitav južnoslovenski region će znati da je taj grafit nastao u Crnoj Gori. Ako napišete Sutra pada vlada neće se moći utvrditi (naravno, ako se ne daju dodatne informacije) da li je taj grafit nastao u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji ili dijelu Crne Gore. Eto u tome leži naša misija, zaštita nacionalnog brenda i kulturnog ideniteta, koji nije “seljački“ niti arhaični.
ANALITIKA: Zašto se dijelovi Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori otvoreno svrstali kao veliki protivnici svega crnogorskog? Što u ovom momentu treba uraditi za crnogorsku stvar?
BATRIĆEVIĆ: Kao glavni protivnik svega crnogorskog jeste jedna komšijska crkva koja je u Crnu Goru došla tek 1920. godine s jasnom ideologijom naslonjenom na Načertanije, i ona kao takva nikada ne može biti na idejama koje su proklamovane 2006. Dakle, idejama koje ispravljaju jednu veliku istorijsku nepravdu.
Djelovanje te crkve treba posmatrati i dubinski – zbog opozicionarskog diskursa „na terenu“ ona je postala dio „subverzivne i kritičke“ misli. Veoma dobrim marketingom zauzela je pozicije nečega što se u urbanoj kulturi naziva „alternativnim“ – u cijenama pristupačnim kafanama nazvanim „duhovni centri“ organizuju se rok svirke i gostujuća predavanja „eminentnih“ stručnjaka – u saradnji s njihovom Maticom koja je između ostaloga postala podgorički orijentir, rasadnik i distributer crkvenih i popularnih monografija, veoma vješto vrši povratak istorijskih mitova u svijest mlađih naraštaja.
Mitropolit koji leži u čunu, mitropolit koji s golišavim mladićima u januaru bača krst u Moraču, mitropolit koji priča viceve, samo su neke od zakonitosti modernoga PR-a koji se primijenjuje. A sve se to nepovratno odražava na crnogorsku kulturnu istoriju, jer se iza tih naizgled naivnih i spontanih praksi dešava totalna kulturna devastacija naše baštine.
ANALITIKA: Imamo na djelu i devastaciju crkava i manastira...
BATRIĆEVIĆ: Tako je. Prilikom restauriranja sakralnih spomenika monopolizovanih od strane ove crkve, dograđivanjima i „konzervacijom“ uništava se „kulturno śećanje“ ovoga prostora, nestaju tragovi više no hiljadugošnje tradicije dukljanskoga tipa graditeljstva, koji se sve do XX vijeka održavao u jednoj formi graditeljstva koju je čuveni Pavle Mijović nazvao „crnogorsko recentno graditeljstvo“.
Oni koji prvi put kroče u te prekrečene i prerađene bogomolje, bez predznanja iz škola, ne mogu znati o kakvoj je krađi śećanja riječ. Da ne govorimo o crkvama u kojima se preko starih fresaka pojavljuju motivi iz dnevne politike ili veoma bliske prošlosti. Uz to moramo navesti i podizanje novih bogomolja – ogromnih, izuzetno arhitektonski ružnih, trolisnih crkava (nazvanih „hramovi“), koje nemaju nikakve tradicije na crnogorskome prostoru, a planski potpuno odudaraju i od krajolika na kojima se podižu i od crnogorske arhitekture.
Pitanje je do kada se takvo djelovanje može tolerisati? Zato se naša vlast mora naći pred sudbonosnim pitanjem – da li joj je bitniji prodor u određena biračka tijela ili sprečavanje kulturnoistorijskog zatiranja naše države? Jer evo je Risto uradio ono što nijesu mogli „ni Nemanje ni Murate ni Bonaparte“.
ANALITIKA: Više puta ste u svojim radovima naveli da ovakav vid multikulturalizma koji se forsira djeluje pogubno, te da treba više insistirati na interkulturalizmu. Što to konkretno predstavlja? Što je najmanji zajednički sadržalac u interkulturalizmu Crne Gore?
BATRIĆEVIĆ: Da. Upravo zato što se ovakva multikulturalnost shvata kao prinudni suživot različitih kultura. Jedan od uzročnika svakako je još nedovoljno razvijen crnogorski državni identitet. On je sputavan vjekovima, a onda se posljednjih decenija posredstvom političkih situacija počeo razjedinjavati. Ne znam bolji primjer od floskularnosti današnjih političkih partija – one u trci za glasovima vrše tipičnu bosnizaciju Crne Gore (u smislu državne dezintegracije).
Stalno se ističu i potiču razlike – rijetki iznose ono zajedničko, ono što omogućava da se interkuluralno okupimo oko nečega što se zove crnogorsko društvo (odnosno država), te time i crnogorsko nasljeđe. Da bi se riješili problemi, polazne premise moraju biti jasne – Crna Gora je po Ustavu država svih njenih građana; crnogorska kultura i crnogorski državni identitet svojina je svih građana Crne Gore bez obzira na vjeru i oni su naši glavni mostovi prema suśednim kulturama – bosanskom, hrvatskom, srpskom i albanskom. Sve one zajedno dio su svjetske riznice kulture.
Stoga je bitno praviti kulturne i identitetske modele bliskim onim u SAD-u koje su mnogo multikulturalnije od nas, a opet imaju dobro riješen model američkoga identiteta i američke kulture, upravo kroz poštovanje države i njene tradicije.
ANALITIKA: Tri godine nakon osnivanja, cetinjski Fakultet za crnogorski jezik i književnost prevazišao je sva očekivanja. Osim kvalitetne nastave, fakultet ima jaku izdavačku djelatnost ali ostale projekte na kojima bi pozavidjeli i jači univerzitetski centri. Molim Vas da nam ukratko navedete šta je sve Fakultet uradio u toj oblasti?
BATRIĆEVIĆ: U našoj eri u kojoj trač s društvenih mreža derogira naučnu riječ i đe je svakome dozvoljeno da o svakome „kompetentno“ piše i govori sve i svašta, i đe svako o svakome „zna“ sve i svašta, bilo je teško prezentovati primordijarnu motivaciju osnivanja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
A posebno teško našoj sredini nasukanoj na gomilu identiteta koji se prožimaju i dopunjavaju i nameću, decenijama pothranjivanoj stereotipima nacionalističkih političkih filozofija i nazora koji su razvodnjavali svijest o nekom našem zajedničkom.
Težak je bio posao ljudi s Instituta za crnogorski jezik i književnost koji se transformisao u FCJK da dokažu da se ne radi o nacionalističkom ili „jotonacionalističkom“ projektu koji segregira, već naprotiv, da se radi o ozbiljnom stvaralačkom elanu crnogorskih intelektualaca mlađe generacije, da savremenom metodologijom i naučnom praksom nastave onđe đe je stala prva generacija crnogorskih slavista i kulturologa – da Crnu Goru posmatra kao jedinstvenu teritoriju, te svaki njen kraj posmatra kao dio svog nasljeđa koji treba da očuva i afirmiše.
Srećom, drago mi je da ste to uočili; jača je bila ta stvaralačka energija profesora s FCJK nego svi štampani i elektronski toksini koje su i domaća i komšijska propagnda pretakale iz jednogalonca u drugi, pa se i sama slika o Fakultetu promijenila.
Za samo tri godine postojanja Fakultet je uspio da nastavi izdavačku djelatnost FCJK, te nedavno proslavi svoje stoto jubilarno izdanje – peti tom kapitalne Bibliografije Njegoš. I to nijesu obične skupine tabaka metnute u korice s našim logom.
I po naslovima možete zaključiti da se radi o veoma ozbiljnim studijama ili priređenim monografijama –od bio-biobliografije Pavla Mijovića, Lesa Ivanovića, Vita Nikolića, do Rječnika rožajskoga, plavskoga, njeguškoga govora; od studija koje se bave našim antičkim nasljeđem do leksikona crnogorskih generala; od prikupljenih i rječnicima i komentarima opremljenih usmenih pjesama Starca Milije, Starca Raška, Avda Međedovića, Đura Milutinovića do usmenih tužbalica; od stranih prijevoda kapitalnih djela Lavrova, Rešetara, Rusea i Kompanjona do psihoanalitičkih ogleda u književnosti Žarka Martinovića; da ne govorimo o priređivanju građe iz peraških i dalmatinskih arhiva u kojima je pohranjen vrlo značajan, ali nažalost nepoznati i zaboravljen dio starije crnogorske književnosti ili pak o filološkim studijama domaćih i stranih autora.
Uz sve to treba pomenuti da je stručni časopis koji izdaje FCJK Lingua Montenegrina prepoznat kao prvi domaći iz ovih oblasti koji se nalazi na listi međunarodnih časopisa.
S druge strane, FCJK ima odličnu međunarodnu saradnju – potpisane sporazume s više univerziteta i instituta u regionu (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija), s Univerzitetom u Śedlicama u Poljskoj đe je naša prva generacija boravila dvije sedmice i pohađala ljetnu školu poljskoga jezika; FCJK je uključen i u evropski program univerzitetske razmjene (CEEPUS) što našim najboljim studentimaomogućava semestralne boravke u brojnim univerzitetskim centrima (dosad je najbolja saradnja razvijena s Univerzitetom u Klagenfurtu đe je boravilo nekoliko naših studenata), dok je našem profesorskom kadru omogućeno da stipendiranjem iz inostranih fondova nastavi svoje stručno usavršavanje. Uglavnom, to je ono čemu se posvećuje najveća pažnja pored naše primarne djelatnosti – nastave i rada sa studentima, koja odudara od one prakse na koju smo naviknuti – profesor Bog, učionica jedino mjesto okupljanja.
Veoma važan aspekt je terenska nastava i davanje studentima da rade projektne radove – da istraživački rade u arhivu i biblioteci kako bi śutra bili kompetentni stručnjaci. U vannastavne aktivnosti se ulaže puno, gotovo svake sedmice organizuju se naučne tribine gostujućih predavača među kojima je bilo nekoliko značajnih imena iz regiona te održavaju književne radionice i filmske večeri. Najmanje jednom godišnje studenti obilaze značajne lokalitete za istoriju crnogorske pismenosti, književnosti i kulture uopšte.
ANALITIKA: Koja je tajna uspjeha Fakulteta? Kako je moguće to izvesti sa ne baš jakom kadrovskom bazom?
BATRIĆEVIĆ: Kažete – koja je tajna ovih uspjeha kad je baza mala? Pa to je predanost poslu i ljubav prema nauci. Ništa drugo.
ANALITIKA: Pored svega, presudno ste uticali da CANU povuče skandalozni Rječnik. Kako ste to uspjeli?
BATRIĆEVIĆ: CANU je tužna priča o plaćenom crnogorskom neznanju u „eri kompetitivnosti“. Polemika oko njihova Rječnika prava je studija slučaja na kojoj se jasno vidi kako je jedna ekipa skromnih i mladih ljudi svojim znanjem porazila neskromne „autoritete“ koji godinama drmaju našim mnjenjem svojim mudrolijama. No, nijesmo mi toliko pametni koliko je tim koji je radio Rječnik bio neozbiljan.
ANALITIKA: Koji su naredni planovi Fakulteta koji se tiču izložbi i izdavačke djelatnosti?
BATRIĆEVIĆ: FCJK je za septembar pripremio organizovanje velikog međunarodnog naučnog skupa „Cetinjski filološki dani“ đe je učešće prijavilo preko 50 intelektualaca, od toga većina iz zemalja đe se izučava slavistika – Ukrajina, Poljska, Češka, SAD, sve zemlje bivše Jugoslavije i naravno domaći stručnjaci. Taj će projekat biti realizovan uz pomoć nekih državnih institucija, a tada se planira i organizovanje izložbe posvećene crnogorskoj filologiji.
Što se tiče izdavačke djelatnosti, ona će nastaviti istim tempom – trenutno je u pripremi za štampu prijevod monografije Terija Igltona Marskizam i književna kritika, potom Zbornik Nikole Burovića s kraja XVII vijeka, knjiga Dijalektolozi i crnogorski jezik od polovine XX vijeka Adnana Čirgića, Istorija crnogorske književnosti za đecu i omladinu Sofije Kalezić-Đuričković, hrestomatije Njegoš u književnoj kritici i Psihoanaliza i književnost, kapitalna Teorija književnosti s rječnikom književnoga nazivlja Milivoja Solara, Prilozi proučavanju Ljetopisa Popa Dukljanina Steva Vučinića, Rječnik paštrovskoga govora Miloša Skendera, Ilustrovana antologija crnogorskih bajki i brojna druga izdanja.
Predrag ZEČEVIĆ
Komentari ()